ZELENO I PLAVO - MAGAZIN PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE

 

NN VLASTA JURETIĆ Jedna od najistaknutijih kulturnih i društvenih djelatnica Grobnišćine, pjesnikinja, književnica, borac za zaštitu, očuvanje i unapređenje kulturno-povijesne baštine

NS Čovjek za života prođe kroz svašta, ali ako ti ostane ono unutarnje zadovoljstvo ništa tome ne može biti ravno

PN Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara mi smo obavezni sve to što smo naslijedili ostaviti u najmanje onakvom obliku u kakvom smo naslijedili. Međutim, ja želim našim novim generacijama ostaviti više, kaže Vlasta Juretić

 

Razgovarao Kristian SIROTICH

Snimio Rino GROPUZZO

 

„Što više imate onoga što niste napravili to ste sretniji, jer samo tada imate prilike za napraviti još nešto. Kada bi sve bilo napravljeno što bismo mi onda, bilo bi nam dosadno.“. Upravo tim riječima započeo je razgovor s Vlastom Juretić, rijetkom kulturnom djelatnicom koju nije potrebno posebno predstavljati da bi većina čitatelja u isto vrijeme znala o kome je riječ, a to je ipak rijedak privilegij samo onih ljudi koji su u svojoj sredini ostavili dubok trag. A ostavljaju ga i dalje pa se čovjek jednostavno mora zapitati odakle crpe toliku energiju i kreativnost.

RIJEKA - RIKA SVETOGA VIDA 

 

… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude.

 
 
GRADSKO
 
Jedne sam se rane večeri vraćala kući autom s Piramide. Na onome semaforu kraj Kontinentala je bio nekakav zastoj u prometu. Ta je stanka vratila moje misli mnogo godina unatrag. Sjetila sam se da me je pokojna baka baš tu negdje kao malu vodila za ruku. Bit će da sam tada bila jako mala jer mi je sve to u nekakvom oblaku ali, točno se sjećam da su tu negdje bile prodavaonice u nizu…
-         Ajme, kad je too bilooo…?! Još se ne mičemo.
-         …a ovdje je negdje iznad bila jedna terasa s koje se čula glazba, to mi sjećanje izmami uzdah. Baka mi je pričala da se gore pleše.
Dok je sjećanje izbacivalo na površinu davne slike ovoga dijela grada, kao da sam se našla usred čarolije; kao da baš u tom trenutku do mene dopiru taktovi one iste davne glazbe…Skoro da mi je bilo žao kada se kolona automobila konačno pokrenula.
No nakratko, što je mojim mislima bilo vjetrom u krila pa su se slike djetinjstva nastavile nizati. 
Već bi se u ovo vrijeme nekada vratili s Gradskog.
-         Ali onda nije bilo ovakve 



PRIPOVJEDAČ: Raspričale jutros latice se bijele,
  da im dićꞌ se gore i one bi sjele…

PRVA: Vidi kolika sam a vjetrić me ljulja,

DRUGA: A vidi tek mene, stara klupa žulja.

PRIPOVJEDAČ:Da joj se odmaknut dalje samo mrvu,
izbjegla bi pogled ka trošnome drvu.

TREĆA: Tko zna što svegꞌ gore na klupici čeka?

ČETVRTA: Misliš da klupica samo na nas čeka?

TREĆA: Sigurno je bolje, nego što je dolje.

PRVA: A za podići se samo treba volje!

DRUGA: Što nam sav trud vrijedi
kad starica gore sjedi?

ČETVRTA: Da, starica je klupu prisvojila
i jučer je na njoj naglas govorila

Jedan od pogleda s grobničkog Kaštela 

 

Jedna od beskrajnog niza igara sunca i oblaka 

S Voljenom na ti VLASTA JURETIĆ

 

 
 

Društveni rad (sport i kultura) na području današnje Primorsko-goranske županije 

Do osnivanja Općine Čavle, u MZ Cernik-Čavle: 

- predsjednica Odbora za priredbe

- dva mandata predsjednica Boćarskoga kluba Bajci
- 1991. godine među utemeljiteljima Odbora za obilježavanje 750. obljetnice boja s Tatarima na Grobničkome polju.

- od početka Domovinskoga rata aktivna, članica  tadašnjega Štaba civilne zaštite, a potom i Kriznoga štaba Općine Čavle.

-  članica Upravnog odbora Aerokluba Krila Kvarnera

- članica HDZ-a od 1990. – 1998. godine

Do osnivanja Općine Čavle, u Skupštini općine Rijeka

- od 1990.- 1993. - odbornica u SO Rijeka

- od 1990.-1997. -  članica Odbora sv. Vida  (do 1993. tijela SO Rijeka potom Grada Rijeka).

- 1991. -1992. - članica Odbora za obilježavanje 750. godišnjice boja s Tatarima na Grobničkom polju 

Nakon osnivanja Općine Čavle 1993.:

- dva mandata vijećnica u Općinskom vijeću (1.HDZ, 2. NL)

- u prvom mandatu zamjenica načelnika Općine Čavle

- pročelnica za kulturu Općine Čavle od 1993. - 1997.

Inicijative i provedbe:

-  sudjeluje u pokretanju prve lokalne televizije na riječkom području - Grobničke televizije - GTV /rujan-prosinac- siječanj 1990./1991. godine)

-  početkom 1992. godine zajedno sa 67 žena s područja Općine Čavle osniva Žensko društvo Grobnišćica

- u Organizacijskom odboru prvoga Državnog prvenstva Hrvatske u padobranstvu, održanog na Grobničkome polju ( rujan 1992.)

- od 1991. do osnivanja u ljeto 1992. Katedre Čakavskoga sabora za Grobnišćinu  sudjeluje u pripremama i utemeljenju svojevrsnog primorsko-goranskog centra za kulturu - (područje općina Čavle i Jelenje te dijela Grada Rijeke)

  • 1996. godine uz podršku HDLU-a Rijeka i HDLU-a Istre inicira osnivanje Međunarodne likovne kolonije Grobnik i njezinom je voditeljicom

- inicira osnivanje   UHDDR-a Grobnišćine (1997.) i tri mandata je tajnica Udruge UHDDR-a Grobnišćine

- od 1995. do 1998. godine intenzivno radi na pripremama za osnivanje turističkih zajednica općina Čavle i Jelenje, temeljem kojih Hrvatski sabor (4. srpnja 1998.) u Odluku o proglašenju turističkih mjesta HR uvrštava područja općina Čavle i Jelenje, čime su ispunjeni uvjeti za osnivanje današnjih turističkih zajednica Čavle i Jelenje

  • 1996. i 1997. godine na inicijativu župnika Župe sv. Ane u Opatiji (Volosko) organizira likovnu koloniju u okviru Pastoralnoga kruga Alojzije Stepinac

- od 1992. do danas je tajnica grobničke Katedre, predsjednica i dopredsjednica te kao voditeljica programskih djelatnosti autorica više stotina projekata i programa (pretežito u kulturi)

  • 2015. godine je autorica novog koncepta izložaba „priziv na…“ - inovativnog „recepta“ za daleko isplativije korištenje inače financijski zahtjevnih galerijskih prostora

 

 

 

 

 

O MENI - IZ ŽIVOTOPISA

 

Život je  lepeza što ju svatko sebi oslikava, otvara i zatvara po svojoj volji ili...

Od rođenja (Dražice/Rijeka) brigu o meni preuzimaju djed Baltazar Juretić Knezov i baka Apolonija Juretić rođ. Turak. To što sam ih zvala  tata  i mama nije slučajem; zaslužili su sve najbolje! Nakon najranijeg djetinjstva odrastam i školujem se u poprilično kompliciranim uvjetima što sam velikim dijelom obuhvatila u mojem prvom romanu  Na putu do svjetlosti.

U struci (ekonomska), između ostaloga sam desetak godina bila komercijalisticom (oprema objekata) za Hrvatsko primorje, Istru, Gorski kotar, Liku i Dalmaciju do Splita (uključujući otoke). Osim na području Grobnišćine – Dražice (Općina Jelenje), Čavle (Općina Čavle), Svilno (Grad Rijeka),  pet godina sam živjela u Lovranu, povremeno u Pagu, a petanestak je godina moj dom u ljetnim mjesecima bio u Krku. Tijekom života povremeno sam radila i boravila u Italiji, Njemačkoj i Kanadi. To moje bivstvovanje na mnogim mjestima obogatilo je ponajprije moju dušu no moje je, i bogatstvo, i najsnažnije radovanje, moja mala obitelj - sin, snaha i unuka. Da, sretna sam!

