• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

RIJEKA - RIKA SVETOGA VIDA 

 

… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude. 

Takva se naša Rijeka razgrće pogledu kroz prozor što s jedne strane na tragove, znakove i smjerokaze predaka puca, a s druge na šarolike vjenčiće želja, htijenja i moženja, ali uvijek voljenja; i danas Rijeka jednako svima, koji ju svojom ćute, krijesnice u očima pali. I jučer i danas i sutra će jer, kvarnerski neverini kada pljuskovito zaplešu, već kišobrane svoje otvara jednakim šapatom: Samo za tebe. Diže ti krila jačim da si, dotjeruje sva tvoja ljeta i more za uspavanke proziva… No nije joj lijepost ova slučajem darovana. Odužuje se Rijeka uvijek i oduvijek, i dragost je i žilavost svoju odužila još tamo u davna vremena, kada je gradske zidine more slanim opominjalo, uzvratila mu je brige, darujući sebe, dio po dio, da ono nježnije obale joj dotiče… Ah, Rijeka   - to moj je grad, kojega djedovi naši u pradavna se vremena odužujući pojilici svojoj – Rječini, Rikom svetoga Vida nazvaše.

 
 
 
Jedna od uspomena na moju baku... 
 Današnje generacije ne mogu zamisliti vrijeme bez perilica za pranje rublja. I nama, starijima, ta su vremena u maglovitim sjećanjima ali ipak jesu. Da ih zaborav ne bi u cijelosti pokrio, davno sam, još kao jako mlada, napisala  na svojoj čakavštini:
 Perilo
 Moja j nona saku šetemanu
na Sušici robu prala,
a potli j hodila na Ričinu,
kad bi Sušica teć prestala.
 
Napravil mi j nono miću lopatu
i plašćenicu malo kraću
a onda san z nonun, kod nika vela,
važno šla: „Robu prat ću!“
 
Z duga se j već znalo čut
kako po kamiku tuče lopata,
a nona j znala čuda put reć:
„Ričina vredi zlata!“
 
GRADSKO
 
Jedne sam se rane večeri vraćala kući autom s Piramide. Na onome semaforu kraj Kontinentala je bio nekakav zastoj u prometu. Ta je stanka vratila moje misli mnogo godina unatrag. Sjetila sam se da me je pokojna baka baš tu negdje kao malu vodila za ruku. Bit će da sam tada bila jako mala jer mi je sve to u nekakvom oblaku ali, točno se sjećam da su tu negdje bile prodavaonice u nizu…
-         Ajme, kad je too bilooo…?! Još se ne mičemo.
-         …a ovdje je negdje iznad bila jedna terasa s koje se čula glazba, to mi sjećanje izmami uzdah. Baka mi je pričala da se gore pleše.
Dok je sjećanje izbacivalo na površinu davne slike ovoga dijela grada, kao da sam se našla usred čarolije; kao da baš u tom trenutku do mene dopiru taktovi one iste davne glazbe…Skoro da mi je bilo žao kada se kolona automobila konačno pokrenula.
No nakratko, što je mojim mislima bilo vjetrom u krila pa su se slike djetinjstva nastavile nizati. 
Već bi se u ovo vrijeme nekada vratili s Gradskog.
-         Ali onda nije bilo ovakve prometne gužve, promrmljam
U ljetna se popodneva cijela Rijeka ispraznila jer se tada išlo na Gradsko kupalište, koje smo svi zvali jednostavno - Gradsko. Bilo kada da se sjetim Gradskoga, uvijek mi se učini da čujem ono klopotanje dasaka preko kojih se prelazilo Rječinu prije ulaza u Gradsko kupalište. Svaka je daska mosta satima plesala pod nogama tisuća ljudi koji su hodali i hodali…kao rijeka preko rijeke - rijeka ljudi, koja se svakoga dana slijevala preko Rječine na Gradsko.
           
