• Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 12
  • Slika 11

Dolina
Pleter svevremenski kuje Dolina.
Svevijekovima joj posjednicom
Mudrica, što uvijek s palicom hoda,
a nikad prestarom nije i ne bu.
Slikom kada će, naočale spušta,
a propituje očima što bistre.
 
Mutnosti sve krijesnice joj bistrē
da cijelost razvidnuje Dolina.
Vrijeme na koljena oblake spušta,
što u boj s kamenom će Posjednicom
jer stjegonošom je ona i kad bu,
po prostranstvima ovim dok se hoda.
 
Šutnja ili priča što zemljom hoda,
rijekama teku i korita bistre.
Ne znaju da slano na kraju im bu,
al put im sladi izdašna Dolina,
u sklad dosluhu, narav, s Posjednicom
svoj pogled koja nikada ne spušta.
 
S njom u razgovoru i um se spušta;
učeć još ne znano za njome hoda,
čak s odmacima rado s Posjednicom
isprepliće staze, širē da bistre,
tek da mirisnijom raste Dolina
i uvijek piše kako bje i bu.
 
Kad pletilja ova s unucima bu,
u doba što svakog na isto spušta,
blistati istim perom će Dolina,
u ruci ove što uvijek hoda.
Brzake rijeka idalje će, bistre
matice još krasti pred Posjednicom.
 
Stani oči u oči s Posjednicom,
oduvijek zapisano je i bu
da mutne poglede pravice bistrē!
Onē, što šutke ih grobu ne spušta,
i uvijek njima iznad svega hoda;
bitak joj zapis kakvom je Dolina.
 
 
Svud glasnuje Dolina s Posjednicom,
što zbori i hoda, i tu je i bu;
kad istinu spušta laži um bistrē.
  
Buketi
U bijelom svijetu može bijelo;
sred rasprostrtih u tragu paleta
čak se osmjehom pričini krasota.
k’o nakon grada umiruje selo,
zabljesne tamna usred buketa,
nitima dok ne prošara grjehota.
 
Nejakom kao izvire grjehota,
obraz kada zarumeni bijelo.
Je li od stida il’ hvalom buketa,
grudi sakrivaju raspon paleta,
da ne biva glasnim što priča selo;
sve pokri svesmjela privid krasota.
 
Po usudu kraljicom je krasota
i, ne uživati u njoj, grjehota,
pa razumnim biva što vabi selo;
na pravom mjestu traži se bijelo,
gdje izvoruju slapovi paleta,
a pleteruju pregršti buketa.
 
U najmirisnijem od svih buketa,
stasalošću sva proscvjeta krasota,
a pred njim već kleči žena paleta;
njime se rado ispire grjehota.
Ne oblačeć nužno nevino bijelo,
lakoćno osvaja i grad i selo.
 
Nestašne zvijezde obgrlile selo,
prepoznajući ga kraljem buketa,
ali tamni pokrivalo bijelo;
rastuća žeđ, naizgledom krasota,
dok ispod snaži zagraba grjehota,
sred razgolićenih šeta paleta…
 
Razgizdala se u krugu paleta,
ustupili boje grad joj i selo.
propustiti ma i jedno grjehota;
protegnula moći novih buketa
što oblakuju prividom krasota,
dok postelja je ispijala bijelo.
 
Oporuči bijelo rubom paleta:
Iskonom krasota su grad i selo;
sred svakog buketa pup je grjehota.
 
 
Tek sretnici ljube
Rđuje bogato zaludnim dano
i neznalci pale ognje u plastu.
Kestene vruće kada vadi drugi
grijeh se orado tuđincem zove;
oblaci redom u niskama srama
sa zemljicom se crnom sada ljube.
 
Obljubiše nekoji, a ne ljube,
što voljom je dobrom i njima dano,
svojom potom grade mostove srama;
iglama svim domaćuju u plastu.
Dok mučnina mjerom korak svoj zove
aljkavim hodom prkosaju drugi.
 
No, i iz kaljuže na put će drugi,
dok baš svekoga slučaji još ljube.
Oglušiti se ne smognu na zove
sjajila, bez onoga ispod dano.
I zakade. Dim zasluti u plastu;
ispod štita goje truležje srama.
 
