• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

Sestina lirica

Dolina
Pleter svevremenski kuje Dolina.
Svevijekovima joj posjednicom
Mudrica, što uvijek s palicom hoda,
a nikad prestarom nije i ne bu.
Slikom kada će, naočale spušta,
a propituje očima što bistre.
 
Mutnosti sve krijesnice joj bistrē
da cijelost razvidnuje Dolina.
Vrijeme na koljena oblake spušta,
što u boj s kamenom će Posjednicom
jer stjegonošom je ona i kad bu,
po prostranstvima ovim dok se hoda.
 
Šutnja ili priča što zemljom hoda,
rijekama teku i korita bistre.
Ne znaju da slano na kraju im bu,
al put im sladi izdašna Dolina,
u sklad dosluhu, narav, s Posjednicom
svoj pogled koja nikada ne spušta.
 
S njom u razgovoru i um se spušta;
učeć još ne znano za njome hoda,
čak s odmacima rado s Posjednicom
isprepliće staze, širē da bistre,
tek da mirisnijom raste Dolina
i uvijek piše kako bje i bu.
 
Kad pletilja ova s unucima bu,
u doba što svakog na isto spušta,
blistati istim perom će Dolina,
u ruci ove što uvijek hoda.
Brzake rijeka idalje će, bistre
matice još krasti pred Posjednicom.
 
Stani oči u oči s Posjednicom,
oduvijek zapisano je i bu
da mutne poglede pravice bistrē!
Onē, što šutke ih grobu ne spušta,
i uvijek njima iznad svega hoda;
bitak joj zapis kakvom je Dolina.
 
 
Svud glasnuje Dolina s Posjednicom,
što zbori i hoda, i tu je i bu;
kad istinu spušta laži um bistrē.
  
Buketi
U bijelom svijetu može bijelo;
sred rasprostrtih u tragu paleta
čak se osmjehom pričini krasota.
k’o nakon grada umiruje selo,
zabljesne tamna usred buketa,
nitima dok ne prošara grjehota.
 
Nejakom kao izvire grjehota,
obraz kada zarumeni bijelo.
Je li od stida il’ hvalom buketa,
grudi sakrivaju raspon paleta,
da ne biva glasnim što priča selo;
sve pokri svesmjela privid krasota.
 
Po usudu kraljicom je krasota
i, ne uživati u njoj, grjehota,
pa razumnim biva što vabi selo;
na pravom mjestu traži se bijelo,
gdje izvoruju slapovi paleta,
a pleteruju pregršti buketa.
 
U najmirisnijem od svih buketa,
stasalošću sva proscvjeta krasota,
a pred njim već kleči žena paleta;
njime se rado ispire grjehota.
Ne oblačeć nužno nevino bijelo,
lakoćno osvaja i grad i selo.
 
Nestašne zvijezde obgrlile selo,
prepoznajući ga kraljem buketa,
ali tamni pokrivalo bijelo;
rastuća žeđ, naizgledom krasota,
dok ispod snaži zagraba grjehota,
sred razgolićenih šeta paleta…
 
Razgizdala se u krugu paleta,
ustupili boje grad joj i selo.
propustiti ma i jedno grjehota;
protegnula moći novih buketa
što oblakuju prividom krasota,
dok postelja je ispijala bijelo.
 
Oporuči bijelo rubom paleta:
Iskonom krasota su grad i selo;
sred svakog buketa pup je grjehota.
 
 
Tek sretnici ljube
Rđuje bogato zaludnim dano
i neznalci pale ognje u plastu.
Kestene vruće kada vadi drugi
grijeh se orado tuđincem zove;
oblaci redom u niskama srama
sa zemljicom se crnom sada ljube.
 
Obljubiše nekoji, a ne ljube,
što voljom je dobrom i njima dano,
svojom potom grade mostove srama;
iglama svim domaćuju u plastu.
Dok mučnina mjerom korak svoj zove
aljkavim hodom prkosaju drugi.
 
No, i iz kaljuže na put će drugi,
dok baš svekoga slučaji još ljube.
Oglušiti se ne smognu na zove
sjajila, bez onoga ispod dano.
I zakade. Dim zasluti u plastu;
ispod štita goje truležje srama.
 
