Nagošću vrišti ogoljela muka

svježinom prljāvī nezeleni list;

rado bi za njim posegnula ruka

nadama  kada bi bljesnuo čist.

Uporna drēka za drēkom šarenē,

iz mraka još netko po svojusvira,

za ugodit žice vijuge lijene,

pjevi tek neskladi vražjeg su pira.

Umora čaša vapi dupkom puna:

„Hej, kapetane, pod svojom si kapom,

još ima dobrog i zdravog sapuna,

jedra podigni i zamahni šapom!“

Ne sebičarite vjetrovi više,

digni se buro da lakše se diše.