• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

More je želja u ovom peharu
 
 
I.
 
 
More je želja u ovom peharu.
Nosit im lako se sa svakom pticom.
I zorom pitke su i snohvaticom.
Ostvaraj ćutljiv u novome žaru.
 
 
Da Bog da, opet će k nebu visoko,
trenutkom samo učine se trome,
kad ih suspregnu, ili kao slome
jer se duh već diže, brži no oko.
 
 
Granice njine nevidljive oku
tek dalek im sjaj nazrijeti smijem
hvalē kad korijenu snagu duboku.
 
 
Da dignem zlatni visoko i pijem
dopusti im , da budu utažene;
očima svetim dobrim su krštene.
 
 
II.
 
 
Očima svetim dobrim su krštene
i život dug im obećan u njima.
Lako se osmijehom naklonit svima
dragaju kada nježnim uspomene.
 
 
Sretniku jedan od darova više,
što raskošnima bijahu stvoreni,
i ukras, makar još nezasluženi;
vijek tek na kraju presudom piše.
 
 
A sve rasprostrte voljama ispred
nepodrezanih šarolikih krila,
na dosezima da može se usred.
 
 
Malošću toplom jednostavna svila
iz sanja svojim premoćima prene:
jedan je ovdje nevin djelić mene.
 
 
 III.
 
 
Jedan je ovdje nevin djelić mene
u kugli punoj nizom se kotrlja.
Kamo li glava kupusova srlja?
Kao sve bezglavo, ni u što vene.
 
 
Požuri onda kada bi se sporo
probranim mislima moglo i bolje
ali slijenjene vuku bez volje
pa se ni pobjeći ne može skoro.
 
 
Ugao tražiti smisla i nema
okruglastim je vraćanje na isto;
predvečerje novu oluju sprema.
 
 
Sve oku dostupno, reći bi, čisto;
zagonetanju sa zbiljom u paru
odanošću hvalim na svetom daru.
 
 
IV.
 
 Odanošću hvalim na svetom daru.
Znalac svega pa i da možnost raste,
odmakneš moje sve oblake tmaste,
positnu škrto ne mjereći maru
 
 
Kada se hoće, iz unutrine može
hvalospjevom kakvoće neupitne.
Kad utrnu vriskovi duše sitne,
mogućnosti nove u niz se slože.
 
 
Daj mi prepoznati sve moći njene,
sag da Ti mogu prostrijeti, meki.
Daj mi u hladovinu Svoje sjene.
 
 
Ne tražim pravo na put poprijeki;
sa svakim pružajem ruke pred bezdan
još jačime čvor je zlaćanozvjezdan.
 
 V.
 
 Još jačime čvor je zlaćanozvjezdan
u njemu sve blago ovog je svijeta.
Moj mali duh strepeć često došeta
dobrim željama, toplinom gnijezdan.
  
Ponekad čuje i zlo kako kuca
i kad pohrli i svom snagom maše.
U tren se podignu sve moći naše
otjerat’ ga da se cestom potuca.
  
Svih preko planina i povrh mora
koracima svode prijeći je svima;
život tako ište i biti mora.
  
Pravdom pobrojivo, meni i njima
na stranici svakoj čitljivo maše
da odmjereno dovijeka paše.
 
VI.
  
Da odmjereno dovijeka paše,
u tren bi usamljeni putnik stao,
koraknuo ne bi, kada bi znao
da pravo nema na gutljaj iz čaše.
 
 Ne sudi mu strogo, jošte je tužan.
Počekaj, možda ga dobro dotakne,
sjene mrtvila iz očiju makne…
Samo još jedan je ni kriv, ni dužan.
 
 Prostrijelio grom usput ga negdje
u ovom nebijelome svijetu.
Za mirom tragajuć vidiš ga svegdje.
 
 Komadićem sunca osuši sjetu
da brza ono što sam ne mogaše
jadniku sreća na konjima jaše.
  
 VII.
 
 Jadniku sreća na konjima jaše.
Grablje su slomljene il odložene,
dabogdaj tako za tebe i mene,
da već ne zimī i svakome paše.
  
Usitni li zastor svilenog neba
možda će krozanj i toploga nešto
ruka pripravna dohvatiti vješto;
da baš i jesmo, i nismo kad treba!
  
Ovlaže li pak rupčići bijeli,
što samo ih nebo spustiti može,
na njima svježi otisci cijeli.
 