Sveza se takva ne pogne od srama
a vječnost, ko sudbinu, pišu drugi,
kakvoćom pranom u mirisnom plastu.
Gdje i nježni valovi grubo ljube
sve jednom će oteto a ne dano,
grabljivice kad daljpučina zove.
 
Uši čiste za mnogolike zōve
i mnogo moje postaje bez srama
a dramasto je skromovanju dano.
Ne, mi ne! Sluge nečasnog su drugi,
kad rogovi u džepu starost ljube:
Mnogo krivih, mi smo iglom u plastu.
Nije lako biti malen u plastu
pa svaka krma ljubno provu zove.
A da je i čega što ćutno ljube,
gospon i dama bi pukli od srama;
čak zadnjake miču, da sjedne drugi
uz poplatobraz, ko od srca dano.
 
Svima dano nije igla u plastu.
Čuje drugi, dok gluhog zalud zove
koprena srama; tek sretnici ljube.*
 
 
Suza
Iz sna iziđoh ne dičeć se voljom.
Zbog glasne suze uz krajičak oka
java me prozvala, opet ne boljom,
kad spustila me s oblaka visoka,
još željnu vremena, što moje nije,
u kome sve može i sve se smije.
 
Da rep bar dosegnem onog što smije,
il taknem svojom ga nepoćud voljom,
što s trudom još se posvađala nije?!
Kad iskru maknem na nedohvat oka
sunovrateći s neba se visoka,
ogrnuta javom spljušti još boljom.
 
U kaplji smijeha vidjeh se boljom
ali podrugljivost uvijek sve smije;
kočopereć se snažahna, visoka,
već izopačenom prejakom voljom,
krijesnice stade krasti iz oka,
što bilo nikad okajanim nije.
 
Jadna, jer znala pokušati nije
s vedrinom pod ruku cvjetati boljom.
Zastrahom širila oba je oka
množeć’ poruge, misleći sve smije.
Uvijek rađana novom je voljom
što bijaše stalna – zloćom visoka.
 
U snovima i ja gledah s visoka,
gdje s vrha nikad teško sići nije.
Lako se u njima nositi s voljom;
oblakom zaplovih i bijah boljom
tamo gdje doista baš sve se smije,
a letovi svi tik zjenice oka.
 
Žuljava kaplja klizahne iz oka
niz vlas tanku čela ispod visoka.
Oduvijek za nju ne vrijedi smije,
ni u snu točena slučajem nije;
žal briše kad njome sanja je boljom;
njojzi se prepuštam rado i s voljom.
 
Zaiskri l’ s voljom kad suzne iz oka,
bližom i boljom od one s visoka,
od muke nije - množiti se smije.
 
U opravi kraljeva
U kralja opravi moj dan se budi:
pospano diže trepavice jutro
svilene note mu svitanje pjeva,
ružin grm kruni roj kapljica rose,
dok obnožjem pauk mu hitro plete
tanke, sunašcem premazane, niti.
 
Kad zjenicu oka prozovu niti
iskrom se radosti u trenu budi;
srce u njedrima drhtaje plete,
u njima gnijezdi se mirisno jutro,
dok planinska vila usnama rose
jutrenu budnicu blagosti pjeva.
 
Duša tad moja pahuljasto pjeva
svoje da ćutila ispredu niti
dok kupaju ih ranorane rose,
da obzorje me nježilima budi
kad urese već rasprostire jutro
i prvi red raskošna dana plete.
 
Je li svjetlucavī onim što plete,
ili se glasom diči kada pjeva,
jednakim čarom obaspe me jutro.
Cijelom se ćutim u mreži niti,
što golom kožom treperi i budi
suzaste slade vilenaste rose.
 
Nikad mu umori čelo ne rose,
čudesnosti ove marom dok plete,
već ushite nove njedara budi,
što s visoravni jecaju dok pjeva
tamo gdje osvitom prosiplje niti
k dolini mojoj kad spušta se jutro.
 
Ćuti l’, pitam se, moju sreću jutro;
uzdahe, kad slušam kapanje rose,
moj sneni smiješak dok, još škrtom niti
sunce planinski tek vijenac plete
a povrh mora slani veo pjeva?
Ćuti li jutro sebe kad se budi?
 
Sve vijekom budī zaljubljeno jutro:
Slušaj što pjeva ti spuštanje rose,
svih srha, što plete, za te su niti.
 
