PRIPOVJEDAČ: Raspričale jutros latice se bijele,
  da im dićꞌ se gore i one bi sjele…

PRVA: Vidi kolika sam a vjetrić me ljulja,

DRUGA: A vidi tek mene, stara klupa žulja.

PRIPOVJEDAČ:Da joj se odmaknut dalje samo mrvu,
izbjegla bi pogled ka trošnome drvu.

TREĆA: Tko zna što svegꞌ gore na klupici čeka?

ČETVRTA: Misliš da klupica samo na nas čeka?

TREĆA: Sigurno je bolje, nego što je dolje.

PRVA: A za podići se samo treba volje!

DRUGA: Što nam sav trud vrijedi
kad starica gore sjedi?

ČETVRTA: Da, starica je klupu prisvojila
i jučer je na njoj naglas govorila

PRIPOVJEDAČ: I krenule latice u istom smjeru
otkrivajućꞌ želje i u sebe vjeru

TREĆA: Kad narastem preko, kako bih i htjela…

PRVA: …pa, popet se gore može svaka smjela

DRUGA: Sve smo smjele, sve smo mlade
i sve bismo rasti u vis rade

TREĆA: Ja ću prva preko ruba a vi sa mnom skupa

DRUGA: Pod nama će nestatꞌ cijela klupa

PETA: Sita sam te klupe ofucane

DRUGA: …možemo je obrubiti sa sve četiri strane…

PRIPOVJEDAČ: Jesu li krenule odveć smjelo?
Počujmo što snuje jato bijelo!

ŠESTA: Mislite klupici staroj vijencem biti?

PRVA: Da, sobom je prekriti, od svih je sakriti

ŠESTA: Zar već ni klupice, ni starice neće biti?

PETA: Da, a kako smo lijepe, svi će se diviti!

TREĆA: Ionako, ta starica ovdje je prečesto
vrijeme je da nađe neko drugo mjesto

DRUGA: Starica i klupa,
baš i idu skupa

PETA: Obje jednako naborane

TREĆA: Prekrit ćemo klupu čim sunce grane

PETA: …cijelu ćemo ju prekriti
i svima će ljepše biti

PRIPOVJEDAČ: I kao da svaka želja klupu već presvuče
umišljene u se svoj naum zaključe,
previdjevši staričinu suzu što je pala:

LATICE: Lijepe smo i mlade a ona je svoje dala!

PRIPOVJEDAČ: Staricu kad ugledaju da s klupice seli
još se neke žustro jave:

LATICE: Neka ide, može gdje god želi

PRIPOVJEDAČ: Pogleda ka nebu latica najviša

PRVA: Gle! Sve je na našoj strani, sad će kiša!

PRIPOVJEDAČ: Razgale se i rasplešu, vru od sreće
mislećꞌ nitko ravan bitꞌ im neće

LATICE: Kiša, kiša, čekale smo kad ćeš pasti,
poslije tebe sunce grane i sve ćemo rasti!

PRIPOVJEDAČ: Listići se tanašni pritajili meko,
jedan drugom mudro namiguju preko.
Tek jedan med njima zašumori samo:

LISTIĆ: Ispune lꞌ se želje njima i mi ćemo tamo.

PETA: Svi ćemo narasti, bit će kako treba
biti glavni i rasti do neba!

ŠESTA: Okrenite glave, ja sam sva prignuta.
Tko najviše nosi pored mojih skuta?

PRIPOVJEDAČ: Ona do nje vedro cijelo nosi,
prosipa se preko, cijedi joj po kosi
Nastavlja na suncu stenjući, pokisla:

SEDMA: Pitatate se, vidim, zašto sam se stisla.
Kako bi i znale - ne mislite na me
sve spustite dolje; i slatke i slane?!

OSMA: Sve vi lijepo redom planove kujete
a nas male dolje ne vidite, ne čujete…

DEVETA: Otvorite i oči i uši, vi što ste podalje
od klupice ruba i starice halje.

