Haiku itd.
Zemlja i kiša
u trenu sklopile mir.
Tuča je gore
Bahatovitost
svoj ne zna čuvati rep
Stala je bura
Aktualnosti
Pobuna opanaka
Čizme hit dana
Biserje svima
Sudac dignuo ruke
Nema već svinja
Govorancije
Plač napuštenih polja
Navodnjavanje
Add a commentZavičajni pleter
Kamogod da se zaputi,
va svit kamogod da se gre
blisko va duši se ćuti
i vavik lipo zasope.
Ne more se nigdi lipje
duša radovat čez vrime,
sriću čut kad smih rasipje,
nigdi lagje spustit brime.
Oblaki kad se ricaju
il se nebo modro glanca
si anjeli mi kantaju
a š njimi i srce tanca.
Povečerje mi dišeće
friškinu razgrne širon,
Ričina sanje vrišćeće
blagoslovi, škropi miron.
Add a commentCui honorem - honorem
Non uno ictu arbor cadit, vuklo
korake nadom kaplja pota da slavi,
njedra razdiralo i u njima tuklo:
Ad te, Domine, de profundis clamavi.
Kalvarijom kada oluja zaprijeti,
sluga Duhu - sunce, obiljem se nudi
i raspeti grije patnje zalog sveti,
povjeruj u pravdu od iskona budi.
Od kvazibogova odricaj joj ime,
ne slučajem jer On uvijek tu je,
anima candida nosi se sa svime;
hvaliti će vrijeme vječnost što daruje.
Prijatelju pjeva s katedrale zvon
pletući vir-vijenac: Theodor Meron.
16. studeni 2012.
Add a commentRijeka jedna bila jednom
Rijeka jedna bila jednom
bistra, čista cijelim tokom
ćutili je dragom, vrijedom,
pojila je željnim sokom.
Matica joj toplosnažna
brzake nježila krilom
a kraj njen je suza vlažna
obgrlila slanom svilom.
Korito joj praznim nije
preplavljeno bujicama.
Mutne kad su stigle prije,
ili mutnog bje u nama.
Tren kad bi ko nekad bila,
sve bi žeđi utažila.
Add a comment
Nagoću vrišti ogoljela muka
Nagošću vrišti ogoljela muka
svježinom prljāvī nezeleni list;
rado bi za njim posegnula ruka
nadama kada bi bljesnuo čist.
Uporna drēka za drēkom šarenē,
iz mraka još netko po svojusvira,
za ugodit žice vijuge lijene,
pjevi tek neskladi vražjeg su pira.
Umora čaša vapi dupkom puna:
„Hej, kapetane, pod svojom si kapom,
još ima dobrog i zdravog sapuna,
jedra podigni i zamahni šapom!“
Ne sebičarite vjetrovi više,
digni se buro da lakše se diše.
Add a comment
Uglazbljene pjesme - tekstovi
Lakše je kad se kraj ne vidi
Poletjela su jata ptica
oblacima.
Tuđim krilima
neki dani lete na njima,
a ja samo sklopim oči:
lakše je kad se kraj ne vidi.
Zvijezde ubirem
ukradenim poljupcima.
Svijeća izgori,
ali tu još negdje svjetla trag ima.
Samo noći tamom sjaje,
lakše je kad se kraj ne vidi.
Add a commentPar običnih riječi
Par običnih riječi
Svake noći sam
još joj nazdravljam čašom vina
i još ubirem njene poljupce
s kušina.
Srušila je naše gnijezdo
ali svejedno
pozdravi je, moja zvijezdo!
A ti, mjeseče,
Add a commentRičina vredi zlata
Razni tekstovi - Rika
… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude.
Takva se naša Rijeka razgrće pogledu kroz prozor što s jedne strane na tragove, znakove i smjerokaze predaka puca, a s druge na šarolike vjenčiće želja, htijenja i moženja, ali uvijek voljenja; i danas Rijeka jednako svima, koji ju svojom ćute, krijesnice u očima pali. I jučer i danas i sutra će jer, kvarnerski neverini kada pljuskovito zaplešu, već kišobrane svoje otvara jednakim šapatom: Samo za tebe. Diže ti krila jačim da si, dotjeruje sva tvoja ljeta i more za uspavanke proziva… No nije joj lijepost ova slučajem darovana. Odužuje se Rijeka uvijek i oduvijek, i dragost je i žilavost svoju odužila još tamo u davna vremena, kada je gradske zidine more slanim opominjalo, uzvratila mu je brige, darujući sebe, dio po dio, da ono nježnije obale joj dotiče… Ah, Rijeka - to moj je grad, kojega djedovi naši u pradavna se vremena odužujući pojilici svojoj – Rječini, Rikom svetoga Vida nazvaše.
Sjećanja - Gradsko
Sedam planinskih vila - Darinada
Svi kazivači priča iz davnina jednako tvrde da vila Darinada to ime nosi stoga što nikad ne propušta darovati. Posebice one kojih se nitko drugi ne sjeti. Tako se nju u ovome kraju spominjalo kada se dogodilo nešto dobro, kada bi ljude obradovao neočekivani dar. Drugi su pak naglašavali njezinu neprocjenjivu pomoć ljudima koji gube nadu. Treći su tvrdili da se vila Darinada ipak ponajprije trudi oko onih koji nemaju nikoga te im samoću ispunjava šapatima o darovima koje imaju a da toga nisu svijesni. Uz vilu Darinadu tako neki vežu priču o tome kako je jednome Velikodolincu, koji nije više vidio nikakvog izlaza nakon nesreće u šumi i potom stigle neimaštine, u snu prišapnula da u sanduku zakopan u podrumu leži niskorišten čudotvorni alat njegovog pradjeda, koji je bio poznati zanatlija, te da je nakon toga sna taj Velikodolinac vrlo brzo postao nadaleko poznat majstor. No, uz Darinadu se, kao i uz ostale dobre planinske vile, vežu i mnoge druge priče pa tako i jedna o snu djevojčice Dore i strašnoj tajni Velike doline
Dora je jedne noći sanjala kako joj dobra vila Darinada otkriva tajnu, pričajući joj jednu potresnu priču.