Brat moje majke, ili jednostavnije, Barba,  bio je kondukter u Autotroleju i u ljetnim me je mjesecima skoro svakoga dana vodio na kupanje.  U autobusu bi me uvijek postavio sjediti pored nekog od poznatih, da pripazi na mene. I tadašnji mi je osjećaj do danas živ – bila sam tako sigurna u sebe. Onako maloj mi se činilo kao da je taj cijeli veliki autobus moj.
Kada bi Barba radio na nekoj drugoj relaciji, pronalazio bi uvijek neko rješenje. Zamolio bi neku od susjeda da i mene povede sa sobom u grad, a najčešće je  brigu o meni vodila gostioničarova kćerka, koja je ljeti redovito išla na kupanje. Tako sam se već kao mala naučila da ima dobrih ljudi.
 
Na Gradskom je bilo zaposleno više žena. Redom su sa Barbom bile u vrlo dobrim odnosima pa su uvijek pazile da za preoblačenje imamo svoju kabinu.
-         Duplu, govorile bi – ona dupla broj… ona vaša, govorile bi meni i bratu kada bi nas neki od odraslih doveo na Gradsko.  
A tih je crnih  kabina bilo na stotine, i to na dva kata. Brat i ja, oboje još djeca, pravili smo se važni s tim što nas je, unatoč gužvi, uvijek čekala kabina, čini mi se broj 352.
Otprilike je negdje u sredini bio šank, koji nikada nije bio prazan, a kada bi došao Barba, uvijek bi nam naručivao najbolje na svijetu narančade ili kokte i nitko nam nije bio ravan.
-         Ajme, kako su bile dobre?! Ove danas im nisu ni do kičice, opet sam sebe zatekla govoreći  sama sa sobom na glas.  
Gore, na vrhu je bila terasa, na kojoj su najviše uživali mladi. Naravno, nama je, djeci, ona bila ogromna. Provlačeći prstiće kroz gustu žicu širili smo oči lepezasto ih šećući od mora na zapadu do mora na istoku i diveći se za nas najvećem gradu na svijetu; cijela se je Rijeka vidjela s terase.
Gradsko je ljeti nama u ljetnim mjesecima bilo svijetom za sebe -  čarobnim.  Barba me je već za prvog dolaska naučio plivati.
-         Ako naučiš, saki dan ćeš doć ovamo. Ako ne, nećeš. Taj me je njegov uvjet prisilio da budem uporna. Oboje smo održali obećanje i oboje bili ponosni, ne samo ja već i on. Sjećam se kada smo se te večeri vratili kući kako je radosno priopćio roditeljima:
-         Od sve djece u selu, jedino ona zna plivati.
Uh, kako sam se tada dobro osjećala!
Od kada pamtim, Barba je imao fotoaparat i tranzistor, što onda nije bilo tako često. I to ne jedan, nego dva fotoaparata i dva tranzistora. Kada bi ga znanci začuđeno priupitali čemu mu služe dva fotoaparata i dva tranzistora, on bi im brzo objasnio, a onda su se svi smijali. Naime, prvi fotoaparat mu je netko ukrao, zajedno s tranzistorom. Od tada je uvijek imao dva fotoaparata i dva tranzistora. Točno se znalo koji su glavni a koji rezervni.
-         Ako mi jedno ukradu, neće i drugo, govorio je.
To je u današnje vrijeme teško razumjeti, ali onda, kada se do dobrog fotoaparata i tranzistora baš i nije moglo doći tako lako i brzo, to je bila druga priča.
-         Bilo je to jedno posve drugo vrijeme, pomislim skrećući od Čavala ka grobničkom Kaštelu, a sjećanja nastave u gradu započeto putovanje.
 
