GRADSKO
 
Jedne sam se rane večeri vraćala kući autom s Piramide. Na onome semaforu kraj Kontinentala je bio nekakav zastoj u prometu. Ta je stanka vratila moje misli mnogo godina unatrag. Sjetila sam se da me je pokojna baka baš tu negdje kao malu vodila za ruku. Bit će da sam tada bila jako mala jer mi je sve to u nekakvom oblaku ali, točno se sjećam da su tu negdje bile prodavaonice u nizu…
-         Ajme, kad je too bilooo…?! Još se ne mičemo.
-         …a ovdje je negdje iznad bila jedna terasa s koje se čula glazba, to mi sjećanje izmami uzdah. Baka mi je pričala da se gore pleše.
Dok je sjećanje izbacivalo na površinu davne slike ovoga dijela grada, kao da sam se našla usred čarolije; kao da baš u tom trenutku do mene dopiru taktovi one iste davne glazbe…Skoro da mi je bilo žao kada se kolona automobila konačno pokrenula.
No nakratko, što je mojim mislima bilo vjetrom u krila pa su se slike djetinjstva nastavile nizati. 
Već bi se u ovo vrijeme nekada vratili s Gradskog.
-         Ali onda nije bilo ovakve 
prometne gužve, promrmljam
U ljetna se popodneva cijela Rijeka ispraznila jer se tada išlo na Gradsko kupalište, koje smo svi zvali jednostavno - Gradsko. Bilo kada da se sjetim Gradskoga, uvijek mi se učini da čujem ono klopotanje dasaka preko kojih se prelazilo Rječinu prije ulaza u Gradsko kupalište. Svaka je daska mosta satima plesala pod nogama tisuća ljudi koji su hodali i hodali…kao rijeka preko rijeke - rijeka ljudi, koja se svakoga dana slijevala preko Rječine na Gradsko.
           
Brat moje majke, ili jednostavnije, Barba,  bio je kondukter u Autotroleju i u ljetnim me je mjesecima skoro svakoga dana vodio na kupanje.  U autobusu bi me uvijek postavio sjediti pored nekog od poznatih, da pripazi na mene. I tadašnji mi je osjećaj do danas živ – bila sam tako sigurna u sebe. Onako maloj mi se činilo kao da je taj cijeli veliki autobus moj.
Kada bi Barba radio na nekoj drugoj relaciji, pronalazio bi uvijek neko rješenje. Zamolio bi neku od susjeda da i mene povede sa sobom u grad, a najčešće je  brigu o meni vodila gostioničarova kćerka, koja je ljeti redovito išla na kupanje. Tako sam se već kao mala naučila da ima dobrih ljudi.
 
Na Gradskom je bilo zaposleno više žena. Redom su sa Barbom bile u vrlo dobrim odnosima pa su uvijek pazile da za preoblačenje imamo svoju kabinu.
-         Duplu, govorile bi – ona dupla broj… ona vaša, govorile bi meni i bratu kada bi nas neki od odraslih doveo na Gradsko.  
A tih je crnih  kabina bilo na stotine, i to na dva kata. Brat i ja, oboje još djeca, pravili smo se važni s tim što nas je, unatoč gužvi, uvijek čekala kabina, čini mi se broj 352.
Otprilike je negdje u sredini bio šank, koji nikada nije bio prazan, a kada bi došao Barba, uvijek bi nam naručivao najbolje na svijetu narančade ili kokte i nitko nam nije bio ravan.
-         Ajme, kako su bile dobre?! Ove danas im nisu ni do kičice, opet sam sebe zatekla govoreći  sama sa sobom na glas.  
Gore, na vrhu je bila terasa, na kojoj su najviše uživali mladi. Naravno, nama je, djeci, ona bila ogromna. Provlačeći prstiće kroz gustu žicu širili smo oči lepezasto ih šećući od mora na zapadu do mora na istoku i diveći se za nas najvećem gradu na svijetu; cijela se je Rijeka vidjela s terase.
Gradsko je ljeti nama u ljetnim mjesecima bilo svijetom za sebe -  čarobnim.  Barba me je već za prvog dolaska naučio plivati.
-         Ako naučiš, saki dan ćeš doć ovamo. Ako ne, nećeš. Taj me je njegov uvjet prisilio da budem uporna. Oboje smo održali obećanje i oboje bili ponosni, ne samo ja već i on. Sjećam se kada smo se te večeri vratili kući kako je radosno priopćio roditeljima:
-         Od sve djece u selu, jedino ona zna plivati.
Uh, kako sam se tada dobro osjećala!
Od kada pamtim, Barba je imao fotoaparat i tranzistor, što onda nije bilo tako često. I to ne jedan, nego dva fotoaparata i dva tranzistora. Kada bi ga znanci začuđeno priupitali čemu mu služe dva fotoaparata i dva tranzistora, on bi im brzo objasnio, a onda su se svi smijali. Naime, prvi fotoaparat mu je netko ukrao, zajedno s tranzistorom. Od tada je uvijek imao dva fotoaparata i dva tranzistora. Točno se znalo koji su glavni a koji rezervni.
-         Ako mi jedno ukradu, neće i drugo, govorio je.
To je u današnje vrijeme teško razumjeti, ali onda, kada se do dobrog fotoaparata i tranzistora baš i nije moglo doći tako lako i brzo, to je bila druga priča.
-         Bilo je to jedno posve drugo vrijeme, pomislim skrećući od Čavala ka grobničkom Kaštelu, a sjećanja nastave u gradu započeto putovanje.
 
