RAZNORAZNO
Nauče te ugađati i ne znaš drugačije
uvjeren da samo tako se i smije
i da samo na to kao imaš pravo
da možeš dalje i živjeti zdravo
A onda jednog dana
netko svjetlo upali
i shvatiš da ugađanja baš tebi jako fali....
O MENI
ZELENO I PLAVO - MAGAZIN PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE
NN VLASTA JURETIĆ Jedna od najistaknutijih kulturnih i društvenih djelatnica Grobnišćine, pjesnikinja, književnica, borac za zaštitu, očuvanje i unapređenje kulturno-povijesne baštine
NS Čovjek za života prođe kroz svašta, ali ako ti ostane ono unutarnje zadovoljstvo ništa tome ne može biti ravno
PN Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara mi smo obavezni sve to što smo naslijedili ostaviti u najmanje onakvom obliku u kakvom smo naslijedili. Međutim, ja želim našim novim generacijama ostaviti više, kaže Vlasta Juretić
Razgovarao Kristian SIROTICH
Snimio Rino GROPUZZO
„Što više imate onoga što niste napravili to ste sretniji, jer samo tada imate prilike za napraviti još nešto. Kada bi sve bilo napravljeno što bismo mi onda, bilo bi nam dosadno.“. Upravo tim riječima započeo je razgovor s Vlastom Juretić, rijetkom kulturnom djelatnicom koju nije potrebno posebno predstavljati da bi većina čitatelja u isto vrijeme znala o kome je riječ, a to je ipak rijedak privilegij samo onih ljudi koji su u svojoj sredini ostavili dubok trag. A ostavljaju ga i dalje pa se čovjek jednostavno mora zapitati odakle crpe toliku energiju i kreativnost.
Vilo moja - Klapa INTRADE, Poreč 2019.
Vilo moja - Klapa INTRADE, Poreč 2019.
PROMIŠLJANJA
POMAGATI NIJE PRUŽATI KOLIKO MISLIŠ DA MOŽEŠ VEĆ KOLIKO MOŽEŠ
MISLI, ODLUKE, PROVEDBE…
Apsolutnu slobodu ima samo misao. Samo je misao naša kriva i zaslužna za sve što nam se događa u ovome životu. Ako se pak osvrnemo na ono: mišlju, riječju, djelom i propustom, onda ovo ne bi imalo temelje ali ako zagrebemo ispod površine, onda se srećemo s prvom činjenicom-misao je na prvome mjestu i glavna je. Dakle, misao je izvor, pa je i jednakost u nizu koji slijedi bez osnove. Naime, misao diktira riječima, djelima i propustima. Možemo se uhvatiti za to da riječi nekad izlete prije promišljanja, da je nešto učinjeno ili neučinjeno u afektu, ali ne možemo izbjeći drugu činjenicu – u djeliću sekunde jedna je misao istjerala tu riječ, jedna je misao učinila loše ili dobro djelo, pa otud i grijeh mišlju. Po tome bi grijeh riječju, uz kajanje, bio oprošten jer je njezin korijen –misao, začetnikom grijeha i stvarnim griješnikom. Za tim slijedi i ono "djelom i propustom", koje grijehe također opraštamo jer je misao, u nekim trenutcima nezdrava, potaknula zlo djelo, ili nije potaknula dobro djelo. Tako razumljivom postaje skrb o našim mislima. Na njima je zdravo raditi ali ne im olako prepustiti odluke kada su u pitanju osjećaji! Potom slijedi pitanje: Zašto onda u "moj grijeh" ubrajamo riječ, dijelo i propust? Vrlo jednostavan je odgovor. Jer, imamo najjače oružje – naše misli. Ako bi "radnje" ostale zarobljene u mislima, a mislili smo činiti dobro, a to dobro ne kažemo ili ne uradimo, onda naša misao nije bila grijehom ali je izvorom grijeha propustom, budući da smo propustili dobro reći ili učiniti. No, na drugoj strani, ako pomislimo zlo, a ne kažemo ili ne naudimo, onda nismo kao ništa propustili, ali tad na površinu ispliva grijeh mišlju jer zlo mislili jesmo. Neprekidno se vrtimo u krugu grijeha. Ali, dar s Neba je i dalje misao i njeno korištenje/promišljanje; dopušteno nam je građenje smisla života na svakome od nas osobit način. Jer, svatko odgovara za svoje misli i odluke te posljedice provedaba osobnih promišljanja.