Kod kuće je Barba spremao slike u kutije od cipela. Sjećam se dviju takvih kutija punih slika, koje sam nebrojeno puta prekapala. Među tim slikama je najviše njih bilo upravo s Gradskog. Sve su one proživljene te  i danas žive u meni.. Kada god poželim ja i danas vidim djevojke gore na terasi Gradskoga, kako se sunčaju. Vidim njihove osmijehe, dok ja hodam po terasi i odabirem koja od njih ima najljepši kostim, maštajući kako ću i ja jednom kad odrastem imati upravo takav. Vidim i mladiće koji im se udvaraju.
Začas sam već potom u plićaku, s ostalom se djecom igram, dok me onaj jedan zločesti dječak prska. Svakoga je dana bio tamo. Bojala sam ga se jer kao da je nastojao baš meni  pritisnuti glavu, a već sam se nekoliko puta napila mora. 
 
Da, sjećanja i danas listaju sve te slike. Na jednoj su od njih drvena kolica i dijete u njima. Roditelji plivaju nedaleko. Pokušavam u sebi izračunati koliko bi im vremena trebalo do djeteta ako bi se ta kolica prevrnula. Mašta radi svoje. – A što ako se kolica prevrnu pa dijete padne u more? Plićak je, ali dijete je još malo….
Uspravna kolica na betonskoj terasi iznad plaže mi i dalje ne daju mira - Nisu daleko od onih stepenica.. .  Gledam u dijete i strepim hoće li se ta kolica pomaknuti. Kao slučajno sjedam na beton  do kolica i mašem nožicama iznad uskog pojasa pijeska na tome mjestu. Pazim dok se ne vrate njegovi roditelji iz mora, čekam ih da im kažem:
-         Čuvala sam ga,  i osjećam se tako važnom, ponavljajući bratu i Barbi i svima odreda: Čuvala sam ga..
 
A svakoga bi puta  za povratka moj pogled  čeznutljivo šetao po zgradi Gradskog kupališta.
-         Tamo se u Klubu veslača i večeras priprema neka fešta. I onaj gospodin s gitarom je već tamo iza one visoke žičane ograde…
           
Preda mnom, čak i u raznim svakodnevnim situacijama, iskrsnu one dobre žene koje su radile na Gradskom. Čak jednu vidim kako joj se haljina zakačila za kuku na zadnjoj strani autobusa…Bit će da je to bilo onda kada me Barba vodio na jedan od onih svakodnevno očekivanih sladoleda u slastičarnu nasuprot kina Garibaldi.
 
Mnogo je živih sjećanja na Gradsko. Na nekim je od tih slika pokoji detalj iz kabina, a ima dosta i onih s društvima za šankom ili na plaži, kada bi brat i ja strpljivo čekali da se on ispozdravlja sa svima. Gledali bi tada zadnje kupače, a mene su ponovno oduševljavali skakači s visokih stupova, koji su se uvijek među sobom natjecali tko će skočiti s više pozicije. I to nisu skakali samo mladići, već i djevojke.
            Kolikogod da u meni žive sve te slike, i dalje mi je neopisivo žao što su sa Barbom nestale i one kutije s fotografijama. Ne znam što bih danas dala za sliku mojeg prvog kupaćeg kostima, što mi ga je majka  sašila od materijala koji je ostao nakon šivanja nekih zavjesa od teške svile.  Naoko lijep ali kada se smoči grub i nerastezljiv. Svakog se detalja na njemu sjećam. Nisu bili ni blizu kao ovi današnji. Različitih uzoraka i materijala ali krojevi za dječje kostime su bili svi isti. One trakice ukrižali bi nam popreko na leđima,a  kopčale su se na "pucići". To je manje žuljalo, ali je mnogo jednostavnije bilo zavezati nam ih oko vrata nego brinuti o tome je li koji pucić popustio. Iako smo bile tek male djevojčice, imale smo onaj komadić tkanine ka vratu što se vezivao oko vrata.  Već se zarana i na taj način pripremalo djevojčice da se ono što će jednom propupati mora skrivati od muških pogleda. 
-         Grebao me je kad je bio mokar, uzdahnem - ali  nije ga bilo teško trpjeti jer se nečim moralo i platiti svu onu uživanciju na Gradskom, sjetim se tadašnjih samoutjeha, sjetno se osmjehujući.
Ipak, skoro svi su kostimi tada bili unikatima, pa bi se moglo reći da su na terasama i plažama svakodnevno bile u tijeku svojevrsne modne revije kupaćih kostima.
 