Kod kuće je Barba spremao slike u kutije od cipela. Sjećam se dviju takvih kutija punih slika, koje sam nebrojeno puta prekapala. Među tim slikama je najviše njih bilo upravo s Gradskog. Sve su one proživljene te  i danas žive u meni.. Kada god poželim ja i danas vidim djevojke gore na terasi Gradskoga, kako se sunčaju. Vidim njihove osmijehe, dok ja hodam po terasi i odabirem koja od njih ima najljepši kostim, maštajući kako ću i ja jednom kad odrastem imati upravo takav. Vidim i mladiće koji im se udvaraju.
Začas sam već potom u plićaku, s ostalom se djecom igram, dok me onaj jedan zločesti dječak prska. Svakoga je dana bio tamo. Bojala sam ga se jer kao da je nastojao baš meni  pritisnuti glavu, a već sam se nekoliko puta napila mora. 
 
Da, sjećanja i danas listaju sve te slike. Na jednoj su od njih drvena kolica i dijete u njima. Roditelji plivaju nedaleko. Pokušavam u sebi izračunati koliko bi im vremena trebalo do djeteta ako bi se ta kolica prevrnula. Mašta radi svoje. – A što ako se kolica prevrnu pa dijete padne u more? Plićak je, ali dijete je još malo….
Uspravna kolica na betonskoj terasi iznad plaže mi i dalje ne daju mira - Nisu daleko od onih stepenica.. .  Gledam u dijete i strepim hoće li se ta kolica pomaknuti. Kao slučajno sjedam na beton  do kolica i mašem nožicama iznad uskog pojasa pijeska na tome mjestu. Pazim dok se ne vrate njegovi roditelji iz mora, čekam ih da im kažem:
-         Čuvala sam ga,  i osjećam se tako važnom, ponavljajući bratu i Barbi i svima odreda: Čuvala sam ga..
 
A svakoga bi puta  za povratka moj pogled  čeznutljivo šetao po zgradi Gradskog kupališta.
-         Tamo se u Klubu veslača i večeras priprema neka fešta. I onaj gospodin s gitarom je već tamo iza one visoke žičane ograde…
           
Preda mnom, čak i u raznim svakodnevnim situacijama, iskrsnu one dobre žene koje su radile na Gradskom. Čak jednu vidim kako joj se haljina zakačila za kuku na zadnjoj strani autobusa…Bit će da je to bilo onda kada me Barba vodio na jedan od onih svakodnevno očekivanih sladoleda u slastičarnu nasuprot kina Garibaldi.
 