Sveza se takva ne pogne od srama
a vječnost, ko sudbinu, pišu drugi,
kakvoćom pranom u mirisnom plastu.
Gdje i nježni valovi grubo ljube
sve jednom će oteto a ne dano,
grabljivice kad daljpučina zove.
 
Uši čiste za mnogolike zōve
i mnogo moje postaje bez srama
a dramasto je skromovanju dano.
Ne, mi ne! Sluge nečasnog su drugi,
kad rogovi u džepu starost ljube:
Mnogo krivih, mi smo iglom u plastu.
Nije lako biti malen u plastu
pa svaka krma ljubno provu zove.
A da je i čega što ćutno ljube,
gospon i dama bi pukli od srama;
čak zadnjake miču, da sjedne drugi
uz poplatobraz, ko od srca dano.
 
Svima dano nije igla u plastu.
Čuje drugi, dok gluhog zalud zove
koprena srama; tek sretnici ljube.*
 
 
Suza
Iz sna iziđoh ne dičeć se voljom.
Zbog glasne suze uz krajičak oka
java me prozvala, opet ne boljom,
kad spustila me s oblaka visoka,
još željnu vremena, što moje nije,
u kome sve može i sve se smije.
 
Da rep bar dosegnem onog što smije,
il taknem svojom ga nepoćud voljom,
što s trudom još se posvađala nije?!
Kad iskru maknem na nedohvat oka
sunovrateći s neba se visoka,
ogrnuta javom spljušti još boljom.
 
U kaplji smijeha vidjeh se boljom
ali podrugljivost uvijek sve smije;
kočopereć se snažahna, visoka,
već izopačenom prejakom voljom,
krijesnice stade krasti iz oka,
što bilo nikad okajanim nije.
 
Jadna, jer znala pokušati nije
s vedrinom pod ruku cvjetati boljom.
Zastrahom širila oba je oka
množeć’ poruge, misleći sve smije.
Uvijek rađana novom je voljom
što bijaše stalna – zloćom visoka.
 
U snovima i ja gledah s visoka,
gdje s vrha nikad teško sići nije.
Lako se u njima nositi s voljom;
oblakom zaplovih i bijah boljom
tamo gdje doista baš sve se smije,
a letovi svi tik zjenice oka.
 
Žuljava kaplja klizahne iz oka
niz vlas tanku čela ispod visoka.
Oduvijek za nju ne vrijedi smije,
ni u snu točena slučajem nije;
žal briše kad njome sanja je boljom;
njojzi se prepuštam rado i s voljom.
 
Zaiskri l’ s voljom kad suzne iz oka,
bližom i boljom od one s visoka,
od muke nije - množiti se smije.
 
U opravi kraljeva
U kralja opravi moj dan se budi:
pospano diže trepavice jutro
svilene note mu svitanje pjeva,
ružin grm kruni roj kapljica rose,
dok obnožjem pauk mu hitro plete
tanke, sunašcem premazane, niti.
 
Kad zjenicu oka prozovu niti
iskrom se radosti u trenu budi;
srce u njedrima drhtaje plete,
u njima gnijezdi se mirisno jutro,
dok planinska vila usnama rose
jutrenu budnicu blagosti pjeva.
 
Duša tad moja pahuljasto pjeva
svoje da ćutila ispredu niti
dok kupaju ih ranorane rose,
da obzorje me nježilima budi
kad urese već rasprostire jutro
i prvi red raskošna dana plete.
 
Je li svjetlucavī onim što plete,
ili se glasom diči kada pjeva,
jednakim čarom obaspe me jutro.
Cijelom se ćutim u mreži niti,
što golom kožom treperi i budi
suzaste slade vilenaste rose.
 
Nikad mu umori čelo ne rose,
čudesnosti ove marom dok plete,
već ushite nove njedara budi,
što s visoravni jecaju dok pjeva
tamo gdje osvitom prosiplje niti
k dolini mojoj kad spušta se jutro.
 
Ćuti l’, pitam se, moju sreću jutro;
uzdahe, kad slušam kapanje rose,
moj sneni smiješak dok, još škrtom niti
sunce planinski tek vijenac plete
a povrh mora slani veo pjeva?
Ćuti li jutro sebe kad se budi?
 
Sve vijekom budī zaljubljeno jutro:
Slušaj što pjeva ti spuštanje rose,
svih srha, što plete, za te su niti.