PRIPOVJEDAČ: Raspričale jutros latice se bijele,
da im dićꞌ se gore i one bi sjele…
PRVA: Vidi kolika sam a vjetrić me ljulja,
DRUGA: A vidi tek mene, stara klupa žulja.
PRIPOVJEDAČ:Da joj se odmaknut dalje samo mrvu,
izbjegla bi pogled ka trošnome drvu.
TREĆA: Tko zna što svegꞌ gore na klupici čeka?
ČETVRTA: Misliš da klupica samo na nas čeka?
TREĆA: Sigurno je bolje, nego što je dolje.
PRVA: A za podići se samo treba volje!
DRUGA: Što nam sav trud vrijedi
kad starica gore sjedi?
ČETVRTA: Da, starica je klupu prisvojila
i jučer je na njoj naglas govorila
PRIPOVJEDAČ: I krenule latice u istom smjeru
otkrivajućꞌ želje i u sebe vjeru
TREĆA: Kad narastem preko, kako bih i htjela…
PRVA: …pa, popet se gore može svaka smjela
DRUGA: Sve smo smjele, sve smo mlade
i sve bismo rasti u vis rade
TREĆA: Ja ću prva preko ruba a vi sa mnom skupa
DRUGA: Pod nama će nestatꞌ cijela klupa
PETA: Sita sam te klupe ofucane
DRUGA: …možemo je obrubiti sa sve četiri strane…
PRIPOVJEDAČ: Jesu li krenule odveć smjelo?
Počujmo što snuje jato bijelo!
ŠESTA: Mislite klupici staroj vijencem biti?
PRVA: Da, sobom je prekriti, od svih je sakriti
ŠESTA: Zar već ni klupice, ni starice neće biti?
PETA: Da, a kako smo lijepe, svi će se diviti!
TREĆA: Ionako, ta starica ovdje je prečesto
vrijeme je da nađe neko drugo mjesto
DRUGA: Starica i klupa,
baš i idu skupa
PETA: Obje jednako naborane
TREĆA: Prekrit ćemo klupu čim sunce grane
PETA: …cijelu ćemo ju prekriti
i svima će ljepše biti
PRIPOVJEDAČ: I kao da svaka želja klupu već presvuče
umišljene u se svoj naum zaključe,
previdjevši staričinu suzu što je pala:
LATICE: Lijepe smo i mlade a ona je svoje dala!
PRIPOVJEDAČ: Staricu kad ugledaju da s klupice seli
još se neke žustro jave:
LATICE: Neka ide, može gdje god želi
PRIPOVJEDAČ: Pogleda ka nebu latica najviša
PRVA: Gle! Sve je na našoj strani, sad će kiša!
PRIPOVJEDAČ: Razgale se i rasplešu, vru od sreće
mislećꞌ nitko ravan bitꞌ im neće
LATICE: Kiša, kiša, čekale smo kad ćeš pasti,
poslije tebe sunce grane i sve ćemo rasti!
PRIPOVJEDAČ: Listići se tanašni pritajili meko,
jedan drugom mudro namiguju preko.
Tek jedan med njima zašumori samo:
LISTIĆ: Ispune lꞌ se želje njima i mi ćemo tamo.
PETA: Svi ćemo narasti, bit će kako treba
biti glavni i rasti do neba!
ŠESTA: Okrenite glave, ja sam sva prignuta.
Tko najviše nosi pored mojih skuta?
PRIPOVJEDAČ: Ona do nje vedro cijelo nosi,
prosipa se preko, cijedi joj po kosi
Nastavlja na suncu stenjući, pokisla:
SEDMA: Pitatate se, vidim, zašto sam se stisla.
Kako bi i znale - ne mislite na me
sve spustite dolje; i slatke i slane?!
OSMA: Sve vi lijepo redom planove kujete
a nas male dolje ne vidite, ne čujete…
DEVETA: Otvorite i oči i uši, vi što ste podalje
od klupice ruba i starice halje.
OSMA: Dugo već pričate,
samo svoje znate
DEVETA: Mene zgrozi pljesak starica kad ode
kamo li sve ove puste želje vode?
PRIPOVJEDAČ: U trenutku zamru, nije im baš sjelo;
muk mukom zapljusne zelenžuto bijelo.
Glavica se jedna makne, nedaleko stala:
ČETVRTA: Ta starica teg svoj niže, zašto bi plakala?
OSMA: Ne vidjeste da sam često smočena ovako?
Staričine suze nosit baš i nije lako.
PRIPOVJEDAČ: Susjeda se njena odjedanred javi,
a mudrosti ima i u maloj glavi:
DEVETA: Mnogih tuga naslušah se i ja s te klupice
izbrazdano kad zapljusnu staričino lice.
OSMA:Al ja se ne žalim jer od svega teže
ono je što sklupom staričicu veže
PRIPOVJEDAČ: Uz klupicu jato spuštenih latica
u mah razotkrilo ne baš sretna lica;
prestale misliti samo su na sebe,
sve utihnu duša kada zebe.
DEVETA: Zar bi htjele nebu rasti
starici mjesto mjesto ukrasti?
PRIPOVJEDAČ: Pokunjile glave misleći na grijehe
al jedna se jošte ne da, tražeći utjehe:
ČETVRTA: Ma, ima i suza sreće, one nisu teške,
sa staricom kad dijelimo od sjećanja smješke.
PRIPOVJEDAČ: Pokušaj joj dobar ali ne i pravi
…i baš ništa ne ispravi.
DEVETA: Htjele bi bit velike, malu klupu skriti,
da starice ovdje više neće biti…
PRIPOVJEDAČ: Umuknule latice od reda
jedna drugu skoro da ne gleda
Ispod oka motre koja će smoć snage
teško je uoči istine bit nage.
U mirnom su stavu poput drva,
kroz veo tišine probije se Prva
PRVA: Deveta nas sve u tren postidi
DRUGA: Istina je, za sve treba samo volje
mislila sam drugima je svima bolje
TREĆA: Priznajem, i ja sam htjela rasti k nebu
ne misleć na brige što staricu zebu
PRVA: Da, a najveća bremena suza što su na nas pala
od boli su što je sama na svijetu ostala.
PRIPOVJEDAČ: Otežale laticama staričine suze
skrenule poglede zemlji na one što puze
ŠESTA: Staričine suze latice ne piju
skliznu dolje, u zemlju se skriju.
DRUGA: A, sjećanja kad joj vrate njene iz daleka;
tek klupica ova krnja na staricu čeka.
PRIPOVJEDAČ:
Na suncu što nakon kiše grane
zavrisnule glasno sve su mane
zatečene šuteć, ni da pisnu
jedna se do druge stisnu
bjeluškaste glave tiho sriču:
LATICE: Dobro da starica ne ču našu cijelu priču
bila bi to sol na njene rane
umjesto da ljepšamo joj dane
PRIPOVJEDAČ: Oholosti više nema, bahatosti već ni sjene…
LATICE: Neka starici klupe njene…
stara je klupa njezino rame
nek starice, sa njom nismo same!
PRIPOVJEDAČ: Sunce im se s neba toplo smiješi:
Živući baš svatko griješi
Ispod oka gledaju se, još se stide;
jer obje sad strane vide!
LATICE – ZAVRŠNA PJESMA:
Najljepši je cvijet među svima
svima nam je darovana
i svatko je ima
a od svegꞌ na svijetu
ona je najboljom
kad s drugima
dijelimo ju s voljom;
Ljubav je to što ćutiš i ćutim
ljubav ti čuješ i kada šutim
Ljubav je sveta,
ona svima treba
Samo ljubav može
rasti do neba