Pred grobničkim me Kaštelom zadrži pogled na Kvarner pod ružičastim nebom koji kao da pije tu boju pa i sam ružičasti. Posegnem za fotoaparatom da zadržim tu lijepost zauvijek.
-         Ah,  što bih danas dala za jednu fotografiju s bilo koje od Barbinih barki?
Jer, imao je najprije jednu, a potom dvije barke.  Sad, kada malo bolje razmislim, moj je Barba doista bio poseban. Barku je vezao unegdje na ulazu u Mrtvi kanal i jednom ju je jako nevrijeme potopilo. Odmah se dao u potragu za drugom. Kupio ju je, a kada su onu staru izvukli, popravio je i nju. 
-         E, neće me više pustiti bez barke, govorio je kada se spremalo nevrijeme.
-         Ti si munjen, rekla mu je baka – ako opet stori onakovo nevrime, pojist će ti obedve.
-         A, ne ne, nije se dao – saka od njih je vezana na drugon mestu.
Smijao se siguran da je našao rješenje kako ne ostati bez barke. Bez nje bi mu popodneva na Gradskon bila nezanimljiva jer njome  je svakoga dana morao napraviti bar jedan gir. Ne sam, naravno, nego s nekom od djevojaka ili više njih. Kada me, onako još malu, nije imao kome ostaviti do povratka, za tih sam mu njegovih vožnji barkom često bila pratećom prtljagom. Neke od djevojaka čak nisu skrivale nezadovoljstvo što i dijete mora s njima ali su to morale otrpjeti ako će se voziti Barbinom barkom.
 
            Ja sam se pak jako radovala tim malim izletima. Sve do jednog dana.
Barba je tog popodneva već dopola izvukao barku na pješčanu plažu, sumnjičavo pogledajući u oblake koji su se nazirali rubom Učke, iako ga je jedna djevojka nagovarala da se idu provozati. Ponavljao joj je da nije dan za poći s barkom van, ali ona je bila uporna. Na kraju je ipak popustio i vratio barku u more. Gledala sam kako se smiju i kako mu se ta djevojka vješa oko vrata dok ju prebacuje u barku. Pobunila se kada je krenuo po mene ali joj je objasnio da me ne može pustiti samu.
Ubrzo smo prešli onu zaštitnu mrežu na kupalištu. Plaža je bivala sve udaljenije, a njih su se dvoje još uvijek prepucavali. Djevojka ga je podbadala da je kukavica, on joj je odgovarao da nema pojma o moru…
-         Nećemo poć dugo aš se nič parićuje. Nevera će…
-         Kakova nevera? Sunce j nasred neba. Ča se bojiš onih par oblakih, prekinula ga je.
No, samo malo kasnije Barba je najednom naglo počeo okretati barku. Ja nisam ništa razumijela ali ni ona djevojka...Obje smo upitno gledale Barbu.
-         Vraćamo se, bio je kratak.
-         Ča j tebi? Kakvo vraćanje? Djevojka se iznervirano i naglo digla, no kad se je barka opasno zaljuljala, brzo je sjela natrag i ipak zašutjela.
Barba se više na nju nije osvrtao već je nastavio snažno veslati ka Gradskom. Kada nas je prvi jači val zapljusnuo, uzviknuo je da sjednemo na dno barke. Nevjerojatno je kako se more brzo uskomešalo. Zapljuskivalo nas je valove prosipajući po nama  i preko nas. Djevojka je svako toliko zavrisnula.
- Ne paničari, opomenuo ju je Barba – Drži malu i budite dolje.
I danas se sjećam njezine hladne kože i drhtanja kada me je privukla k sebi. Šćućurila se kraj mene i zajedno samnom tresla od straha.
Činilo se da nikada nećemo doći do plaže.
-         Ne boj se, dobacio mi je Barba kao da je čuo moje misli. – Još malo pa će bit mirnije.  I doista  je bilo tako. Primicali smo se istočnom dijelu Gradskog kupališta. To je bilo daleko od mjesta koje smo nazivali našim ali olakšanje da smo blizu obale je bilo razlog velikog zadovoljstva.
            Kad smo se konačno dokopali plaže, skoro nikoga više nije bilo na njoj. Neki su iz veslačkog kluba pritrčali Barbi da bi mu pomogli izvući barku. On me je prije toga već omotao u ručnik. Ona djevojka je pak na brzinu pokupila svoje stvari i nestala. 
-         Ona j prošla ća, rekla sam ni sama ne znam zašto jer je to i sam mogao vidjeti.
-         Neka je, to joj je danas bilo najpametnije ča j storila, volio se šaliti ali i danas mislim da je onda to mislio ozbiljno.
      Od tog puta mene je godinama bilo strah ući u barku.
 