 
Topoti dalje usrećenja množe;
duhom svak istini rođenjem predan
ergelom cijelom za zlo u bezdan.
 
 
 VIII.
 
 Ergelom cijelom za zlo u bezdan,
ishlapio vapaj utopljenika.
Mutna vizija ili bistra slika,
cilj uvijek isti i samo jedan.
 
 Mora li baš slamka u snopu samo
ili se jedinka dičiti može,
kad razodjevene do gole kože
led injem kiti neke druge tamo?
 
 Obraz kao poplat je štit od svega,
čak se i lijepošću on ukrasi
ali je suđeno pasti pred Njega.
 
 Samo na granici što plamen gasi
zboruju složnosti, mahom će kamo
caruju. Neka, neki drugi tamo.
 
 IX.
 
 Caruju. Neka, neki drugi tamo.
U ovom polju prave niču klice
i cvjetanjima već ukrase lice
kad niklom živošću dotaknu samo.
 
 S visova k zemlji lakoćom se stiže;
kad vjetrovi ledom polegnu travu,
otežalu krijesta pogne glavu,
šaptom zemlji se i rastući bliže.
 
Ti bi još mrvicu sladora htio
dok još na usnama tragova ima.
Zar ne uze više no što si smio?
 
 Imatvom i tijelom radosnima
oprosti, kada u tamama blude
i Kraljevstvo neka dostupno bude.
 
 
 X.
 
 I Kraljevstvo neka dostupno bude
njima, služahu koji dovijeka.
Ni jedan, u kom On vidje čovjeka
nikada zlima ne zaduži ljude.
 
 Kroz iglene kada provuć se hoće;
snaga preobrazi se u svemoćno
a grijeha prosudbe u nemoćno
vaganje između zloće i zloće.
 
 Nakon se toga, već običnim biva,
ćutnje udobruju, do druge zgode,
tek strepnjom provire što li se zbiva.
 
 I razvedreni hôdi istom vode:
neizbjegnost će i nevoljke tamo
a živjet je usud što ga ne znamo.
 
 XI.
 
A živjet je usud, što ga ne znamo,
misao, koja prisvajat se smije.
Nikome nikad uskraćena nije.
U njoj ni manje ni više ne damo.
 
 Darovanjima tek proroštvo zrači
a povjeruj kleči pred molosima
ponekad s nadom il uinat svima
ili stoga što slabiji je jači.
 
 Na jednu će stranu vrijednosti sve,
na drugu pak što naplave usputi.
Poravnati treba, da ne stidiš se.
 
 Ne moraš je ni vidjeti, ni čuti;
sve čeka mjera što bje, jest i bude.
Rijeke će teći i bodriti ljude.
 
 XII.
 
 Rijeke će teći i bodriti ljude,
mamiti će ih snažnim maticama
i bacati prestrmim liticama,
dok svitanja još nejasima rude.
 
 Nebo i Zemlja zaiskriti mogu
od presiline trenja ustrajnoga,
kada zaplameni žerav do Boga,
a nemoći sve padnu Mu do nogu.
 
 Možda i srećom na slovima osta,
razbistri li se jednome čudaku;
umovanju može, i to predosta.
 
 
 Tek možebit pravo uz i niz dlaku
kad možnost svaka u manu se vine.
Neka sve oseke popiju plime.
 
  XIII.
 
 Neka sve oseke popiju plime
da sve bude kako je zasluženo
i njoj i njemu njegovo i njeno;
dalje se mogu nositi sa svime.
 
Osvrtaj kaže da i ne bi kratkim
čak i žal se budi što je prestalo,
a sumnje zavru kad pitat se stalo:
Gdje nesta doba kad slano bje slatkim?
 
 Željeni kada put srce otvori
i pričešćivanjem ispire cestu,
mirnošću razuma sveznanje zbori.
 
 U jednome trenu sve je na mjestu;
izvorvode čašu dižu u Ime
ispiju naiskap, skladaju rime.
 
 XIV.
 
 Ispiju naiskap, skladaju rime,
u naručju tek je zaspalo zlato.
Grijeh je od Boga tražiti na to,
velikodušno kad ukrasi time.
 
 Vrtovi bujani puni plodova.
Branju se navikli ne tako davno.
Znaju, u raj se ne ulazi ravno;
na deblu zdravom mreža je godova.
 
 Odmjeren osmijeh za po trnak svaki,
da lako se vadi i dalje hodi
da tmurni trenutci bivaju kratki.
 