Baština
Draga je, sred u njedrima gnijezda;
od svakud vraća, u zagrljaj zove,
od svih sjajnija repatica zvijezda.
Daleke, s patinom, dovlači snove,
snažnije od ičeg diže me gore,
duga, široka, duboka ko more.
 
A tajni se mnogo skrilo u more,
slučajem neke dio su gnijezda,
one što trebale ostat su gore.
I sada još netko tamo ih zove,
sa sobom one su odnijele snove,
što im se prerano ugasla zvijezda.
 
Njena će uvijek blistava zvijezda
spustilicom biti u modro more
i vrhom vala uzburkati snove,
kada, iz pjene prostrana gnijezda,
vapijući nove volje već zove,
da opet nebu ju podignu gore.
 
Istinu reći, i mjesto joj gore
jer nebesa domom svih su zvijezda
i začudno nije što pomoć zove;
svjetlosti njene i ne treba more,
što rasadnikom tuđih je gnijezda,
makar i otud se može u snove.
 
Na tragovima isčitavam snove
nekih dalekih što bijahu gore
iz čvrstih niti spletali gnijezda,
davno još, ali ispod ovih zvijezda,
što okupava i sada ih more,
a nebo pod svoje okrilje zove.
 
Zacijelo čuju kada ih zove,
znakove svoje jer šalju u snove,
ne popije što ih beskrajno more;
krilima jakim se podižu gore.
Svaki po jedna od njih je zvijezda
usred mog toplog dragoga gnijezda.
 
Moć kada zove rodnoga gnijezda,
smjerokazi zvijezda sve bistre snove;
na suncu je gore baštine more.
 
Zora
Kada me je odabralo Lijepo
pospano sunašce povrh je snova
sladorom svanuća provrelo dušu.
Na dlan proljeće spustila mi zora,
rasplamsala svoje igrom je boje,
oblacima šaljuć’ pozive na ples.
 
Očvrstala želja obgrlila ples.
Samilosnim mi šutnjama Lijepo
spusti svoje vlasi, protegne boje,
da čvrstinama, niz proplanke snova,
kad uhom zvoni mamilica zora,
utezi u trenu napuste dušu.
 
Planina slije u već spremnu dušu
netom s neba pali ljubavnika ples.
Čarobnica i njih opije zora
da sa mnom dijele jutarnje Lijepo.
Kad ono prozore otvori snova,
sve je već svoje rasplesalo boje.
 
A vrlo su moćne mudrice boje,
drhtaje rišu, ustreptaju dušu,
čeznutljivu žudnju bude iz snova
za zvane i nezvane otvore ples.
Razložnost jasna, da ćutim se lijepo
jer crno mi bajna oboji zora.
 
Ako pak čarobnost uskrati zora,
predvečerje svoje razgrće boje,
narančastim sve odijeva u Lijepo,
krasnošću svojom da razgali dušu.
Dok kovač u njedrima otvara ples,
spod oka me mjerka moj prozor snova.
 
Zabrodi i Mjesec, taj tumač snova.
Zavodljivca starog smirit će zora,
kad iskusnik otpleše svoj zadnji ples
i orkestar note složi u boje
da tijelo cijelom ćuti svoju dušu,
da punim bude kao nikad Lijepo.
 
Orkestar kad lijepo tiša za snova,
suđeni svoj će ples Mjesec i Zora;
za ljubav dušu imaju i boje.
 
Prava be#eda
Lahko va teško presučuje vrime;
na hrbat stavi nevoj punu vriću,
ni ne pitajuć, oprti ti brime,
kapun i šapun, nikin drugin sriću.
A da tako ni, komu bi beseda
vapila teško, da teškin i zgjeda?
 
Pa, po semu, kako zasprave zgjeda,
za sakodobno bimo teško vrime,
va koston za vraton puše beseda,
smiron i smihon njin punili vriću
i k ton velu tribali ćutit sriću,
ča j, milošću velih, to naše brime.
 
Tr, svoje ni, vele, nimaju brime,
na tujen hrbatu se lahko zgjeda
pa j Sizifovo delo iskat sriću,
aš nimaš miru za njihovo vrime.
Nî peza, za bez dna napunit vriću
za kih je pravica strana beseda.
 
