Zemlja i kiša
u trenu sklopile mir.
Tuča je gore
Bahatovitost
svoj ne zna čuvati rep
Stala je bura
Aktualnosti
Pobuna opanaka
Čizme hit dana
Biserje svima
Sudac dignuo ruke
Nema već svinja
Govorancije
Plač napuštenih polja
Navodnjavanje
Rijeka jedna bila jednom
bistra, čista cijelim tokom
ćutili je dragom, vrijedom,
pojila je željnim sokom.
Matica joj toplosnažna
brzake nježila krilom
a kraj njen je suza vlažna
obgrlila slanom svilom.
Korito joj praznim nije
preplavljeno bujicama.
Mutne kad su stigle prije,
ili mutnog bje u nama.
Tren kad bi ko nekad bila,
sve bi žeđi utažila.
Kamogod da se zaputi,
va svit kamogod da se gre
blisko va duši se ćuti
i vavik lipo zasope.
Ne more se nigdi lipje
duša radovat čez vrime,
sriću čut kad smih rasipje,
nigdi lagje spustit brime.
Oblaki kad se ricaju
il se nebo modro glanca
si anjeli mi kantaju
a š njimi i srce tanca.
Povečerje mi dišeće
friškinu razgrne širon,
Ričina sanje vrišćeće
blagoslovi, škropi miron.
Nagošću vrišti ogoljela muka
svježinom prljāvī nezeleni list;
rado bi za njim posegnula ruka
nadama kada bi bljesnuo čist.
Uporna drēka za drēkom šarenē,
iz mraka još netko po svojusvira,
za ugodit žice vijuge lijene,
pjevi tek neskladi vražjeg su pira.
Umora čaša vapi dupkom puna:
„Hej, kapetane, pod svojom si kapom,
još ima dobrog i zdravog sapuna,
jedra podigni i zamahni šapom!“
Ne sebičarite vjetrovi više,
digni se buro da lakše se diše.
Non uno ictu arbor cadit, vuklo
korake nadom kaplja pota da slavi,
njedra razdiralo i u njima tuklo:
Ad te, Domine, de profundis clamavi.
Kalvarijom kada oluja zaprijeti,
sluga Duhu - sunce, obiljem se nudi
i raspeti grije patnje zalog sveti,
povjeruj u pravdu od iskona budi.
Od kvazibogova odricaj joj ime,
ne slučajem jer On uvijek tu je,
anima candida nosi se sa svime;
hvaliti će vrijeme vječnost što daruje.
Prijatelju pjeva s katedrale zvon
pletući vir-vijenac: Theodor Meron.
16. studeni 2012.