Cjeloživotnom mi je  mentoricom dr.sc. Iva Lukežić, profesor emerituss Sveučilišta u Rijeci. Pod njezinom je voditeljskom palicom 1993. godine objavljena moja prva knjiga. Pišem pjesme, prozu i djela za scenska uprizorenja, na standardu i čakavštini. Autorski rad:

-  8 knjiga (poezija, zapisi, putopisi, novele, igrokazi...) i jedan roman

- misa na grobničkoj čakavšćini - Grobnička maša

- tekstovu na postajama Križnog puta u Cerniku (grobnički govor - zaštićena nematerijalna baština RH=

- suautorstvo teksta s Andrejom Gniato te scenaristica i redateljica 50-minutnog edukativno-igranog filma za djecu Sigurko

- teksta, scenarij i režija preko 50 televizijskih emisija Kartulina z MIK-a (scenaristica Festivala Melodije Istre i Kvarnera od 2000.

- 2008.).

- Kantata od svetoga Bartola, praizvedena 2009.  za proslave 100 godina župne crkve u Cerniku (nominacija za nagradu PORIN 2010.), autor glazbe: Vinko Škaron

- dokumentarni film "Priziv na devet u Grobniku" (43 min.) - novi koncept izložaba "priziv"

- preko 200 uglazbljenih pjesama

- Na scenu postavljeno više djela na čakavštini (komedije, igrokazi itd.) u zemlji te u Poljskoj glazbeno-scensko djelo Čavjanska kartulina/Povedajka čez godišća (Međunarodni festival folklora Wzesnia - Nagrada za najbolje kazališno ostvarenje temeljeno na folkloru)

Deset godina urednica jedinog glasila na čakavštini u Hrvatskoj (Grobnički list), pripremila  i uredila preko četrdeset kataloga i drugih tiskovina.

 

 

Članica: Matice hrvatske i Upravnog odbora Čakavskoga sabora (dva mandata dopredsjednica (1998. do 2006.)

 

KNJIGE I DRUGE TISKOVINE

 

Sve su knjige i tiskovine popraćene temeljitim osvrtima stučnjaka na preko 50 stranica. 

Osobita zahvalnost: dr.sc. Irvinu Lukežiću, dr. sc. Miloradu Stojeviću te  cjeloživotnoj mentorici prof. emerit. dr.sc. Ivi Lukežić, koja 2012. godine, između ostaloga, piše:

„Vlasta Juretić je stekla zaslužen ugled prije svega izuzetno agilnim i uspješnim radom na području kulturnih djelatnosti, te svojim književnim uratcima (u stihovima, u prozi i u scenskoj formi), obilježenima snažnim lirizmom i poetizacijom. Na književnoj je sceni inaugurirala poeziju intimističke tematike koja je ubrzo istisnula do tada prevladavajuću zavičajnu poeziju: kao pjesnikinja po vokaciji u stihovima je iznosila osobno iskustvo o stvarnosti i vlastitu istinu o svom pojedinačnom i o općeljudskom bivstvovanju (u kojemu je zavičaj važno ali ne i nabitnije uporište). Zbog posla kojim se bavila producirala je i objavljivala velike količine raznorodnih tekstova, a one koje je držala pjesničkima ili književno vrijednima objavila je do 2007. godine u 6 knjiga nakon čega se, umjesto daljnjega produciranja tekstova po prepoznatljivom modelu, odlučila za pauzu i svojevrsni dopunski studij struke učenjem o poetici općenito te istraživanjem radi upućivanja u tančine tehnika pjesničkoga umijeća.

Rezultati su se pokazali u dvjema knjigama: 2010. u romanu Na putu do svjetlosti u kojemu se okušala u velikom prozno-narativnom formatu, te 2011. u pjesničkoj zbirci Pleteri – soneti i sestine lirike, koja se u odnosu na pjesme uvrštene u šest ranijih knjiga tiskanih do zaključno 2007. god. u velikoj mjeri izdvaja novom poetičkom kvalitetom i dimenzijom.

Nova se kvaliteta i dimenzija pjesama u poetici ove pjesnikinje u njezinoj osmoj objavljenoj knjizi ne odnosi na sadržaj (tematsko-motivski plan) nego na formalno-izvedbeni plan (versifikaciju i metriku), prostudiran i usavršen samoučenjem. U ovoj se zbirci otprije poznata i definirana sadržajna (tematsko-motivska) sastavnica njezine poetike održala neizmijenjena, iako je zbijena u kalupe dviju najzahtjevnijih (pjesnicima do naših dana i najizazovnijih) vezanih formi europske srednjovjekovne i renesansne tradicije – sonet i sestina lirica. U svim je pjesmama u zbirci postignut potpuni sklad unutrašnjega i vanjskoga (osobnoga sadržaja i krute zadane forme), tako da ni jedna poetička sastavnica nije okrznuta. Štoviše: autorica se u novom ruhu toliko dobro osjećala da je pustila maha i svojoj kreativnosti. U zbirci su predočene autoričine inovacije na temelju tradicionalnih predložaka soneta (dvostruki sonetni vijenac), sestina lirica (inovativna preplitanja u tkanju rima). Da bi tehnike prepletanja i tkanja i vizualno predočila zainteresiranom čitatelju, pjesmama je pridružila grafičke sheme i tablice.

„Ukratk, pjesnička zbirka Vlaste Juretić Pleteri – soneti i sestine lirike iz 2011. godine doima se kao svojevrsni diplomski rad koji autoricu nakon stručnoga studija kvalificira za majstorstvo u pjesništvu, ali i više od toga: sadrži elemente i poslijediplomske studije s vlastitim rješenjima koja autoricu kvalificira za velemajstorstvo u pjesništvu. Kako institucionalno ne postoje studiji za pjesnike zauzete pjesničkim umijećem niti titule koje bi nakon studija stjecali, nije moguće odavanje priznanja onima koji su u tom pogledu ostvarili natprosječne rezultate i ponudili inovacije. Jedina kompenzacija kojoj se uspješan pjesnik iz (regionalne) sjene može nadati jest književna nagrada središnje državne institucije."

 

 

 

 

 

 
                                            
 

               Dobro došli i na tren bar pokušajte u ovome danu vidjeti samo ono lijepo. A lijepoga uvijek ima jer, negdje tamo gore pa i iznad oblaka, osmijeh čeka...

  http://radio.hrt.hr/aod/vlasta-juretic-jesen-va-meni/83946/

RIJEKA - RIKA SVETOGA VIDA

… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, okrenula lice zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može, kada ono odmiče iza Učke i namignuti da mu može
 
onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. I izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazujući bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro dobrim uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere ona oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude.
Takva je NAŠA RIJEKA! A danas? I danas GRAD RIJEKA svima, koji ga svojim ćute krijesnice u očima pali. I jučer i danas i sutra će, jer grad je to, koji kišobran svoj otvara samo za tebe kada kvarnerski neverini pljuskove dozovu, koji dotjeruje sva tvoja ljeta i more za uspavanke proziva… Ne, nije lijepost ova slučajem darovana. Odužuje se Rijeka uvijek i oduvijek i žilavost je svoju odužila još tamo u davna vremena, kada je gradske zidine more slanim opominjalo, uzvratila mu je brige, darujući sebe, dio po dio, da ono nježnije obale joj dotiče…
Rijeka - to moj je grad, kojega djedovi naši Rikom svetoga Vida nazvaše.
 
Jedna od uspomena na moju baku... 
 Današnje generacije ne mogu zamisliti vrijeme bez perilica za pranje rublja. I nama, starijima, ta su vremena u maglovitim sjećanjima ali ipak jesu. Da ih zaborav ne bi u cijelosti pokrio, davno sam, još kao jako mlada, napisala  na svojoj čakavštini:

 Perilo

 Moja j nona saku šetemanu

na Sušici robu prala,

a potli j hodila na Ričinu,

kad bi Sušica teć prestala.