I žuj njin v ustih natare beseda,
dokli dočeka njihov hrbat brime.
Ma, i oni će se prignut pod vriću,
makar tako morda s prve ne zgjeda,
aš sakoga od nas preteče vrime,
i pravda porine va red za sriću.
 
A, priko reda ne tuka se sriću.
Provači rogata čeka beseda,
aš kad va nenjihovo seli vrime
već nenavojun oprćeno brime,
pokaže zač teško to prazno zgjeda,
opirajuć praznu od dugih vriću.
 
Ma, lahko bi se napunilo vriću
da je zaslug za potrošenu sriću.
Kad se j čitjivo, a ne samo zgjeda,
z molbastun hvalbun se kiti beseda,
z bistrinun sičuć načekano brime,
ali, kod vavik, žvelto j bilo vrime.
 
I lahko čez vrime oteža brime,
a z nevoj vriću lokot čuva sriću;
prava beseda se j ča lipo zgjeda.
 
Lijeposti blizu
Lijepo je biti lijeposti blizu
zaogrne kada zima hladnoćom,
kad prpošne inja dane u nizu
nemani grubē i ružnuju zloćom,
da hlade ti pruža za ljetnih žega,
otapava da umore od svega.
 
Prekojače kad je ružno od svega
da samo je toplome prići blizu,
snage kada nemaš za boj s hladnoćom,
a slijepcem si tražeći luč u nizu,
što skrita je pokrita plašta zloćom
uz bokal ognja iz kog pije žega.
 
Odlučih i krenuh naspram svih žega
kad odmjeren bje odricaj od svega,
a lijeposti pričini ni blizu,
dok usud se izruguje hladnoćom,
pleterom kruneći trnja u nizu,
tek zavežljaj pružajući sa zloćom.
 
Aveti sve kad omotaju zloćom,
da kap je bar vode protivnik žega?!
No, čovjek ipak čvrstim će od svega;
inatom nakićen štit uvijek blizu,
u hodu nemoć ojača hladnoćom
a dani lijeni drvored u nizu.
 
Mir u rukama krunica u nizu,
mre sve ono što žilavom bje zloćom,
hladokrilja zrna dižu spram žega
i trudom domu vode nakon svega.
Uvijek smjela nada nanosi blizu
žar što još ne bje pepeljen hladnoćom.
 
S vjetrenim žarom ruje pod hladnoćom
bdijenjem smorena strepnja u nizu,
čvorove veže jačima pred zloćom;
da njima od žeđi svisnuje žega,
da odahnuje umoran od svega
kad dopuzuje počivalu blizu.
 
Kad blizu odlag je tega s hladnoćom
krojen što u nizu vrhuje zloćom
sitom je žega napojena svega.*
 
Zlatne niti
Štap svoj uzeh i naspram krenuh danu,
zamašnijim što suncem kano viri,
prostiruć zoru podatnu mi ranū.
Ugledah dlan što spušta se i širi,
mamcem nudeći spletenih mi niti
obećanja Mekšim trnje će biti.
 
Mudrosnost nebeska voljnom zna biti;
zavjese makne krmeljivom danu,
zlatnosti pusti da u dol moj viri
i netom nadu mi probudi ranū
pa slabašno krilo u mah se širi,
tanke u konopce pretvara niti.
 
Od svega jače samosvojne niti,
na nedoseg iza vidljivog biti
u premlađahnome što će još danu,
uz težalost jošte koja ne viri,
propnu se u uru ne sluteć ranū,
od dobra da zlo se hitrije širi.
 
Bunovna s lakoćom nada već širi
neizmjerama očvrsnule niti
i ružičastī sve što ima biti
u nestasalome još ovom danu.
Razgleda širom a ne samo viri
uvis podižući smjelost svu ranū.
 
Sumnjičavost pak poda sobom ranū,
nemilosno zgazi da se ne širi,
u prahu zadnje tražeći joj niti,
ništa što će da ne omali biti,
prostor u ovome ništeći danu;
ne, tamnoj ni jednoj u nj ni da viri.
 
Stamenklatno ali nakratko viri;
uz budilicu tek protegom ranū;
novim već zamahom njihalo širi,
paučinaste lako siječe niti,
pute tabajući svem’ što će biti,
svakakvome ih otvarajuć’ danu.
 
U svakom danu sutra lošeg viri;
ljubav kad ranū nadu sobom širi
i tanke niti štapom mogu biti.