 Čuj, uzglavljima kad anđeo brodi
ti, ufanjima potopljena čamo,
jakosti ljubavlju mjere se samo.
 
 
 XV.
 
 Jakosti ljubavlju mjere se samo.
Ona bokal uvijek puni vrhom,
još većim strepi i podiže srhom
kada je manje no možemo damo.
 
 Kojima nepravdom krađahu snagu
 dižu se nošeni njezinom moći
jer, usred hladne i olujne noći
ona na pravom uvijek je pragu.
 
 Sebe urodom sije, da raduje,
magle da bistri i oblake tjera,
da  do svršetka osmijehom mladuje.
 
 Uvijek u njoj jednaka je mjera:
nedugovima i ondašnja prene
u jednome trenu, posrt kad krene.
 
 
 XVI.
 
 U jednome trenu, posrt kad krene,
otvaraju se sve jama do jame
a nikoga svoje da pruži rame
ili bar zavara dobrim do mene.
 
 Mrtvilo posvuda, samo je živim
razularene ruglo od samoće,
dok raskalašene blaguju zloće.
Čak te i dani obraduju sivim.
 
 Ne tražiš više niti jednu stanku
znaš da za tebe nema više spasa,
i ni jednu ne izbjegavaš zamku.
 
 Svako posrtžezlo ipak bjelasa
rajski plodovi kad dušu zaplijene;
Bog svojim je svjetlom uz vas, voljene.
 
 
 XVII.
 
 Bog svojim je svjetlom uz vas, voljene.
Hvala zapjeva iz nutrine moje
za sve što dobro tu posije svoje.
Duša nabraja, sve redom spomene.
 
 Savjest podvikne da nikad sve nećeš,
da uvijek imaš od Njega više.
I nikada hvale, dok god se diše,
na oltar dostatnim darom ne mećeš:
 
 Za svijeću ovu dugo što gori,
toplinu, kojom kadgod treba grli
i riječ mi svaku, kojom prozbori.
 
 Za radovanja, kojima nam hrli
u ništavilo razgrneš se tamo;
anđeli pjevom kazuju nam kamo.
 
 XVIII.
 
 Anđeli pjevom kazuju nam kamo
i pute sve bistre svjetlom s visina.
U času svaka se bliži daljina,
kad obzorja zovu, istinu znamo.
 
Svakakavlji se bijeliš, svijete:
dok trudne tijelo korake broji
do kamene ploče, gdje zapis stoji:
Bili smo što ste, a što smo - bit ćete!
 
 Bijahovaše oduvijek doba,
jednako pošten za sve kus vremena,
kad boje gube svaki jal i zloba.
 
Kad odložimo zasvagda bremena,
a kroz mrakove opraštanje vodi,
riječ s neba pala izlaze rodi.
 
 
 XIX
 
 Riječ s neba pala, izlaze rodi.
Ne bje to slučajem no dobrom voljom.
Zamijeniti se ne može boljom;
u svemu posebna svijetom hodi.
 
 Svimasklona prijateljem proziva
zatrebaj ju, u jasnilu će doći
i uz gromove čut ćeš je u noći
perjanastonježno kako doziva.
 
 Oluje miri, tmi svijetlo otvara,
u slapu na zemlju spušta se suhu,
u sladplodove korove pretvara.
 
 
 Otežalo doba i muku gluhu
lakotnima čini, njedra nasmije:
Baci i ti mrežu, sada se smije.
 
 
  X.
 
 Baci i ti mrežu, sada se smije.
U konačnicama red se dočeka.
Nasitili se i drugi, i neka; 
strpljenje nikad uzaludnim nije.
 
 Dugočasno tuklo čekanje ovo
ali lijeposti tvoje bijahu;
srnu na proplanku napoji plahu
što još ni prvo ne nauči slovo.
 
 
Uspiješ li pak odoljeti sjaju
privida, koje svi usputi nude,
vrata se Raja otvoriti znaju.
 
 
Tek napotslijetci spoznaje bude
 da moglo se bolje. Manje i nije;
arci već je ulov zajamčen prije
 
 XXI.
 
 Arci već je ulov zajamčen prije,
svimי jasne poruke oduvijek slâ.
Probrani dobri su od neba do tla,
tek se u kutu još pokajnik krije.
 
 Svrstao sebe među odabrane
srce govori, duša ipak šuti;
pretrnovitogorkom još se ćuti
da s prave one pobjeduje strane.
 