 

Napravil mi j nono miću lopatu

i plašćenicu malo kraću

a onda san z nonun, kod nika vela,

važno šla: „Robu prat ću!“

 

Z duga se j već znalo čut

kako po kamiku tuče lopata,

a nona j znala čuda put reć:

„Ričina vredi zlata!“

 

GRADSKO

 

Jedne sam se rane večeri vraćala kući autom s Piramide. Na onome semaforu kraj Kontinentala je bio nekakav zastoj u prometu. Ta je stanka vratila moje misli mnogo godina unatrag. Sjetila sam se da me je pokojna baka baš tu negdje kao malu vodila za ruku. Bit će da sam tada bila jako mala jer mi je sve to u nekakvom oblaku ali, točno se sjećam da su tu negdje bile prodavaonice u nizu…

-         Ajme, kad je too bilooo…?! Još se ne mičemo.

-         …a ovdje je negdje iznad bila jedna terasa s koje se čula glazba, to mi sjećanje izmami uzdah. Baka mi je pričala da se gore pleše.

Dok je sjećanje izbacivalo na površinu davne slike ovoga dijela grada, kao da sam se našla usred čarolije; kao da baš u tom trenutku do mene dopiru taktovi one iste davne glazbe…Skoro da mi je bilo žao kada se kolona automobila konačno pokrenula.

No nakratko, što je mojim mislima bilo vjetrom u krila pa su se slike djetinjstva nastavile nizati. 

Već bi se u ovo vrijeme nekada vratili s Gradskog.

-         Ali onda nije bilo ovakve prometne gužve, promrmljam

U ljetna se popodneva cijela Rijeka ispraznila jer se tada išlo na Gradsko kupalište, koje smo svi zvali jednostavno - Gradsko. Bilo kada da se sjetim Gradskoga, uvijek mi se učini da čujem ono klopotanje dasaka preko kojih se prelazilo Rječinu prije ulaza u Gradsko kupalište. Svaka je daska mosta satima plesala pod nogama tisuća ljudi koji su hodali i hodali…kao rijeka preko rijeke - rijeka ljudi, koja se svakoga dana slijevala preko Rječine na Gradsko.

           

Brat moje majke, ili jednostavnije, Barba,  bio je kondukter u Autotroleju i u ljetnim me je mjesecima skoro svakoga dana vodio na kupanje.  U autobusu bi me uvijek postavio sjediti pored nekog od poznatih, da pripazi na mene. I tadašnji mi je osjećaj do danas živ – bila sam tako sigurna u sebe. Onako maloj mi se činilo kao da je taj cijeli veliki autobus moj.

Kada bi Barba radio na nekoj drugoj relaciji, pronalazio bi uvijek neko rješenje. Zamolio bi neku od susjeda da i mene povede sa sobom u grad, a najčešće je  brigu o meni vodila gostioničarova kćerka, koja je ljeti redovito išla na kupanje. Tako sam se već kao mala naučila da ima dobrih ljudi.

 

Na Gradskom je bilo zaposleno više žena. Redom su sa Barbom bile u vrlo dobrim odnosima pa su uvijek pazile da za preoblačenje imamo svoju kabinu.

-         Duplu, govorile bi – ona dupla broj… ona vaša, govorile bi meni i bratu kada bi nas neki od odraslih doveo na Gradsko.  

A tih je crnih  kabina bilo na stotine, i to na dva kata. Brat i ja, oboje još djeca, pravili smo se važni s tim što nas je, unatoč gužvi, uvijek čekala kabina, čini mi se broj 352.

Otprilike je negdje u sredini bio šank, koji nikada nije bio prazan, a kada bi došao Barba, uvijek bi nam naručivao najbolje na svijetu narančade ili kokte i nitko nam nije bio ravan.

-         Ajme, kako su bile dobre?! Ove danas im nisu ni do kičice, opet sam sebe zatekla govoreći  sama sa sobom na glas.  

Gore, na vrhu je bila terasa, na kojoj su najviše uživali mladi. Naravno, nama je, djeci, ona bila ogromna. Provlačeći prstiće kroz gustu žicu širili smo oči lepezasto ih šećući od mora na zapadu do mora na istoku i diveći se za nas najvećem gradu na svijetu; cijela se je Rijeka vidjela s terase.

Gradsko je ljeti nama u ljetnim mjesecima bilo svijetom za sebe -  čarobnim.  Barba me je već za prvog dolaska naučio plivati.

-         Ako naučiš, saki dan ćeš doć ovamo. Ako ne, nećeš. Taj me je njegov uvjet prisilio da budem uporna. Oboje smo održali obećanje i oboje bili ponosni, ne samo ja već i on. Sjećam se kada smo se te večeri vratili kući kako je radosno priopćio roditeljima:

-         Od sve djece u selu, jedino ona zna plivati.

Uh, kako sam se tada dobro osjećala!

Od kada pamtim, Barba je imao fotoaparat i tranzistor, što onda nije bilo tako često. I to ne jedan, nego dva fotoaparata i dva tranzistora. Kada bi ga znanci začuđeno priupitali čemu mu služe dva fotoaparata i dva tranzistora, on bi im brzo objasnio, a onda su se svi smijali. Naime, prvi fotoaparat mu je netko ukrao, zajedno s tranzistorom. Od tada je uvijek imao dva fotoaparata i dva tranzistora. Točno se znalo koji su glavni a koji rezervni.

-         Ako mi jedno ukradu, neće i drugo, govorio je.

To je u današnje vrijeme teško razumjeti, ali onda, kada se do dobrog fotoaparata i tranzistora baš i nije moglo doći tako lako i brzo, to je bila druga priča.

-         Bilo je to jedno posve drugo vrijeme, pomislim skrećući od Čavala ka grobničkom Kaštelu, a sjećanja nastave u gradu započeto putovanje.

 

Kod kuće je Barba spremao slike u kutije od cipela. Sjećam se dviju takvih kutija punih slika, koje sam nebrojeno puta prekapala. Među tim slikama je najviše njih bilo upravo s Gradskog. Sve su one proživljene te  i danas žive u meni.. Kada god poželim ja i danas vidim djevojke gore na terasi Gradskoga, kako se sunčaju. Vidim njihove osmijehe, dok ja hodam po terasi i odabirem koja od njih ima najljepši kostim, maštajući kako ću i ja jednom kad odrastem imati upravo takav. Vidim i mladiće koji im se udvaraju.

Začas sam već potom u plićaku, s ostalom se djecom igram, dok me onaj jedan zločesti dječak prska. Svakoga je dana bio tamo. Bojala sam ga se jer kao da je nastojao baš meni  pritisnuti glavu, a već sam se nekoliko puta napila mora. 

 

Da, sjećanja i danas listaju sve te slike. Na jednoj su od njih drvena kolica i dijete u njima. Roditelji plivaju nedaleko. Pokušavam u sebi izračunati koliko bi im vremena trebalo do djeteta ako bi se ta kolica prevrnula. Mašta radi svoje. – A što ako se kolica prevrnu pa dijete padne u more? Plićak je, ali dijete je još malo….

Uspravna kolica na betonskoj terasi iznad plaže mi i dalje ne daju mira - Nisu daleko od onih stepenica.. .  Gledam u dijete i strepim hoće li se ta kolica pomaknuti. Kao slučajno sjedam na beton  do kolica i mašem nožicama iznad uskog pojasa pijeska na tome mjestu. Pazim dok se ne vrate njegovi roditelji iz mora, čekam ih da im kažem:

-         Čuvala sam ga,  i osjećam se tako važnom, ponavljajući bratu i Barbi i svima odreda: Čuvala sam ga..

 

A svakoga bi puta  za povratka moj pogled  čeznutljivo šetao po zgradi Gradskog kupališta.

-         Tamo se u Klubu veslača i večeras priprema neka fešta. I onaj gospodin s gitarom je već tamo iza one visoke žičane ograde…

           

Preda mnom, čak i u raznim svakodnevnim situacijama, iskrsnu one dobre žene koje su radile na Gradskom. Čak jednu vidim kako joj se haljina zakačila za kuku na zadnjoj strani autobusa…Bit će da je to bilo onda kada me Barba vodio na jedan od onih svakodnevno očekivanih sladoleda u slastičarnu nasuprot kina Garibaldi.