Mnogo je živih sjećanja na Gradsko. Na nekim je od tih slika pokoji detalj iz kabina, a ima dosta i onih s društvima za šankom ili na plaži, kada bi brat i ja strpljivo čekali da se on ispozdravlja sa svima. Gledali bi tada zadnje kupače, a mene su ponovno oduševljavali skakači s visokih stupova, koji su se uvijek među sobom natjecali tko će skočiti s više pozicije. I to nisu skakali samo mladići, već i djevojke.
            Kolikogod da u meni žive sve te slike, i dalje mi je neopisivo žao što su sa Barbom nestale i one kutije s fotografijama. Ne znam što bih danas dala za sliku mojeg prvog kupaćeg kostima, što mi ga je majka  sašila od materijala koji je ostao nakon šivanja nekih zavjesa od teške svile.  Naoko lijep ali kada se smoči grub i nerastezljiv. Svakog se detalja na njemu sjećam. Nisu bili ni blizu kao ovi današnji. Različitih uzoraka i materijala ali krojevi za dječje kostime su bili svi isti. One trakice ukrižali bi nam popreko na leđima,a  kopčale su se na "pucići". To je manje žuljalo, ali je mnogo jednostavnije bilo zavezati nam ih oko vrata nego brinuti o tome je li koji pucić popustio. Iako smo bile tek male djevojčice, imale smo onaj komadić tkanine ka vratu što se vezivao oko vrata.  Već se zarana i na taj način pripremalo djevojčice da se ono što će jednom propupati mora skrivati od muških pogleda. 
-         Grebao me je kad je bio mokar, uzdahnem - ali  nije ga bilo teško trpjeti jer se nečim moralo i platiti svu onu uživanciju na Gradskom, sjetim se tadašnjih samoutjeha, sjetno se osmjehujući.
Ipak, skoro svi su kostimi tada bili unikatima, pa bi se moglo reći da su na terasama i plažama svakodnevno bile u tijeku svojevrsne modne revije kupaćih kostima.
 
Pred grobničkim me Kaštelom zadrži pogled na Kvarner pod ružičastim nebom koji kao da pije tu boju pa i sam ružičasti. Posegnem za fotoaparatom da zadržim tu lijepost zauvijek.
-         Ah,  što bih danas dala za jednu fotografiju s bilo koje od Barbinih barki?
Jer, imao je najprije jednu, a potom dvije barke.  Sad, kada malo bolje razmislim, moj je Barba doista bio poseban. Barku je vezao unegdje na ulazu u Mrtvi kanal i jednom ju je jako nevrijeme potopilo. Odmah se dao u potragu za drugom. Kupio ju je, a kada su onu staru izvukli, popravio je i nju. 
-         E, neće me više pustiti bez barke, govorio je kada se spremalo nevrijeme.
-         Ti si munjen, rekla mu je baka – ako opet stori onakovo nevrime, pojist će ti obedve.
-         A, ne ne, nije se dao – saka od njih je vezana na drugon mestu.
Smijao se siguran da je našao rješenje kako ne ostati bez barke. Bez nje bi mu popodneva na Gradskon bila nezanimljiva jer njome  je svakoga dana morao napraviti bar jedan gir. Ne sam, naravno, nego s nekom od djevojaka ili više njih. Kada me, onako još malu, nije imao kome ostaviti do povratka, za tih sam mu njegovih vožnji barkom često bila pratećom prtljagom. Neke od djevojaka čak nisu skrivale nezadovoljstvo što i dijete mora s njima ali su to morale otrpjeti ako će se voziti Barbinom barkom.
 