Add a commentSedam planinskih vila - Ričina Srebrena
Kazivači starih priča nerijetko opisuju jutra u kojima je sedam planinskih vila svakoga jutra budilo Veliku dolinu anđeoskim pjesmama. Te su pjesme bile tako čudesne da, kako su tvrdili, nikada nitko od odraslih nije mogao spavati nakon što bi ih vile njima probudile. Štoviše, Velikodolinci su bili uvjereni da upravo te „vilinske jutarnjice“, kako su ih nazivali, određuju tko je odrastao a tko nije. Naime, svaku bi djevojčicu i dječaka, kojih bi planinske vile razbudile jutarnjim pjevom, od tog jutra svi smatrali odraslim. Stoga bi nerijetko, kada se povela neka od priča o grobničkim planinskim vilama, usputno pala i pokoja šalljiva dosjetka o nekom velikodolinskom dječaku ili djevojčici koji su u silnoj želji da ih proglase odraslima prije nego što to doista jesu, uporno pokušavali ostati cijelu noć budnima. S takvom bi se djecom planinske vile, pričali su Velikodolinci, uvijek rado našalile pa bi ih upravo u vrijeme svitanja uspavale. A najzvonkiji glas među vilama imala je Vila Srebrena.
Vila Srebrena je od svih sedam
Add a commentSedam planinskih vila - Mjesečeva Jelina
Ljudi u Velikoj dolini su tvrdili da svaka od sedam planinskih vila ima uvijek iste boje haljinu te da su sve te haljine povezane s njihovim imenima. Tako je vila Janja imala haljinu boje pijeska. Govorili su da je u zimskim mjesecima ta njena haljina bila spletena od najnježnije bijele vune koja se prvim danima proljeća pretvarala u perjanastu. Pjevicu Radosnu su uvijek viđali u haljini boje neba kad je ono najsunčanije, a vilu Zdravilicu su opisivali kao vilu u haljini boje mladih listova. U ovoj ćemo pak priči malo bolje upoznati vilu u haljini boje plavo-sivog oblaka, vilu Jelinu, koja je ponajprije brinula o svakodnevnoj prehrani ljudi u Velikoj dolini.
Svi su Velikodolinci vrlo dobro razaznavali pjev svake od dobrih planinskih vila pa tako i pjev Vile Jeline, posebice kada ih je pjesmom vodila na mjesta gdje se kriju najukusnije gljive. Priča se da bi ova
Add a commentSedam planinskih vila - Zdravilica Čudesna
U davna vremena su ljudi u Velikoj dolini poslije rada u polju imali običaj okupljati se u večernjim satima oko seoskog bunara. Iako tada nisu ni znali za satove, uvijek bi se tamo zatekli u isto vrijeme, kada su planinske vile u ruke uzimale svoje instrumente. Velikodolinci su ih nazivali tamburicama. Vjetrom doletjela melodija do njihovih ušiju, izazivala je usklike: „Čuj naše vile!“ Potom bi uslijedili komentari kao: „Nema do vilinih tamburica. To su tamburice kakvih nema nigdje. Samo naše vile imaju takve“. Danas se zna da je taj instrument bila grobnička cindra, koja se u Podhumu izrađivala skoro do kraja 20. stoljeća i njezin je zadnji graditelj često svirao na nju. A svaku bi cindru, kad bi je napravio, isprobavao pjevajući pjesmu o grobničkim planinskim vilama. Tako su svi, kada bi čuli tu pjesmu, znali da je još jedna cindra gotova:
“Va Podhumu pokraj puta rastu rožice,
vinčići da od njih pletu vile divojke….
Da, jer grobničke planinske
Add a commentSedam planinskih vila - Pjevica Radosna
U dvorcu Jelengrad, ponad Velike doline na brdašu okrenutom prema jugu, živo je u pradavna vremena kralj Grobnikus. Nekada se davno vjerovalo da je Grobnik upravo po njemu dobio ime. Pričalo se da je on dugo vladao ovim krajem a po jednoj od tih priča, u ta se davna vremena dvorac kralja Grobnikusa Jelengrad sjajio za sunčana vremana kao da je od čistog zlata.
Ljudi u okolnim selima živjeli su od svojih njiva, krava, ovaca i kokoši. No, i taj bi mirni primorski kraj, kao i svaki drugi, povremene potresale nevolje. Po vjerovanju ljudi u ta su se vremena ljudi izvlačili iz tih nevolja uz pomoć dobrih planinskih vila, za koje se uvijek vjerovalo da su anđeli koje im sam Bog šalje. Po pričama o sedam grobničkih planinskih vila, čini se s pravom.
Jedana od tih sedam vila bila je i Vila Radosna. Ona je oduvijek pratila tuge mještana svih sela u Velikoj dolini i donosila im nova radovanja. Osim po čudesnom pjevu, ljudi bi je prepoznavali i po čarobnom smijehu.
Add a comment