OSMA: Dugo već pričate,
samo svoje znate

DEVETA: Mene zgrozi pljesak starica kad ode
kamo li sve ove puste želje vode?

PRIPOVJEDAČ: U trenutku zamru, nije im baš sjelo;
muk mukom zapljusne zelenžuto bijelo.
Glavica se jedna makne, nedaleko stala:

ČETVRTA: Ta starica teg svoj niže, zašto bi plakala?

OSMA: Ne vidjeste da sam često smočena ovako?
Staričine suze nosit baš i nije lako.

PRIPOVJEDAČ: Susjeda se njena odjedanred javi,
a mudrosti ima i u maloj glavi:

DEVETA: Mnogih tuga naslušah se i ja s te klupice
izbrazdano kad zapljusnu staričino lice.

OSMA:Al ja se ne žalim jer od svega teže
ono je što sklupom staričicu veže

PRIPOVJEDAČ: Uz klupicu jato spuštenih latica
u mah razotkrilo ne baš sretna lica;
prestale misliti samo su na sebe,
sve utihnu duša kada zebe.

DEVETA: Zar bi htjele nebu rasti
starici mjesto mjesto ukrasti?

PRIPOVJEDAČ: Pokunjile glave misleći na grijehe
al jedna se jošte ne da, tražeći utjehe:

ČETVRTA: Ma, ima i suza sreće, one nisu teške,
sa staricom kad dijelimo od sjećanja smješke.

PRIPOVJEDAČ: Pokušaj joj dobar ali ne i pravi
…i baš ništa ne ispravi.

DEVETA: Htjele bi bit velike, malu klupu skriti,
da starice ovdje više neće biti…

PRIPOVJEDAČ: Umuknule latice od reda
jedna drugu skoro da ne gleda
Ispod oka motre koja će smoć snage
teško je uoči istine bit nage.
U mirnom su stavu poput drva,
kroz veo tišine probije se Prva

PRVA: Deveta nas sve u tren postidi

DRUGA: Istina je, za sve treba samo volje
mislila sam drugima je svima bolje

TREĆA: Priznajem, i ja sam htjela rasti k nebu
ne misleć na brige što staricu zebu

PRVA: Da, a najveća bremena suza što su na nas pala
od boli su što je sama na svijetu ostala.

PRIPOVJEDAČ: Otežale laticama staričine suze
skrenule poglede zemlji na one što puze

ŠESTA: Staričine suze latice ne piju
skliznu dolje, u zemlju se skriju.

DRUGA: A, sjećanja kad joj vrate njene iz daleka;
tek klupica ova krnja na staricu čeka.


PRIPOVJEDAČ:
Na suncu što nakon kiše grane
zavrisnule glasno sve su mane
zatečene šuteć, ni da pisnu
jedna se do druge stisnu
bjeluškaste glave tiho sriču:


LATICE: Dobro da starica ne ču našu cijelu priču
bila bi to sol na njene rane
umjesto da ljepšamo joj dane

PRIPOVJEDAČ: Oholosti više nema, bahatosti već ni sjene…

LATICE: Neka starici klupe njene…
stara je klupa njezino rame
nek starice, sa njom nismo same!

PRIPOVJEDAČ: Sunce im se s neba toplo smiješi:
Živući baš svatko griješi
Ispod oka gledaju se, još se stide;
jer obje sad strane vide!

LATICE – ZAVRŠNA PJESMA:

Najljepši je cvijet među svima
svima nam je darovana
i svatko je ima
a od svegꞌ na svijetu
ona je najboljom
kad s drugima
dijelimo ju s voljom;
Ljubav je to što ćutiš i ćutim
ljubav ti čuješ i kada šutim
Ljubav je sveta,
ona svima treba
Samo ljubav može
rasti do neba


 

 
We use cookies

Koristimo kolačiće
Ove internetske stranice koriste kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Postavke kolačića možete podesiti u svojem internetskom pregledniku.
Više o kolačićima i načinu kako ih koristimo te načinu kako ih onemogućiti pročitajte ovdje , Klikom na gumb 'UREDU' pristajete na korištenje kolačića.