 

Mnogo je živih sjećanja na Gradsko. Na nekim je od tih slika pokoji detalj iz kabina, a ima dosta i onih s društvima za šankom ili na plaži, kada bi brat i ja strpljivo čekali da se on ispozdravlja sa svima. Gledali bi tada zadnje kupače, a mene su ponovno oduševljavali skakači s visokih stupova, koji su se uvijek među sobom natjecali tko će skočiti s više pozicije. I to nisu skakali samo mladići, već i djevojke.

            Kolikogod da u meni žive sve te slike, i dalje mi je neopisivo žao što su sa Barbom nestale i one kutije s fotografijama. Ne znam što bih danas dala za sliku mojeg prvog kupaćeg kostima, što mi ga je majka  sašila od materijala koji je ostao nakon šivanja nekih zavjesa od teške svile.  Naoko lijep ali kada se smoči grub i nerastezljiv. Svakog se detalja na njemu sjećam. Nisu bili ni blizu kao ovi današnji. Različitih uzoraka i materijala ali krojevi za dječje kostime su bili svi isti. One trakice ukrižali bi nam popreko na leđima,a  kopčale su se na "pucići". To je manje žuljalo, ali je mnogo jednostavnije bilo zavezati nam ih oko vrata nego brinuti o tome je li koji pucić popustio. Iako smo bile tek male djevojčice, imale smo onaj komadić tkanine ka vratu što se vezivao oko vrata.  Već se zarana i na taj način pripremalo djevojčice da se ono što će jednom propupati mora skrivati od muških pogleda. 

-         Grebao me je kad je bio mokar, uzdahnem - ali  nije ga bilo teško trpjeti jer se nečim moralo i platiti svu onu uživanciju na Gradskom, sjetim se tadašnjih samoutjeha, sjetno se osmjehujući.

Ipak, skoro svi su kostimi tada bili unikatima, pa bi se moglo reći da su na terasama i plažama svakodnevno bile u tijeku svojevrsne modne revije kupaćih kostima.

 

Pred grobničkim me Kaštelom zadrži pogled na Kvarner pod ružičastim nebom koji kao da pije tu boju pa i sam ružičasti. Posegnem za fotoaparatom da zadržim tu lijepost zauvijek.

-         Ah,  što bih danas dala za jednu fotografiju s bilo koje od Barbinih barki?

Jer, imao je najprije jednu, a potom dvije barke.  Sad, kada malo bolje razmislim, moj je Barba doista bio poseban. Barku je vezao unegdje na ulazu u Mrtvi kanal i jednom ju je jako nevrijeme potopilo. Odmah se dao u potragu za drugom. Kupio ju je, a kada su onu staru izvukli, popravio je i nju. 

-         E, neće me više pustiti bez barke, govorio je kada se spremalo nevrijeme.

-         Ti si munjen, rekla mu je baka – ako opet stori onakovo nevrime, pojist će ti obedve.

-         A, ne ne, nije se dao – saka od njih je vezana na drugon mestu.

Smijao se siguran da je našao rješenje kako ne ostati bez barke. Bez nje bi mu popodneva na Gradskon bila nezanimljiva jer njome  je svakoga dana morao napraviti bar jedan gir. Ne sam, naravno, nego s nekom od djevojaka ili više njih. Kada me, onako još malu, nije imao kome ostaviti do povratka, za tih sam mu njegovih vožnji barkom često bila pratećom prtljagom. Neke od djevojaka čak nisu skrivale nezadovoljstvo što i dijete mora s njima ali su to morale otrpjeti ako će se voziti Barbinom barkom.

 

            Ja sam se pak jako radovala tim malim izletima. Sve do jednog dana.

Barba je tog popodneva već dopola izvukao barku na pješčanu plažu, sumnjičavo pogledajući u oblake koji su se nazirali rubom Učke, iako ga je jedna djevojka nagovarala da se idu provozati. Ponavljao joj je da nije dan za poći s barkom van, ali ona je bila uporna. Na kraju je ipak popustio i vratio barku u more. Gledala sam kako se smiju i kako mu se ta djevojka vješa oko vrata dok ju prebacuje u barku. Pobunila se kada je krenuo po mene ali joj je objasnio da me ne može pustiti samu.

Ubrzo smo prešli onu zaštitnu mrežu na kupalištu. Plaža je bivala sve udaljenije, a njih su se dvoje još uvijek prepucavali. Djevojka ga je podbadala da je kukavica, on joj je odgovarao da nema pojma o moru…

-         Nećemo poć dugo aš se nič parićuje. Nevera će…

-         Kakova nevera? Sunce j nasred neba. Ča se bojiš onih par oblakih, prekinula ga je.

No, samo malo kasnije Barba je najednom naglo počeo okretati barku. Ja nisam ništa razumijela ali ni ona djevojka...Obje smo upitno gledale Barbu.

-         Vraćamo se, bio je kratak.

-         Ča j tebi? Kakvo vraćanje? Djevojka se iznervirano i naglo digla, no kad se je barka opasno zaljuljala, brzo je sjela natrag i ipak zašutjela.

Barba se više na nju nije osvrtao već je nastavio snažno veslati ka Gradskom. Kada nas je prvi jači val zapljusnuo, uzviknuo je da sjednemo na dno barke. Nevjerojatno je kako se more brzo uskomešalo. Zapljuskivalo nas je valove prosipajući po nama  i preko nas. Djevojka je svako toliko zavrisnula.

- Ne paničari, opomenuo ju je Barba – Drži malu i budite dolje.

I danas se sjećam njezine hladne kože i drhtanja kada me je privukla k sebi. Šćućurila se kraj mene i zajedno samnom tresla od straha.

Činilo se da nikada nećemo doći do plaže.

-         Ne boj se, dobacio mi je Barba kao da je čuo moje misli. – Još malo pa će bit mirnije.  I doista  je bilo tako. Primicali smo se istočnom dijelu Gradskog kupališta. To je bilo daleko od mjesta koje smo nazivali našim ali olakšanje da smo blizu obale je bilo razlog velikog zadovoljstva.

            Kad smo se konačno dokopali plaže, skoro nikoga više nije bilo na njoj. Neki su iz veslačkog kluba pritrčali Barbi da bi mu pomogli izvući barku. On me je prije toga već omotao u ručnik. Ona djevojka je pak na brzinu pokupila svoje stvari i nestala. 

-         Ona j prošla ća, rekla sam ni sama ne znam zašto jer je to i sam mogao vidjeti.

-         Neka je, to joj je danas bilo najpametnije ča j storila, volio se šaliti ali i danas mislim da je onda to mislio ozbiljno.

      Od tog puta mene je godinama bilo strah ući u barku.

 

           

            Kada  čeprkam po sjećanjima, shvatim da je na Gradskom uvijek bilo zanimljivo.

Jednom su na plažu dovukli negdje u Kvarneru ulovljenog morskog psa. Nikada se, bar mi djeca, nismo manje kupali nego tog dana.  Cijeli smo dan hodali oko njega. Malo-malo pa opet. Onako veliki izazivao je jezu. Inače se na Gradskom nismo bojali morskog psa jer je kupalište bilo zaštićeno metalnom mrežom.

- Do tamo se more, a priko ne, govorili su stariji – Priko ne smiš, aš bi te morski pas pojil, ponavljao je i Barba meni kada sam naučila plivati.

- Ča ni z gumun se ne smi tamo? Tada su se na Gradskom još mogle vidjeti automobilske zračnice koje smo nazivali gumom, a posebnost je bila kamionska. Moglo se ukrcati čak i po četvoro mladih na nju. Ne zbog toga što ne znaju plivati, već zabave radi, a nerijetko su se na tim velikim gumama i ljubavi rađale.

 

Unatoč, tabli upozorenja na opasnost od morskog psa, preko mreže se uvijek moglo vidjeti po koju glavu u moru. Nisam razumjela zašto ti pametni stariji idu preko i sjećam se da sam neprekidno s plaže pratila  te glave preko žice, sva u strahu da nekoga od tih plivača ne pojede morski pas. Čak sam se sam jednom kao mala, kada se dvoje vratilo na plažu, usudila pitati:

-         Ča se vi ne bojite morskoga pasa?

