RIJEKA - RIKA SVETOGA VIDA 

 

… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude. 


Takva se naša Rijeka razgrće pogledu kroz prozor što s jedne strane na tragove, znakove i smjerokaze predaka puca, a s druge na šarolike vjenčiće želja, htijenja i moženja, ali uvijek voljenja; i danas Rijeka jednako svima, koji ju svojom ćute, krijesnice u očima pali. I jučer i danas i sutra će jer, kvarnerski neverini kada pljuskovito zaplešu, već kišobrane svoje otvara jednakim šapatom: Samo za tebe. Diže ti krila jačim da si, dotjeruje sva tvoja ljeta i more za uspavanke proziva… No nije joj lijepost ova slučajem darovana. Odužuje se Rijeka uvijek i oduvijek, i dragost je i žilavost svoju odužila još tamo u davna vremena, kada je gradske zidine more slanim opominjalo, uzvratila mu je brige, darujući sebe, dio po dio, da ono nježnije obale joj dotiče… Ah, Rijeka   - to moj je grad, kojega djedovi naši u pradavna se vremena odužujući pojilici svojoj – Rječini, Rikom svetoga Vida nazvaše.