HAIKU itd.
Zemlja i kiša
u trenu sklopile mir.
Tuča je gore
Bahatovitost
svoj ne zna čuvati rep
Stala je bura
Aktualnosti
Pobuna opanaka
Čizme hit dana
Biserje svima
Sudac dignuo ruke
Nema već svinja
Govorancije
Plač napuštenih polja
Navodnjavanje
Zavičajni pleter
Kamogod da se zaputi,
va svit kamogod da se gre
blisko va duši se ćuti
i vavik lipo zasope.
Ne more se nigdi lipje
duša radovat čez vrime,
sriću čut kad smih rasipje,
nigdi lagje spustit brime.
Oblaki kad se ricaju
il se nebo modro glanca
si anjeli mi kantaju
a š njimi i srce tanca.
Povečerje mi dišeće
friškinu razgrne širon,
Ričina sanje vrišćeće
blagoslovi, škropi miron.
Cui honorem - honorem
Non uno ictu arbor cadit, vuklo
korake nadom kaplja pota da slavi,
njedra razdiralo i u njima tuklo:
Ad te, Domine, de profundis clamavi.
Kalvarijom kada oluja zaprijeti,
sluga Duhu - sunce, obiljem se nudi
i raspeti grije patnje zalog sveti,
povjeruj u pravdu od iskona budi.
Od kvazibogova odricaj joj ime,
ne slučajem jer On uvijek tu je,
anima candida nosi se sa svime;
hvaliti će vrijeme vječnost što daruje.
Prijatelju pjeva s katedrale zvon
pletući vir-vijenac: Theodor Meron.
16. studeni 2012.
Rijeka jedna bila jednom
Rijeka jedna bila jednom
bistra, čista cijelim tokom
ćutili je dragom, vrijedom,
pojila je željnim sokom.
Matica joj toplosnažna
brzake nježila krilom
a kraj njen je suza vlažna
obgrlila slanom svilom.
Korito joj praznim nije
preplavljeno bujicama.
Mutne kad su stigle prije,
ili mutnog bje u nama.
Tren kad bi ko nekad bila,
sve bi žeđi utažila.
Nagoću vrišti ogoljela muka
Nagošću vrišti ogoljela muka
svježinom prljāvī nezeleni list;
rado bi za njim posegnula ruka
nadama kada bi bljesnuo čist.
Uporna drēka za drēkom šarenē,
iz mraka još netko po svojusvira,
za ugodit žice vijuge lijene,
pjevi tek neskladi vražjeg su pira.
Umora čaša vapi dupkom puna:
„Hej, kapetane, pod svojom si kapom,
još ima dobrog i zdravog sapuna,
jedra podigni i zamahni šapom!“
Ne sebičarite vjetrovi više,
digni se buro da lakše se diše.
Uglazbljene pjesme - tekstovi
Lakše je kad se kraj ne vidi
Poletjela su jata ptica
oblacima.
Tuđim krilima
neki dani lete na njima,
a ja samo sklopim oči:
lakše je kad se kraj ne vidi.
Zvijezde ubirem
ukradenim poljupcima.
Svijeća izgori,
ali tu još negdje svjetla trag ima.
Samo noći tamom sjaje,
lakše je kad se kraj ne vidi.
Par običnih riječi
Par običnih riječi
Svake noći sam
još joj nazdravljam čašom vina
i još ubirem njene poljupce
s kušina.
Srušila je naše gnijezdo
ali svejedno
pozdravi je, moja zvijezdo!
A ti, mjeseče,
Ričina vredi zlata
Razni tekstovi - Rika svetoga Vida
… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude.