U istome su se trenutku oboje glasno nasmijali. Očito je bilo da su se zabavljali, a ja se i danas osmjehnem kada se sjetim što mi je tada mladić odgovorio:

- Ne, aš ćemo mi njega pojist ako dojde.

 

A onda, najednom Gradskoga više nije bilo.

Nama, djeci, nije bilo jasno zašto kada je tamo još uvijek bilo more, bila je tu ona ista plaža, prazne kabine, terasa…Baš ništa nismo razumjeli. Čini mi se da me do danas nije napustio onaj osjećaj žaljenja koji se tada na nas strmoglavio poput teškog kamena.

 

Naćulili smo uši kada su stariji pričali o tome da se Gradsko zatvorilo zbog zagađenja. Tada  je riječ zagađenje  nama još bila nerazumljivom. Iz daljnjeg smo tek razgovora razabrali da se Gradsko zatvara zbog svega što se tu otpušta u more:

-         Pa zač to pušćaju va more, zač to ne zakopaju? Sjećam se naivnog pitanja mog malog brata.

Mi, djeca, nismo znali odgovor, a stariji su imali jednostavan: zatvoriti Gradsko kupalište!  Je li on bio pravi?

I danas ona djevojčica u meni jednako kratko odgovara: Ne! 


Gospodin Prosinac  (obj. u Sušaćkoj reviji uoči Božića 2009.)

Si ovi dani razmišjan o ton ča mi j kada ki rekal o prosincu i zač se zadnji misec va letu zove prosinac. No, ja iman svoje tumačenji, onako, samo za se. Iako bi ovo morda prvo mogla bit prigodna priča za dicu, va ovo predblagdansko vrime na niki način odgovara i onin malo starijin. Na koncu konca, saki od nas, z većin ili manjin uspjehon, skriva va sebi ono dite kakovo smo bili.

Ako malo promislimo kako su naši stari živeli i kakovih su se regul držali, onda j med ostalin bil red da se najstariji sin ili kćer va familiji najprvo ožene. A ako pak to prilagodimo na kalendar, onda j najstariji mladić z kalendara upravo Prosinac. Po toj je računici i ovo vrime va kon smo sad, upravo njegovo vrime za ženit. Vrime da sprosi žensku.

Pa ča ni logično da se ta mladić zove Prosinac?!

Slično stvari stoje i kad su štajoni va pitanju; Proleći j miće dite, Leto razdragana divojčica, a Jesen već zrela, kako bi stari govorili, i rodna i plodna divojka za ženit. A neboga gospodična Zima j već pomalo stara divojka.

Gospodin Prosinac ni kriv ča mu j sudbina dodilila tu mrzlu gospodičnu Zimu, ali roditeji se poštivat mora. A, ča se mora ni teško.

I tako su se njih dvoje, poštujuć ono ča su stariji od njih i očekivali, oženili, zavećujuć se na oltaru da će, kako Bog zapoveda, ostat skupa va dobru i zlu – zavavik! A On njin je, da ne bi bilo nepravde, za se njihove kasnojesenske i zimske nedaće, mesto dice uzvratil najlipje ča j mogal. Dal njin je i Božić i Novo leto. Dal njin je vrime kad se si mi posižemo va dušu i provujemo se pokazat va najbojen izdanju.

Darujuć onih okol sebe, darujemo sebe, dižuć letvicu vridnosti zgoru. A kad bi bar ta letvica mogla sama od sebe tamo gori stat i tako ostat? Ali ne, Ona nima skale da se poprti gori, nima ni krila, pa ne more letet, ona gori dospije samo z našun zaslugun i gori stoji, samo aku ju mi gori držimo.

I tako se ja va ovo prosinačko vrime često ćapan tih misli o mojoj letvici, pa skoro da ju i vidin… pa ju malo boje pogjedan...

- A mogla bi, mogla…mogla bi bit malo visočije i morda malo lipja leh ča je bi mogla bit – va razmišjanju sam sobun čovik kadikad uspjeva bit do daske iskren. Vidin da te moje letvice tamo z live strane dobar komad fali… - Bit će da san nigdi usput ipak zakazala? Kako ono gre: mišlju, rječju, djelom i propustom?!

- Morda j to baš ono kad san niki dan z auta videla onu staru gospu ča biva par kuć daje. Jedva j nosila vriću z konpiron. To bi valda bilo to ča se busamo va prsa s propustom?! Žurila san se pa san samo pasala uz nju, a mogla san fermat i popejat nju i to brime. Hmm, čak mi j bilo i usput…

Kroz koltrinu san pogjedala va vedro prosinačko jutro. Bit će lip dan ali ča j ovo smanun? Od jutra su mi misli z onun susedun i nikakovo me nezadovojstvo va njedrih pritišće.

- Je to bilo s propustom ili i djelom? … ma, niman ča filozofirat, poć je za poslon!

Celi dan je se šlo kako triba. Za divno čudo, ni na delu ni bilo nikakove posebne sekiracije danas ali ovo neobjašnjivo nezadovojstvo va meni ne moluje.

Vrnjan se doma, se j na svojen mestu.

Još san se samo na kratko pofermala pu butige i već gren daje. Kraj je šetemane, a za vikend smo se z prijatelicami dogovorile poć do Platka. Ma se, baš se j na svojen mestu, samo ča se on kamik va njedrih još vavik ne miče.

Nad Učkun je nebo rastegnulo prozirni vel i uobičajenu nebeskoplavu za par nijans posvitlilo. Mislin opet na onu svoju prosinačku letvicu i na čas koda se zalula tamo nigdi zgora ogolelih hrastih - Ča mi se to samo čini ili j zasprave niže leh čera?

- Opet fantaziran - va mislih preletin se ča još triban ili bi tribalo napravit da mi vikend bude uživancija. Nasmela san se, a onda naglo namršćila, aš san se domislela da san na rubu minusa na tekućen. - Kuliko mi j još ostalo? Manje od dvesto kun. A tribala bin i do frizerke skočit… A ča ću za blagdani? Ajme majko, ov misec ću morat još više va minus.

Već se j zaškurilo kad san došla pred kuću. Pred vratih iznenađenji; dočekala me j ona ista gospa kraj ke san niki dan pasala kod kraj turskoga grobja.

- Sigurno će me sad oprat ča joj nisan pomogla – prostrujilo mi j kroz glavu - Zaslužila san – samokritika koda j smanjila on kamik va njedrih i čak san na niki način bila zadovojna da mi j došla reć ono ča mi gre. - Pravo mi budi, aš san joj mogla pomoć. Mogla san stat z auton i pobrat ju skupa z onin njejin kompiron - savjest je delala svoje.

Još nisan dobro ni zišla z auta, a već me j zapjahnulo njeje:

- Dobar večer, suseda…

- Dobar večer, ča van triba? - Va svojen fundusu besed valda na brzinu nis mogla nać niš pametnije.

- Niš, niš meni ne triba, leh san ti donesla malo orihih... Po staroj užanci, za dobru ruku

- Hvvala…hvvvala – jedva j zišlo z mene, a ona j nastavjala:

- Pustila san sebi malo za orihnjaču, a drugo san nakanila podilit susedon. Blagdani će za ki dan pa će ti sigurno zarabit….da ne moraš kupovat…

Majčice Božja, kako me j ta ženska posramila?! Ne, ona sigurno to ni znala, ali j meni bilo koda i je. Ni mi došla niš predbacit leh donest orihi za orihnjaču. A ja san mislela da j došla na me zijat…Morda j baš to ono mišlju? I daje san se koprcala va sebi, ne znajuć ča bin rekla.

- Znaš da iman samo mizernu penziju od pokojnoga – va njejen se j glasu naziralo opravdavanji – jedva spajan kraj z krajen pa za dobru ruku ne moren kupit nikomu niš. Zato ti ja tako kroz leto spravin ono ča moren.

- Ja, tako j, tako... - nisan ju mogla pogjedat va oči. Jedva j prekčera vukla on kompir z butige, a ja san samo proletela kraj nje. A ona mi ni niš zamirila.