 Prebire što je u njedrima živo,
što umrlo je ili samo spava.
Ne, ništa pod Bogom tu nije krivo.
 
 Pravo tek nekriv sudi, kliče java,
što vjerovanja svevijekom vodi;
 ribari hod su vidjeli po vodi.
 
 
 XXII.
  
Ribari hod su vidjeli po vodi,
raskoši milosti uzlepršaše,
 sretnici u trenu svi progledaše
a ushit nadjene ime slobodi.
 
 Darovano vrijeme ustajanja
izobilja čar očvrstuje ljuđe.
Gdje smrada nema, strvinar ne uđe;
radostē moći, čiste od trajanja.
 
 Dok dušē srâmi klecajima zbore
i za oprost gruba ponizno prose,
molitve ufanja veće no gore.
 
 
Obilja milosti plodova nose, 
dostatnost loših dob prekrije dana;
iskrom je vjerovanja savladana.
 
 
 XXIII.
 
 Iskrom je vjerovanja savladana
i ljubavlju posvećenom izvire.
Istinom udah kada se ubire,
svud zatvojasa obilatost dana.
  
Milostiva njihaj zakuca Srca:
svakog u svoje obgrlilo stado,
duž ponor rubova povede rado,
čvrsta za prijelaze spušta brvca.
 
 Iznad oblaka skrušeni će lako,
njihovi grijesi odraz su pera;
oduvijek lahkim težahu tako.
 
 
Kapke kada dahu podigne vjera,
sve tvoje je, znaš, više no si htio,
prahom On dobrostvim bogatio!
 
 
 XXIV.
 
 Prahom On dobrostivim bogatio
sve podizaje iz nevida pâda,
bistrio uvijek ljepotu sklada
i zdravim vas potomstvom krasotio!
  
Soli samo kaplje smijeha prale,
nikad ne ispijali čaše žuči
i svaku vam tmicu rasteple luči,
što se na dušinim iskrama pale!
  
A neman kad se iznad kostriješi
u mir svitoga gnijezda kad hoće,
zagrljaj neka vas čuva i tješi!
 
 
Neka vam njime odagna hladnoće,
Duh Njegov bila vam vječita brana;
aureol moći za čemerdana!
 
 XXV.
  
Aureol moći za čemerdana
ko paperjem omataš oko mene,
ništiš oblake sure i lijene
od mojih čuvaš me nemalih mana.
 
Da je trajanja hvalē na dobrima,
jer većima su uvijek od zasluga;
i onda, kad nemoć ne vidje drûga,
vidicima me počasti modrima.
  
Grijehu klice u sutrima vidi
a nova nudi prostranstva široka;
dobrotama nas strpljivim postidi.
  
Sudu blagom rijekama iz oka
dug bi vijekom nedoglede htio:
Omilili Mu, naklonjen vam bio.
 
 XXVI.
 
 Omilili Mu, naklonjen vam bio,
nemoćno njedrima žeđ zabuktinja
otud, gdje trajanjem molitva tinja.
Uvijek vas zvati svojima htio!
 
 Pozivi Njegovi bistrinom bruje,
nikad se magle tu sidrile nisu
a kao zvona za nedjeljnu misu,
duša ih svaka u grudima čuje.
 
 Cijelom stazom isprošeno nije;
kaplje se znoja tek pod Križem broje
a korak svaki hodačima sije.
 
 
Idalje ufanja nizove kroje
krunicā, štono otapaju kamen:
Luč ova bila i svjetlo i znamen!
  
XXVII.
 
 Luč ova bila i svjetlo i znamen,
jednako uvijek gorjela vama
i smjerokazio sjajem za tamā
neugašeni u dušama plamen!
 
 Trajanje, voljenjem ako ga kuju,
s nesretnovanjem rijetko se spleće,
a radovanje toplinom slijeće
na dom što u njemu sretnici snuju.
  
Uvijek se može više i bolje;
um kada granice poštenjem mjeri,
plodovima zdravim roduje polje.
 
 
I mene je davno prozvao kćeri,
i znakom ukaza što moj je stamen:
izobilje žive skromnosti, Amen!
 
 
 XXVIII.
 
 Izobilje žive skromnosti Amen,
lahori sa svih nebeskih poljana;
vrelo života, okrunjena mana
što ljubavlju kupana mrvi kamen.
 
Na zdravim kad se temeljima gradi
ispovijeda se, obeća slušanja.
Kad prethoduju spletena skrušanja,
mladicama se novozdravim sadi.
 
