Sunce i kiša

u trenu sklapaju mir.

Tuča je gore

 

Bahatovitost

svoj ne zna čuvati rep

Stala je bura

 

Aktualnosti

Pobuna opanaka

Čizme hit dana

 

Biserje svima

Sudac dignuo ruke

Nema već svinja

 

Govorancije

Plač napuštenih polja

Navodnjavanje

 

Giljotinari

Nema straha za glavu

Čuvati je vrat

 

Čarobna frula

podiže nebodere

Zidar je pao

 

Štand trakavica

Nestao je zadnji lijek

Trbusarenje

 

Vjetrenjačama

zajamčen dobar vjetar

Drugi rog šuti

 

Jednome fali

Vage nisu van mjere

Jedan ubere

 

U košnicama

dok trutovi se množe

bjeg radilica

 

 

 

 

Add a comment

Kamogod da se zaputi,

va svit kamogod da se gre

blisko va duši se ćuti

i vavik lipo zasope.

 

Ne more se nigdi lipje

duša radovat čez vrime,

sriću čut kad smih rasipje,

nigdi lagje spustit brime.

 

Oblaki kad se ricaju

il se nebo modro glanca

si anjeli  mi kantaju

a š njimi i srce tanca.

 

Povečerje mi dišeće

friškinu razgrne širon,

Ričina sanje vrišćeće

blagoslovi, škropi miron.

 

Planine kad spuste vlasi,

ča z mirlići rubi poje,

sunce svoj feral već gasi

va filet navriza boje.

 

Note z vršićih polete,

zatancaju friške trave

ditelina kušin plete,

parićan za trudne glave.

 

Samo tu se sanja more

dičit miron i bit bajna;

se lipote doma zbore

sred pletera zavičajna.

 

Add a comment

Non uno ictu arbor cadit, vuklo

korake nadom kaplja pota da slavi,

njedra razdiralo  i u njima tuklo:

Ad te, Domine, de profundis clamavi.

 

Kalvarijom kada oluja zaprijeti,

sluga Duhu - sunce, obiljem se nudi

 i raspeti grije patnje zalog sveti,

povjeruj u pravdu od iskona budi.

 

Od kvazibogova odricaj joj  ime,   

ne slučajem jer On uvijek tu je,

anima candida nosi se sa svime;

hvaliti će vrijeme vječnost što daruje.   

 

Prijatelju pjeva s katedrale zvon

pletući vir-vijenac: Theodor Meron.

 

16. studeni 2012.

Add a comment

Rijeka jedna bila jednom

bistra, čista cijelim tokom

ćutili je dragom, vrijedom,

pojila je željnim sokom.

 

Matica joj toplosnažna

brzake nježila krilom

a kraj njen je suza vlažna

obgrlila slanom svilom.

 

Korito joj praznim nije

preplavljeno bujicama.

Mutne kad su stigle prije,

ili mutnog bje u nama.

 

Tren kad bi ko nekad bila,

sve bi žeđi utažila.

 

Add a comment

Nagošću vrišti ogoljela muka

svježinom prljāvī nezeleni list;

rado bi za njim posegnula ruka

nadama  kada bi bljesnuo čist.

 

Uporna drēka za drēkom šarenē,

iz mraka još netko po svojusvira,

za ugodit žice vijuge lijene,

pjevi tek neskladi vražjeg su pira.

 

Umora čaša vapi dupkom puna:

„Hej, kapetane, pod svojom si kapom,

još ima dobrog i zdravog sapuna,

jedra podigni i zamahni šapom!“

 

Ne sebičarite vjetrovi više,

digni se buro da lakše se diše.

 

Add a comment