- A, Bogu hvala – nastavjala j dobrodušno - ovoga su leta orihi dobro rodili pa i ja dobrin juden ipak iman ča dat. Malo j malo, a niš je niš, govorili su naši stari. Ča ne?

- Ja, ja, malo j malo, a niš je – niš – ponavjala san za njun kod papiga. Još me stavja i med dobri judi? Ajme majko - smušeno san i daje nabrajala va sebi - blazi njoj, ona svoju letvicu vridnosti visoko drži. Na njoj sigurno ne fali ni jedan komadić.

- Hvala van, puno van hvala – mrmjala san ponizno, iskreno zahvalna i srićna ča slabašno svitlo z ceste ni dosta za videt moje črjenilo od srama. – A ča ću ja dat van? Hote va kuću, ću van čaj skuhat…ili ča drugo…

- Hvala ti lipa ali ne bin ti otela smetat. Samo ti zami ov najlon z orihi i hodi va kuću. Celi dan si delala i sigurno si trudna…

- Ma, ne, ne. Ne! Z mene j skočilo van. Molin vas, hote va kuću, molin vas…

Ona se j nećkala i nećkala, a ja san se ćapivala za ta čaj kod utopjenik za slamicu – Moran ju baren čingod ponudit – Hote baren malo k meni, tr van doma ne plaču..

- Ne, Bog jih pomiluj, ne plaču više… – zajedno san se ujila za jezik. – Kako san mogla reć nič tako blesavo? Ovo j sad i ono rječju, aš su joj nebogoj već si umrli. Sama sebi bin najradije dala pjusku. - Još mi j samo to falelo i sad je ono rječju, djelom i propustom kompletno

- Oprostite... – opet san počela mucat. Lipo mi j moja pokojna mat govorila da j boja ona mučeća, da san ju bar poslušala.

- A niš, niš – znela j facolić i otrla nič ča j tribalo bit suza, ne dajuć joj da zijde z oka – tr znan da nisi mislela niš loše…to se samo tako reče – va njedrih je on kamik postal kamičina i se san više postajala svjesna kako i dobrota more pjuskat.

- Molin vas, molin…hote, hote va kuću – komać i jedva san to prevalila

priko usnic. Njeje prihvaćanji poziva mi j va ton času zgjedalo kod spas.

- Dobro, dobro – na kraju j popustila i ušla va kuću - ali samo malo, aš je vani već trdo škuro.

Gospa j pila čaj i zela landicu štrudela.

- Da znaš da ću ovo z gušton pojist, aš… kad si sam, ne da ti se baš peć. Pečen

samo za veli blagdani, ako slučajno ki dojde – pomalo san dohajala na se, a ona j nastavila:

- Makar, pošteno reć, meni skoro niki i ne dojde. A najgore j za blagdani bit sam.

- To – čula san sama sebe – to j to!

Gospa j gjedala va me kako se smijen z širon oprtimi oči. Niš ni razumela. Ali ja san znala: ovoga Božića ona će bit draga gošća za našin blagdanskin stolon. Parićat ću sega. Ni bitno ča ću i kuliko bit va minusu. Već će Bog providet.

Kad je gospa šla doma, otpratila san ju do privrata. Njeji nagrišpani obrazi su se smeli, a oči svitlele srićun.

A si su se večernji zvuki počeli slivat va jedan zbor anjelih. Verovali ili ne ali čulo se j kako kantaju Tiha noć, blažena noć…

Ne verujete? Ali provajte, aš to van je tako kad gospodin Prosinac zame stvari va svoje ruke.
 
 
 

 

 

*Zadnje četiri kitice čine  vijenac stihova iz prve četiri kitice. Prema u prve četiri kitice ABAB, CDCD, AEAE, CFCF, vijenac je bio izvediv jedino na način:

5. kitica - prvi stihovi iz prvih 4 kitica  - ACAC

6. kitica - drugi i četvrti stihovi iz prve i druge kitice - BDBD

7. kitica - treći stihovi iz prvih 4 kitica - ACAC 

8. kitica - drugi i četvrti stihovi iz treće i četvrte kitice EFEF

 NEKA OD LIJEPIH SJEĆANJA

- za snimanja "Karuline" u Krku - s Robertom Ferlinom,  Darijom Vasilićem i Svjetlanom Volarić u frankopanskim odorama 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  
- u društvu meni najdražih suradnika - članovi dječje Scenske skupine Katedre ČSG, na snimanju filma "Sigurko" u Kostreni 1999.
 
 POSEBNO PRIZNANJE: Najbolje kazališno ostvarenje temeljeno na folkloru na Međunarodnoj smotri folklora u poljskome gradu Wrzesnia za glazbeno-povijesnu priču "Povedajka čez  godišća; Čavjanska kartulina" Sudjeluju članovi udruga: Grobnički dondolaši, Klapa Grobnik, Dramska kumpanija "Tavaloni" i Scenska skupina Katedre ČSG - ZAVRŠNA SLIKA

 

 

 

DJELA ZA SCENSKA UPRIZORENJA

Djela za scenska uprizorenja  pretežito su na čakavštini. Izvođena su na području županija Primorsko-goranske i Istarske za mnoge prigode. Između ostaloga, isječak iz komedije "Domaći trokut", u izvedbi glumaca DK Tavaloni Roberta Zaharije i Lidije Malnar, emitiran na televiziji Kanal Ri.
 
Komedije "Domaći trokut" i "Zrno šenice" predstavljene su u raznim izvedbama i prigodama. Komediju"Domaći trokut" izvodili su članovi Dramske kumpanije "Tavaloni" u Poljskoj, kao dio "Čavjanske kartuline", u kojoj su osim njih nastupali Klapa "Grobnik", Grobnički dondolaši i članovi Scenske skupine Katedre ČSG. Stručni ocjenjivački sud je na međunarodnoj smotri folklora u Wrzesnii 2003. godine ovu predstavu proglasio najboljim kazališnim ostvarenjem temeljenim na folkloru.

Od više desetaka djela za scenska uprizorenja pisanih za djecu, do sada su izvođeni igrokazi : Nedija va razredu, Turizam, Naše teme i dileme, Tenisice, etikete i Europa, Abeceda va boji, Z duga zvon zvoni, Bura, Sveti Mikula /glazba: Barbara Ćućić/, Božić je va srcu mir i dobro/glazba: Ivica Badurina, Ivica Frleta i Antun Mario Kamenar/ …



 



SLIKE SVAKODNEVICE I OSTALO: Povedajka čez godišća /glazbeno-scensko/ Grobničkoj mlikarici pod križon, Audicija za Grobničku scenu, Kroz dolinu mojega djetinjstva, Z duga zvon zvoni /glazba Vinko Škaron/…

dr. sc. Iva Lukežić: POPRATNO SLOVO - GLOSE O GROBNIČKOJ ČAKAVŠTINI 
 
 
        Iako je od toga prošlo trideset i pet godina, živo se sjećam dojma uz prvo spominjanje imena Grobnišćica i Grobnišćina koje sam čula. Moja je kolegica, Cresanka, a tada sa mnom učiteljica na otočiću Iloviku, pripovijedajući o svojim riječkim školskim zgodama, u meni tada nerazumljivu kontekstu osobito svisoka i ironično apostrofirala jednu svoju suučenicu, pa, uvidjevši da nikako ne razumijem poantu koja se podrazumijeva, sažela je svoje objašnjenje ovako: "Ma, ona je Grobnišćica. . . tamo, s Grobnišćine!", kao da bi se time sve trebalo podrazumijevati. Nisam tada točno znala gdje je ta Grobnišćina, pretpostavljala sam da je negdje iznad Rijeke, no ostalo mi je nedokučivo čemu bi trebalo pripisati onu gestu i intonaciju moje kolegice pri spominjanju riječi Grobnišćica, Grobnišćina. Bilo je očigledno da je posrijedi neki poseban i meni tada nepoznat kontekst, a poznat ostalim Primorcima. 
 