           
            Kada  čeprkam po sjećanjima, shvatim da je na Gradskom uvijek bilo zanimljivo.
Jednom su na plažu dovukli negdje u Kvarneru ulovljenog morskog psa. Nikada se, bar mi djeca, nismo manje kupali nego tog dana.  Cijeli smo dan hodali oko njega. Malo-malo pa opet. Onako veliki izazivao je jezu. Inače se na Gradskom nismo bojali morskog psa jer je kupalište bilo zaštićeno metalnom mrežom.
- Do tamo se more, a priko ne, govorili su stariji – Priko ne smiš, aš bi te morski pas pojil, ponavljao je i Barba meni kada sam naučila plivati.
- Ča ni z gumun se ne smi tamo? Tada su se na Gradskom još mogle vidjeti automobilske zračnice koje smo nazivali gumom, a posebnost je bila kamionska. Moglo se ukrcati čak i po četvoro mladih na nju. Ne zbog toga što ne znaju plivati, već zabave radi, a nerijetko su se na tim velikim gumama i ljubavi rađale.
 
Unatoč, tabli upozorenja na opasnost od morskog psa, preko mreže se uvijek moglo vidjeti po koju glavu u moru. Nisam razumjela zašto ti pametni stariji idu preko i sjećam se da sam neprekidno s plaže pratila  te glave preko žice, sva u strahu da nekoga od tih plivača ne pojede morski pas. Čak sam se sam jednom kao mala, kada se dvoje vratilo na plažu, usudila pitati:
-         Ča se vi ne bojite morskoga pasa?
U istome su se trenutku oboje glasno nasmijali. Očito je bilo da su se zabavljali, a ja se i danas osmjehnem kada se sjetim što mi je tada mladić odgovorio:
- Ne, aš ćemo mi njega pojist ako dojde.
 
A onda, najednom Gradskoga više nije bilo.
Nama, djeci, nije bilo jasno zašto kada je tamo još uvijek bilo more, bila je tu ona ista plaža, prazne kabine, terasa…Baš ništa nismo razumjeli. Čini mi se da me do danas nije napustio onaj osjećaj žaljenja koji se tada na nas strmoglavio poput teškog kamena.
 
Naćulili smo uši kada su stariji pričali o tome da se Gradsko zatvorilo zbog zagađenja. Tada  je riječ zagađenje  nama još bila nerazumljivom. Iz daljnjeg smo tek razgovora razabrali da se Gradsko zatvara zbog svega što se tu otpušta u more:
-         Pa zač to pušćaju va more, zač to ne zakopaju? Sjećam se naivnog pitanja mog malog brata.
Mi, djeca, nismo znali odgovor, a stariji su imali jednostavan: zatvoriti Gradsko kupalište!  Je li on bio pravi?
I danas ona djevojčica u meni jednako kratko odgovara: Ne! 
 