Sjećanja - Gradsko
Sedam planinskih vila - Darinada
Svi kazivači priča iz davnina jednako tvrde da vila Darinada to ime nosi stoga što nikad ne propušta darovati. Posebice one kojih se nitko drugi ne sjeti. Tako se nju u ovome kraju spominjalo kada se dogodilo nešto dobro, kada bi ljude obradovao neočekivani dar. Drugi su pak naglašavali njezinu neprocjenjivu pomoć ljudima koji gube nadu. Treći su tvrdili da se vila Darinada ipak ponajprije trudi oko onih koji nemaju nikoga te im samoću ispunjava šapatima o darovima koje imaju a da toga nisu svijesni. Uz vilu Darinadu tako neki vežu priču o tome kako je jednome Velikodolincu, koji nije više vidio nikakvog izlaza nakon nesreće u šumi i potom stigle neimaštine, u snu prišapnula da u sanduku zakopan u podrumu leži niskorišten čudotvorni alat njegovog pradjeda, koji je bio poznati zanatlija, te da je nakon toga sna taj Velikodolinac vrlo brzo postao nadaleko poznat majstor. No, uz Darinadu se, kao i uz ostale dobre planinske vile, vežu i mnoge druge priče pa tako i jedna o snu djevojčice Dore i strašnoj tajni Velike doline
Dora je jedne noći sanjala kako joj dobra vila Darinada otkriva tajnu, pričajući joj jednu potresnu priču.
Sedam planinskih vila - Ričina Srebrena
Kazivači starih priča nerijetko opisuju jutra u kojima je sedam planinskih vila svakoga jutra budilo Veliku dolinu anđeoskim pjesmama. Te su pjesme bile tako čudesne da, kako su tvrdili, nikada nitko od odraslih nije mogao spavati nakon što bi ih vile njima probudile. Štoviše, Velikodolinci su bili uvjereni da upravo te „vilinske jutarnjice“, kako su ih nazivali, određuju tko je odrastao a tko nije. Naime, svaku bi djevojčicu i dječaka, kojih bi planinske vile razbudile jutarnjim pjevom, od tog jutra svi smatrali odraslim. Stoga bi nerijetko, kada se povela neka od priča o grobničkim planinskim vilama, usputno pala i pokoja šalljiva dosjetka o nekom velikodolinskom dječaku ili djevojčici koji su u silnoj želji da ih proglase odraslima prije nego što to doista jesu, uporno pokušavali ostati cijelu noć budnima. S takvom bi se djecom planinske vile, pričali su Velikodolinci, uvijek rado našalile pa bi ih upravo u vrijeme svitanja uspavale. A najzvonkiji glas među vilama imala je Vila Srebrena.
Vila Srebrena je od svih sedam
Sedam planinskih vila - Mjesečeva Jelina
Ljudi u Velikoj dolini su tvrdili da svaka od sedam planinskih vila ima uvijek iste boje haljinu te da su sve te haljine povezane s njihovim imenima. Tako je vila Janja imala haljinu boje pijeska. Govorili su da je u zimskim mjesecima ta njena haljina bila spletena od najnježnije bijele vune koja se prvim danima proljeća pretvarala u perjanastu. Pjevicu Radosnu su uvijek viđali u haljini boje neba kad je ono najsunčanije, a vilu Zdravilicu su opisivali kao vilu u haljini boje mladih listova. U ovoj ćemo pak priči malo bolje upoznati vilu u haljini boje plavo-sivog oblaka, vilu Jelinu, koja je ponajprije brinula o svakodnevnoj prehrani ljudi u Velikoj dolini.
Svi su Velikodolinci vrlo dobro razaznavali pjev svake od dobrih planinskih vila pa tako i pjev Vile Jeline, posebice kada ih je pjesmom vodila na mjesta gdje se kriju najukusnije gljive. Priča se da bi ova
Sedam planinskih vila - Zdravilica Čudesna
U davna vremena su ljudi u Velikoj dolini poslije rada u polju imali običaj okupljati se u večernjim satima oko seoskog bunara. Iako tada nisu ni znali za satove, uvijek bi se tamo zatekli u isto vrijeme, kada su planinske vile u ruke uzimale svoje instrumente. Velikodolinci su ih nazivali tamburicama. Vjetrom doletjela melodija do njihovih ušiju, izazivala je usklike: „Čuj naše vile!“ Potom bi uslijedili komentari kao: „Nema do vilinih tamburica. To su tamburice kakvih nema nigdje. Samo naše vile imaju takve“. Danas se zna da je taj instrument bila grobnička cindra, koja se u Podhumu izrađivala skoro do kraja 20. stoljeća i njezin je zadnji graditelj često svirao na nju. A svaku bi cindru, kad bi je napravio, isprobavao pjevajući pjesmu o grobničkim planinskim vilama. Tako su svi, kada bi čuli tu pjesmu, znali da je još jedna cindra gotova:
“Va Podhumu pokraj puta rastu rožice,
vinčići da od njih pletu vile divojke….
Da, jer grobničke planinske