Često sam kasnije, živeći i radeći na Grobnišćini, bila u prilici osjetiti taj stanoviti podsmijeh svisoka, kojim se nešto podrazumijeva, kad bi mi pokušali nešto reći o Grobničanima. Obično bi se to, doduše, svodilo na kakvu prizemnu anegdotu s jadno karikiranim, tobože grobničkim izgovorom njihovih replika, i sve su te pričice prikazivale Grobničane u odnosu na ostale meke, pitome i razumne Primorce, kao tvrd, sirov, opor, izravan, nerafiniran, tvrdoglav i svojeglav, pomalo nedotupavan i zaostao svijet koji se ne može prilagoditi drugima. Sve je to dio grobničkoga mentaliteta - glasila bi neizrečena poruka. Osobito bi bilo nečeg uvredljiva u takvim pričama i interpretacijama kad bih ih slušala, od onih koji su tek odnedavna došli u ove krajeve, jer su im takve primljene priče i stavovi služili kao proteze poželjnom osjećaju superiornosti nad domaćim stanovništvom. Nerijetko bi se prosudbe o tome kako su Grobničani svijet drugačiji od ovdašnjeg svijeta i od svih drugih, zapečatile još i opaskom - presudom: " Pa oni su i tako napol Tatari!. . . " Kakav bi povremeni javni eksces (kakvih ima u svakoj ljudskoj zajednici) koji bi se dogodio na Grobnišćini, bio samo dodatni argument cementiranju takvih tvrdnji i uvjerenja. 
 
Živeći veoma dugo među Grobničanima i s Grobničanima mnoge sam stvari pojmila drugačije, a zbog svog podrijetla i obrazovanja i sa stanovitom dozom odmaka od uobičajenih i općeprihvaćenih tumačenja, tim više što sam uvijek više davala prednost vlastitim prosudbama pred stereotipima. Ta relativno nezavisna pozicija isključuje potrebu i obvezu da budem ikome zagovornik, pa ni Grobničanima, ali uključuje pravo da, ako se to od mene očekuje ili traži, kažem na temelju svojih spoznaja, i svoj sud o obilježenom grobničkome jeziku i od bliže društvene zajednice obilježenom "grobničkom mentalitetu". 
 
Svaki se, svačiji jezik, može interpretirati emotivno, s osjećajnih polazišta. U tom će nam smislu svaki jezik biti lijep, pa onda valjan i vrijedan, ako ga ćutimo svojim i ako njime govore nama bliske, intimne i drage osobe, a bit će odbojan, ružan, čudan, tuđ jezik onih kojih se bojimo, koji su jači i arogantniji, ili će biti smiješan jezik ljudskih skupina koje držimo inferiornijima, dakle i bezopasnima. Takav je emotivni, subjektivni pristup ljudskim jezicima u praksi najčešći, no ne odražava objektivnu istinu o svim ljudskim jezicima. A ona bi se mogla svesti na ovo: jezici objektivno nisu ni lijepi ni ružni, ni privlačni ni odbojni, ni bogati ni siromašni, ni milozvučni ni opori. Jezici su takvi kakvi jesu (kao, uostalom, i sve drugo: toliko opisivani zalazi sunca nisu objektivno ni lijepi ni ružni, a ljepotu i dramatičnost daje im promatrač, uvijek čovjek sa svojim duševnim i emotivnim prtljagom). Jezici su stvoreni sa svrhom da članovima ljudske zajednice služe za međusobno sporazumijevanje. Po tome je kriteriju funkcionalnosti svaki ljudski jezik dobar ako se njime može iskazati ono što je toj zajednici i pojedincima u njoj potrebno, da bi mogli funkcionirati i kao pojedinci i kao zajednica. Ljudski jezici nisu nastali iz potrebe za ljepotom, nego iz komunikacijske nužde. Oni su bogati toliko koliko je potrebno zajednicama u kojima su ponikli. Drugo je pitanje koliko se određena zajednica u kojoj je jezik potekao mijenja i koliko se i kako kadar mijenjati jezik te zajednice, da bi pratio civilizacijske promjene u koje je zajednica uključena. To je pitanje vitalnosti jezika i prilagodljivosti promjenama u novim okolnostima. Živeći među Grobničanima uvjerila sam se da je njihov jezik funkcionalan, a to znači dobar i dovoljan da njime iskažu sve što im treba u vremenu i civilizaciji u kojoj su živjeli i u kojoj žive, ali da je istodobno i fleksibilan u tolikoj mjeri koliko je potrebno da u sebe apsorbira i novo civilizacijsko pojmovlje, a da pri tome ostane specifičnim grobničkim govorom, s obilježjima koji ga odvajaju od od srodnih govora. O toj istodobnoj fleksibilnosti i otpornosti najbolje svjedoči novija grobnička čakavština školovanih Grobničana, koja je došla do izražaja u voditelja i dijela sudionika "Grobničke televizije" 1990. godine, ili u novinskom mediju, u podlistku koji čakavštinom pišu Grobničani. 
 
Radeći s djecom u školi u Jelenju nakon određenog sam vremena došla do spoznaje da se svojim materinskim jezikom, grobničkom čakavštinom, izražavaju preciznije, bolje i potpunije nego službenim jezikom kojim sam ih podučavala i koji su u školi morali naučiti i govoriti i njime pisati. Spoznala sam da i sama dobivam potpuniju i točniju sliku o svojim učenicima, i o pojedincima i o cjelini, ako im omogućim - u okvirima koliko to školska propisana praksa dopušta - da se izraze svojim intimnim jezikom, jezikom sredine iz koje su ponikli. Tek sam tako mogla dobiti potpun uvid u inteligenciju, darovitost, sposobnosti, osjećajnost i uopće u duhovnost svojih učenika. To mi je pomoglo u uvjerenju da nema područja ili sredina s inteligentnijim, darovitijim, senzibilnijim ljudskim jedinkama, i područja u kojima su ljudske jedinke zakinute u odnosu prema drugima. Superiorni su duhovni darovi dati svim ljudskim zajednicama ravnomjerno, samo je pitanje ključa kojim bi se oni otvorili, prepoznali, da bi se mogli njegovati. Ključ je u ovom slučaju bio jezik. Ako mi je jezik omogućio da identificiram i spoznam svoje učenike i kao pojedince i kao dio mikrosvijeta iz kojega su ponikli, onda je taj jezik ne samo funkcionalan u smislu komunikacije, nego je i šifrirani ključ. Nažalost, stereotip o Grobničanima i njihovu jeziku uspješno je do naših dana nastavio živjeti. Moje je iskustvo ostalo na osobnoj razini. No stereotip se ionako ne može poništiti jednim osobnim iskustvom. Razrješenje je tog problema ipak složenije: iz stereotipa moraju iskoračiti sami Grobničani, barem oni najsvjesniji i oni što dolaze. Nije put prema iskoraku prekid komunikacije s drugima, nego osvješćivanje o sebi i o drugima, i to bi, čini se, mogli postići sviješću o svome jeziku i njegovoj vrijednosti, te njegovu mjestu u jeziku šire nacionalne i društvene zajednice kojoj pripadaju, da bi toj zajednici potpunije i svjesno mogli pripadati i držati je svojom. Možda bi barem nekim Grobničanima u tome pomoglo i stručno mišljenje o grobničkoj čakavštini, koje sam im u stanju ponuditi, budući da sam, baveći se znanstveno dijalektologijom, spoznala i grobničku čakavštinu lingvističkim, dijalektološkim i jezičnopovijesnim kriterijima. 
 