 
 
 
Gospodin Prosinac  (obj. u Sušaćkoj reviji uoči Božića 2009.)
 
 
Si ovi dani razmišjan o ton ča mi j kada ki rekal o prosincu i zač se zadnji misec va letu zove prosinac. No, ja iman svoje tumačenji, onako, samo za se. Iako bi ovo morda prvo mogla bit prigodna priča za dicu, va ovo predblagdansko vrime na niki način odgovara i onin malo starijin. Na koncu konca, saki od nas, z većin ili manjin uspjehon, skriva va sebi ono dite kakovo smo bili. 
 
Ako malo promislimo kako su naši stari živeli i kakovih su se regul držali, onda j med ostalin bil red da se najstariji sin ili kćer va familiji najprvo ožene. A ako pak to prilagodimo na kalendar, onda j najstariji mladić z kalendara upravo Prosinac. Po toj je računici i ovo vrime va kon smo sad, upravo njegovo vrime za ženit. Vrime da sprosi žensku. 
 
Pa ča ni logično da se ta mladić zove Prosinac?! 
 
Slično stvari stoje i kad su štajoni va pitanju; Proleći j miće dite, Leto razdragana divojčica, a Jesen već zrela, kako bi stari govorili, i rodna i plodna divojka za ženit. A neboga gospodična Zima j već pomalo stara divojka. 
 
Gospodin Prosinac ni kriv ča mu j sudbina dodilila tu mrzlu gospodičnu Zimu, ali roditeji se poštivat mora. A, ča se mora ni teško. 
 
I tako su se njih dvoje, poštujuć ono ča su stariji od njih i očekivali, oženili, zavećujuć se na oltaru da će, kako Bog zapoveda, ostat skupa va dobru i zlu – zavavik! A On njin je, da ne bi bilo nepravde, za se njihove kasnojesenske i zimske nedaće, mesto dice uzvratil najlipje ča j mogal. Dal njin je i Božić i Novo leto. Dal njin je vrime kad se si mi posižemo va dušu i provujemo se pokazat va najbojen izdanju. 
 
Darujuć onih okol sebe, darujemo sebe, dižuć letvicu vridnosti zgoru. A kad bi bar ta letvica mogla sama od sebe tamo gori stat i tako ostat? Ali ne, Ona nima skale da se poprti gori, nima ni krila, pa ne more letet, ona gori dospije samo z našun zaslugun i gori stoji, samo aku ju mi gori držimo. 
 
I tako se ja va ovo prosinačko vrime često ćapan tih misli o mojoj letvici, pa skoro da ju i vidin… pa ju malo boje pogjedan... 
 
- A mogla bi, mogla…mogla bi bit malo visočije i morda malo lipja leh ča je bi mogla bit – va razmišjanju sam sobun čovik kadikad uspjeva bit do daske iskren. Vidin da te moje letvice tamo z live strane dobar komad fali… - Bit će da san nigdi usput ipak zakazala? Kako ono gre: mišlju, rječju, djelom i propustom?! 
 
- Morda j to baš ono kad san niki dan z auta videla onu staru gospu ča biva par kuć daje. Jedva j nosila vriću z konpiron. To bi valda bilo to ča se busamo va prsa s propustom?! Žurila san se pa san samo pasala uz nju, a mogla san fermat i popejat nju i to brime. Hmm, čak mi j bilo i usput… 
 
Kroz koltrinu san pogjedala va vedro prosinačko jutro. Bit će lip dan ali ča j ovo smanun? Od jutra su mi misli z onun susedun i nikakovo me nezadovojstvo va njedrih pritišće. 
 
- Je to bilo s propustom ili i djelom? … ma, niman ča filozofirat, poć je za poslon! 
 