 Krasnuje dar što poškropljenim preda
i čeda proziva u toj cjelini;
dâ ti slobodanje, i ocem gleda.
 
 Čista, okupana u svoj bjelini,
Ljubav obilje zaoblista daru;
more je želja u ovom peharu.
 
 
 MAGISTRALE
 
More je želja u ovom peharu 
Očima svetim dobrim su krštene
Jedan je ovdje nevin djelić mene
Odanošću hvalim na svetom daru
 
Još jačime čvor je zlaćanozvjezdan
Da odmjereno dovijeka paše
Jadniku sreća na konjima jaše
Ergelom cijelom, za zlo u bezdan
 
Caruju. Neka, neki drugi tamo
I kraljevstvo neka dostupnim bude
A živjet je usud, što ga ne znamo
 
Rijeke će teći, bodriti ljude
Neka sve oseke popiju plime
Ispiju naiskap, skladaju rime
 
Jakosti ljubavlju mjere se samo
U jednome trenu posrt kad krene
Bog svojim je svjetlom uz vas, voljene
Anđeli pjevom kazuju nam kamo
 
Riječ s neba pala izlaze rodi
Baci i ti mrežu, sada se smije
Arci već je ulov zajamčen prije
Ribari hod su vidjeli po vodi
 
Iskrom je vjerovanja savladana
Prahom On dobrostivo bogatio
Aureol moći za čemerdana
Omilili Mu, naklonjen vam bio
Luč ova bila i svijetlo i znamen
Izobilje žive skromnosti, Amen
 
 
 
 
 
Zidine ove pjevaju noćas
 
Što li će sanjati kameno jato
stare kad noćas sve utihnu staze
bljesnuti hoće li iz škrinja zlato  
prosuto putom gdje unuci gaze?
 
Hoće li noćas na počinak zvijezde
iskovanim sobom mirom kroz vrijeme,
one što svodom već raskošno jezde
visoko iz tame što zavrisnu nijeme?
 
Hoćemo li noćas pustiti duše
iz okova, gdje ih sputaju često
da ljubavlju svaku nevolju skruše.
Ajmo im noćas utopliti mjesto!
 
Jastukom da budu za dobre snove,
noćas da  pjevaju zidine ove!
 
 
 
 
Lijepa je ova noć svibanjska
 
Budni su povrh, mirisni, zeleni,
strpljivo šuteć pobjeđuju vrijeme,
čekaju uvijek spremni na breme,
mamilice meke, zorom još sneni.
 
Tijelo nebesko kad širom rumeni
umore kad suton odložiti krene
nasloni glavu na obronke snene
čuj ono voljno što pjeva u meni.
 
Ruku kad pohrli, rado prihvati;
na stisak čeka dobrim da umiri
da isprikuje i osmjeh ti vrati.
 
Iskra u oku molećivo viri
puninom one što uvijek je slijepa:
Vidi noć svibanjsku kako je lijepa.
 
 
Lijepa je ova noć svibanjska
 
Budni su povrh, mirisni, zeleni,
strpljivo šuteć pobjeđuju vrijeme,
čekaju uvijek spremni na breme,
mamilice meke, zorom još sneni.
 
Tijelo nebesko širom kad rumeni
i umore suton odložiti krene,
nasloni glavu na obronke snene,
čuj ono voljno što pjeva u meni.
 
Ruku kad pohrli, rado prihvati;
na stisak čeka dobrim da umiri,
da isprikuje i osmjeh ti vrati.
 
Zjenice iskra molećivo viri
puninom one što uvijek je slijepa:
Vidi noć svibanjsku kako je lijepa.
 
Zidine ove pjevaju noćas
 
Što li će sanjati kameno jato
stare kad noćas sve utihnu staze
bljesnuti hoće li iz škrinja zlato  
prosuto putom gdje unuci gaze?
 
Hoće li noćas na počinak zvijezde
iskovanim sobom mirom kroz vrijeme,
one što svodom već raskošno jezde
visoko iz tame što zavrisnu nijeme?
 
Hoćemo li noćas pustiti duše
iz okova, gdje ih sputaju često
da ljubavlju svaku nevolju skruše.
Ajmo im noćas utopliti mjesto!
 
Jastukom da budu za dobre snove,
noćas da  pjevaju zidine ove!
 
Loza
 
Često bi se htjelo vratiti u  sanje,
loza dok tijelo svojata, opliće
žitcima, štono ne izviru mànje,
jutro dok tiho na prstima sviće.
 