Grobnički je govor jedan od sjevernočakavskih starosjedilačkih čakavskih tipova čakavskog narječja, najarhaičnijeg i najkonzervativnijeg od tri narječja hrvatskog jezika, kojemu hrvatski jezični identitet nitko nije ni pokušao osporiti. Na tom svom autohtonom geografskom prostoru grobnički je govor okružen sa sjevera, juga i zapada isto tako starosjedilačkim čakavskim govorima s kojima dijeli velike sličnosti na svim jezičnim razinama: u fonologiji, fonetici, morfologiji i tvorbi riječi, u sintaksi i u velikom dijelu posebnog leksičkog (rječničkog) fonda, no ima među tim govorima i razlika, a svaki od njih ima i posebnosti u odnosu na druge u susjedstvu. Najznačajnija je gramatička razlika grobničke čakavštine prema govorima u neposrednu susjedstvu u različitu refleksu starog slavenskog glasa "jata" (Kastavci i Trsaćani su ekavci, Studenjci ikavci, a Grobničani imaju u svom govoru dvojak refleks "jata": ikavski i ekavski), ali je izrazita fonetska razlika u akcentuaciji, u izgovoru akcenata. Naime, svi starosjedilački sjevernoprimorski govori imaju prastaru akcentuaciju, najarhaičniju u cijelom slavenskom svijetu, koja je takva, po prilici, već 800 godina (pa je stoga osobito zanimljiva slavistima iz cijeloga svijeta). No grobničku čakavštinu od svih ostalih odlikuje jedna vrlo arhaična crta: fonetski (izgovorno) vrlo izrazita duljina nenaglašenih dugih vokala ispred i iza akcenata, a u govoru je veoma važna i rečenična intonacija. Susjedi tu grobničku crtu ovako opisuju: Grobničani kantaju kad govore, pokantivaju, natežu. To je navelo jednoga veoma cijenjenog i iskusnog dijalektologa, Aleksandra Belića da 1911. godine, nakon kraće posjete nekim grobničkim selima, ustvrdi da u grobničkom akcentu nema čvrsatih pravila kao u drugim govorima. Istakla bih kako se i na ovom primjeru ogleda relativnost ocjena i tvrdnji različitih ljudi o istome: starim je susjedima grobnički akcent ponešto komično ali simpatično "kantanje", strancima laicima, nestručnjacima je jedna odbojna jezična crta koja toliko odudara od jezika koji oni poznaju, starog dijalektologa toliko dovodi u zabunu da izriče tvrdnje neprihvatljive u znanosti, a suvremeni je svjetski dijalektolozi istražuju i opisuju s najvećim znanstvenim respektom i uzbuđenjem. 
 
Ukratko, grobnička je čakavština jedan vrlo stari čakavski tip starinskih jezičnih crta, sačuvan do naših dana kao najjača okosnica kulturne povijesti Hrvata ovoga kraja, ovog podneblja. Ta je čakavština komunikacijski idiom današnjih Grobničana i istodobno njihova veza s precima koji su nastavali isti ovaj prostor i poštovali određene vrednote. Kao veza s precima i korijenjem na ovome tlu, grobnička je čakavština sačuvana i u pisanoj baštini minulih vremena. Prepoznaje se u jeziku prvog hrvatskog pravnog teksta, Zakona vinodolskog iz 1288. godine, i u brojnim javnopravnim i privatnopravnim: statutima, registrima, kvadernama, testamentima, sudskim aktima - pisanim starohrvatskom glagoljicom i latinicom preuzetom od zapadnog kulturnog kruga, što svjedoči o tome da je ovaj kraj pripadao specifičnom dodirnom polju romanske i autohtone hrvatske kulturne matrice. 
 
Ističući sve ovo željela sam pomoći Grobničanima u vraćanju samopoštovanja preko svijesti o vrijednosti njihova jezika, s porukom da su tu baštinu dužni kao i do sada čuvati i njegovati i dalje je namrijeti svojim potomcima. Ta svijest o vrijednosti vlastita jezika u očuvanju vlastita identiteta, ali i identiteta hrvatskoga naroda tijekom povijesti na ovim graničnim prostorima, može biti ljekovitom za kompleks inferiornosti nametnut Grobničanima, a i drugim čakavcima, može im pomoći u stjecanju imuniteta prema stereotipima zbog kojih se neki čakavci danas tako olako odriču svoga jezika da njime ne govore ni sa svojom djecom, rodbinom i suseljanima, a drugi zabrinuto pitaju: što će biti s čakavštinom? 
 
Doista, što će biti s čakavštinom? 
 
Bit će onako kako se prema njoj budu odnosili čakavci: s kompleksima ili bez njih. Nitko im drugi njihov jezik ne može zaštititi ni spasiti ako to oni ne učine svojim odnosom prema njemu. Ili će ga rabiti gdje god to mogu, prirodno kao što se diše, ili će ga odbaciti prihvativši opći službeni jezik, potirući na taj način svoju posebnost. 
 
Nisam sve ovo napisala kao popratni tekst jednoj pjesničkoj zbirci bez razloga i predumišljaja. Namjerno nisam govorila o poetici ili poetikama u ovim pjesmama - a to ionako nije važno za recepciju publici koja će te pjesme prihvatiti ili se na njih neće osvrtati. 
 
Razlog svom pisanju našla sam u procjeni da ova ZBIRKA odražava novi, suvremeni senzibilitet (nadam se: ne samo ove autorice) i prema stereotipima o Grobničanima, i prema grobničkoj čakavštini, te u slutnji da bi to mogao biti put kojim bi trebali poći svi čakavci (i ne samo oni) u održanju svoga jezika, a onda i svoje posebnosti: to je put integracije u šire matrice, no bez asimilacije, potiranja posebnosti i posvemašnjeg poopćavanja, ali bez zatvaranja u kulturne rezervate. 
 
Autorica ni u jednoj od svojih pjesama pojedinačno niti u zbirci u cjelini ne pokazuje da za nju postoji stereotip o Grobničanima, on joj ni u kojem značenju nije važan, te ona nema potrebe, kao što to čine drugi, prema njemu se određivati prkosnim, ponosnim, a zapravo obranaškim veličanjem svega što je grobničko, niti bježanjem u negaciju i zaborav: činjenica da je Grobnišćica nema predznaka kompleksa ni superiornosti ni inferiornosti. To je prirodna činjenica, stvarna i neupitna kao i činjenica da nije samo to nego je i Hrvatica, i još šire: jedinstvena ljudska jedinka imenom Vlasta Juretić. Sve su te tri komponente u punu jedinstvu i prirodnoj prepletenosti u strukturi iste ličnosti, koja nešto opaža, nešto osjeća i nešto misli, i ima potrebu da taj svoj duhovni imutak podijeli s drugim, sebi sličnim bićima. Kad registrira svoje opservacije o prostoru i zbivanjima, to doista najčešće jesu grobnički pejsažni motivi ili sličice iz djetinjstva, ali to je stoga samo zato što su te slike njezinim osjetulima i sjećanju neposredno bliske; ratna stvarnost na Grobnišćini dio je ratne stvarnosti u Hrvatskoj; intimni osjećaji i promišljanja ujedno su osjećaji i promišljanja bilo koje ljudske jedinke bez obzira od kuda je i gdje je. 
 
Ona je Grobnišćica (jer je prirodno da to bude svojim precima i jezikom), ali je istodobno i Hrvatica (jer je prirodno i neupitno da su Grobničani Hrvati, da je njihov jezik hrvatski, ali je prirodno i da hrvatski književni jezik pozna i rabi školovan Hrvat; prirodno je i neupitno da je Grobničanima domovina imenom Hrvatska, i sudbina pod hrvatskim križem i hrvatskom zastavom), istodobno je i ljudski stvor kojega raduje i muči ono što raduje i muči ljudske stvorove bez obzira gdje su i odakle su. 
 
Adekvatan je tome i odnos autoričin prema uporabi jezika: za iste teme i motive rabi čas grobničku čakavštinu, čas suvremeni hrvatski književni jezik, ne miješajući ih unutar iste pjesme, nego čuvajući posebnost svakoga od njih. Ona paralelno rabi dva hrvatska jezična tipa, oba u poetskoj jezičnoj funkciji i izboru, i čini to neforsirano i prirodno, bez primisli o zatvaranju u tematsko-jezične rezervate na koje smo već bili navikli. To je i prirodno: ona kao suvremena i školovana Grobnišćica rabi oba jezična tipa. Čini mi se da je to posebno obilje dano samo pjesnicima čakavcima i drugima kojima je materinski jezik jedan od dijalekatskih jezičnih tipova. 
 
U ovakvom odnosu prema grobničkoj i svakoj drugoj čakavštini vidim mogućnost za njezino prirodno očuvanje i u novim vremenima. «
We use cookies

Koristimo kolačiće
Ove internetske stranice koriste kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Postavke kolačića možete podesiti u svojem internetskom pregledniku.
Više o kolačićima i načinu kako ih koristimo te načinu kako ih onemogućiti pročitajte ovdje , Klikom na gumb 'UREDU' pristajete na korištenje kolačića.