            Ja sam se pak jako radovala tim malim izletima. Sve do jednog dana.
Barba je tog popodneva već dopola izvukao barku na pješčanu plažu, sumnjičavo pogledajući u oblake koji su se nazirali rubom Učke, iako ga je jedna djevojka nagovarala da se idu provozati. Ponavljao joj je da nije dan za poći s barkom van, ali ona je bila uporna. Na kraju je ipak popustio i vratio barku u more. Gledala sam kako se smiju i kako mu se ta djevojka vješa oko vrata dok ju prebacuje u barku. Pobunila se kada je krenuo po mene ali joj je objasnio da me ne može pustiti samu.
Ubrzo smo prešli onu zaštitnu mrežu na kupalištu. Plaža je bivala sve udaljenije, a njih su se dvoje još uvijek prepucavali. Djevojka ga je podbadala da je kukavica, on joj je odgovarao da nema pojma o moru…
-         Nećemo poć dugo aš se nič parićuje. Nevera će…
-         Kakova nevera? Sunce j nasred neba. Ča se bojiš onih par oblakih, prekinula ga je.
No, samo malo kasnije Barba je najednom naglo počeo okretati barku. Ja nisam ništa razumijela ali ni ona djevojka...Obje smo upitno gledale Barbu.
-         Vraćamo se, bio je kratak.
-         Ča j tebi? Kakvo vraćanje? Djevojka se iznervirano i naglo digla, no kad se je barka opasno zaljuljala, brzo je sjela natrag i ipak zašutjela.
Barba se više na nju nije osvrtao već je nastavio snažno veslati ka Gradskom. Kada nas je prvi jači val zapljusnuo, uzviknuo je da sjednemo na dno barke. Nevjerojatno je kako se more brzo uskomešalo. Zapljuskivalo nas je valove prosipajući po nama  i preko nas. Djevojka je svako toliko zavrisnula.
- Ne paničari, opomenuo ju je Barba – Drži malu i budite dolje.
I danas se sjećam njezine hladne kože i drhtanja kada me je privukla k sebi. Šćućurila se kraj mene i zajedno samnom tresla od straha.
Činilo se da nikada nećemo doći do plaže.
-         Ne boj se, dobacio mi je Barba kao da je čuo moje misli. – Još malo pa će bit mirnije.  I doista  je bilo tako. Primicali smo se istočnom dijelu Gradskog kupališta. To je bilo daleko od mjesta koje smo nazivali našim ali olakšanje da smo blizu obale je bilo razlog velikog zadovoljstva.
            Kad smo se konačno dokopali plaže, skoro nikoga više nije bilo na njoj. Neki su iz veslačkog kluba pritrčali Barbi da bi mu pomogli izvući barku. On me je prije toga već omotao u ručnik. Ona djevojka je pak na brzinu pokupila svoje stvari i nestala. 
-         Ona j prošla ća, rekla sam ni sama ne znam zašto jer je to i sam mogao vidjeti.
-         Neka je, to joj je danas bilo najpametnije ča j storila, volio se šaliti ali i danas mislim da je onda to mislio ozbiljno.
      Od tog puta mene je godinama bilo strah ući u barku.
 
           
            Kada  čeprkam po sjećanjima, shvatim da je na Gradskom uvijek bilo zanimljivo.
Jednom su na plažu dovukli negdje u Kvarneru ulovljenog morskog psa. Nikada se, bar mi djeca, nismo manje kupali nego tog dana.  Cijeli smo dan hodali oko njega. Malo-malo pa opet. Onako veliki izazivao je jezu. Inače se na Gradskom nismo bojali morskog psa jer je kupalište bilo zaštićeno metalnom mrežom.
- Do tamo se more, a priko ne, govorili su stariji – Priko ne smiš, aš bi te morski pas pojil, ponavljao je i Barba meni kada sam naučila plivati.
- Ča ni z gumun se ne smi tamo? Tada su se na Gradskom još mogle vidjeti automobilske zračnice koje smo nazivali gumom, a posebnost je bila kamionska. Moglo se ukrcati čak i po četvoro mladih na nju. Ne zbog toga što ne znaju plivati, već zabave radi, a nerijetko su se na tim velikim gumama i ljubavi rađale.
 
Unatoč, tabli upozorenja na opasnost od morskog psa, preko mreže se uvijek moglo vidjeti po koju glavu u moru. Nisam razumjela zašto ti pametni stariji idu preko i sjećam se da sam neprekidno s plaže pratila  te glave preko žice, sva u strahu da nekoga od tih plivača ne pojede morski pas. Čak sam se sam jednom kao mala, kada se dvoje vratilo na plažu, usudila pitati:
-         Ča se vi ne bojite morskoga pasa?
U istome su se trenutku oboje glasno nasmijali. Očito je bilo da su se zabavljali, a ja se i danas osmjehnem kada se sjetim što mi je tada mladić odgovorio:
- Ne, aš ćemo mi njega pojist ako dojde.
 
A onda, najednom Gradskoga više nije bilo.
Nama, djeci, nije bilo jasno zašto kada je tamo još uvijek bilo more, bila je tu ona ista plaža, prazne kabine, terasa…Baš ništa nismo razumjeli. Čini mi se da me do danas nije napustio onaj osjećaj žaljenja koji se tada na nas strmoglavio poput teškog kamena.
 
Naćulili smo uši kada su stariji pričali o tome da se Gradsko zatvorilo zbog zagađenja. Tada  je riječ zagađenje  nama još bila nerazumljivom. Iz daljnjeg smo tek razgovora razabrali da se Gradsko zatvara zbog svega što se tu otpušta u more:
-         Pa zač to pušćaju va more, zač to ne zakopaju? Sjećam se naivnog pitanja mog malog brata.
Mi, djeca, nismo znali odgovor, a stariji su imali jednostavan: zatvoriti Gradsko kupalište!  Je li on bio pravi?
I danas ona djevojčica u meni jednako kratko odgovara: Ne!