Dan kao najbolje odnese sobom;
nestašno smjelu, tuđu i daleku.
A što li sanja ne proživi s tobom?!
Noć razodjevenu, podatno meku.
 
Ipak pobjedih, kraduć te krišom,
dahom, kad vjetrena leprša svila,
oblāčeći sunce maglom i kišom
a misli snažahna uzdignu krila.
 
Lako se žedne prepoznaju kože;
oteti misli mi nitko ne može.
OSTALI SONETI
 
 
Naša čakavica
 
Plodna i rodna bašćine nan liha
sin je pušćana za letine dobre,
z grla da smiron teče rika smiha  
pod onin ča grije s ponjave modre.
 
Klice okol sebe plivu se same, 
razgrću zemju, kanat da se čuje,
razliva ča se odsakuda na me: 
Ovdi j se dobro, ovdi niš ni tuje.
 
Vavik je od voje, z gušton se smije, 
oblaku namigne, vedrin zatanca
a strudi kad se, nadušak  već pije
smih, ča ga sunce, spušćajuć joj, glanca. 
 
Naša čakavica zvir je miline,
čuvat ju nikad ne pozabi, sine.
 
Snijeg
Tiho se ušulja u noć jutrenu,
moje prisvojio i, ne budeći,
raspjevao sanju, zadnju, u trenu
ma, ni na prstima, već kꞌo lebdeći.
Lijepo se ovitom podiči snagom,
nježnoću zime, što toplim oblači,
čineći javu mi snovito dragom
kada dan noći već opravu svlači.
Sve pokri nevinom, bojom što nije,
kao svoj na svome, šaptom se širi,
nečujno idalje on sebe sije;
svudꞌ raskošuju bijelinom šeširi.
Ružnoće sakriti samo što htjede,
alꞌ ne da sunce doživjeti sjede.
  Veli žmuj žuči
Va staron kafiću već z jutron ranin,
kako j i bila njihova  užanca,
i sad se vedro nasmije znanin,
koda va njemu se kanta i tanca.
Dobro j skriveno se zdola facade,
spod oka miri znane i neznane.
Niz obraz kad pužu se mrtve nade
trudi se izlog da glancan ostane.
Glazba se potiho šuja va dušu.
Kad nota za notun na mesto seda
toče se, velin šćurkon, na sušu
besede-trni, a se lipo zgjeda.
Z veloga žmuja, gutne sako malo
vrh, puna žuči - se ča mu j ostalo.
 
Biseri od pine                                   (uglazbio Vinko Škaron)
 
Pasana j leta žejno vrime pilo,
a od srićnih dvoje se j morske rime
jugu spušćalo, koda niš ni bilo;
na misečine j oprtilo brime.
 
Tepli dan gre kraju i noć se bliži;
večernja uz Kvarner leton zazvoni,
trag va pesku išćen, a on mi biži,  
na punti more od srama  črjeni.
 
Niz Lungo mare zvezde su spušćale 
se kapje meda; čele vridne bile.
Na groti besede, vele, tek pale,
pina j z končićen pisala, od svile.
 
Da, još i sad mi za letnjih večeri
zasvitle čežnjun od pine biseri.
  Boke
Lačan lipote i jubavi žejan,
čuda put čuveno, uhu dopira
aš to z jednoga zvire samo zvira,
na ki baš saki želi bit dopejan.
Niki ni presit i prepit toga,
ča živin te dela i va zrak diže,
s čin, i mah zlomjen, nebesa dosiže
tamo visoko, vavik blizu Boga.
I gremo daje, ti i ja pod ruku,
zvir jedan drugon, ča bi reć, života,
smih ča dozove i zlomi su muku.
odreć se sega bila bi grihota;
Zač boke pustit, da bez kapje vene?
Neka te, neka, vavik blizu mene!
 
Tebi
Na mestu j stala kasna letnja ura,
va dobu kad zvezde već friškin pušu.
Nasred Kvarnera, kod barčicu bura,
jednin si pogjedon zalulal dušu…
Saki na svoju kad već parti stranu,
lipe besede kad zaspu, rečene,
i novon obris narisan je danu;
tu nigdi va škuron, tvoj dah uz mene.
Noć sé pokriva svojin mehkin velon,
zvezdana prašina iskri od žeje;
na iston smo mestu, kod pina belon.
A od sega jača, jubav još peje…
Nova, ča tebi se, misal, zaputi;
ni jedne ne triba – saka se ćuti.