Celi dan je se šlo kako triba. Za divno čudo, ni na delu ni bilo nikakove posebne sekiracije danas ali ovo neobjašnjivo nezadovojstvo va meni ne moluje. 
 
Vrnjan se doma, se j na svojen mestu. 
 
Još san se samo na kratko pofermala pu butige i već gren daje. Kraj je šetemane, a za vikend smo se z prijatelicami dogovorile poć do Platka. Ma se, baš se j na svojen mestu, samo ča se on kamik va njedrih još vavik ne miče. 
 
Nad Učkun je nebo rastegnulo prozirni vel i uobičajenu nebeskoplavu za par nijans posvitlilo. Mislin opet na onu svoju prosinačku letvicu i na čas koda se zalula tamo nigdi zgora ogolelih hrastih - Ča mi se to samo čini ili j zasprave niže leh čera? 
 
- Opet fantaziran - va mislih preletin se ča još triban ili bi tribalo napravit da mi vikend bude uživancija. Nasmela san se, a onda naglo namršćila, aš san se domislela da san na rubu minusa na tekućen. - Kuliko mi j još ostalo? Manje od dvesto kun. A tribala bin i do frizerke skočit… A ča ću za blagdani? Ajme majko, ov misec ću morat još više va minus. 
 
Već se j zaškurilo kad san došla pred kuću. Pred vratih iznenađenji; dočekala me j ona ista gospa kraj ke san niki dan pasala kod kraj turskoga grobja. 
 
- Sigurno će me sad oprat ča joj nisan pomogla – prostrujilo mi j kroz glavu - Zaslužila san – samokritika koda j smanjila on kamik va njedrih i čak san na niki način bila zadovojna da mi j došla reć ono ča mi gre. - Pravo mi budi, aš san joj mogla pomoć. Mogla san stat z auton i pobrat ju skupa z onin njejin kompiron - savjest je delala svoje. 
 
Još nisan dobro ni zišla z auta, a već me j zapjahnulo njeje: 
 
- Dobar večer, suseda… 
 
- Dobar večer, ča van triba? - Va svojen fundusu besed valda na brzinu nis mogla nać niš pametnije. 
 
- Niš, niš meni ne triba, leh san ti donesla malo orihih... Po staroj užanci, za dobru ruku 
 
- Hvvala…hvvvala – jedva j zišlo z mene, a ona j nastavjala: 
 
- Pustila san sebi malo za orihnjaču, a drugo san nakanila podilit susedon. Blagdani će za ki dan pa će ti sigurno zarabit….da ne moraš kupovat… 
 
Majčice Božja, kako me j ta ženska posramila?! Ne, ona sigurno to ni znala, ali j meni bilo koda i je. Ni mi došla niš predbacit leh donest orihi za orihnjaču. A ja san mislela da j došla na me zijat…Morda j baš to ono mišlju? I daje san se koprcala va sebi, ne znajuć ča bin rekla. 
 
- Znaš da iman samo mizernu penziju od pokojnoga – va njejen se j glasu naziralo opravdavanji – jedva spajan kraj z krajen pa za dobru ruku ne moren kupit nikomu niš. Zato ti ja tako kroz leto spravin ono ča moren. 
 
- Ja, tako j, tako... - nisan ju mogla pogjedat va oči. Jedva j prekčera vukla on kompir z butige, a ja san samo proletela kraj nje. A ona mi ni niš zamirila. 
 
- A, Bogu hvala – nastavjala j dobrodušno - ovoga su leta orihi dobro rodili pa i ja dobrin juden ipak iman ča dat. Malo j malo, a niš je niš, govorili su naši stari. Ča ne? 
 
- Ja, ja, malo j malo, a niš je – niš – ponavjala san za njun kod papiga. Još me stavja i med dobri judi? Ajme majko - smušeno san i daje nabrajala va sebi - blazi njoj, ona svoju letvicu vridnosti visoko drži. Na njoj sigurno ne fali ni jedan komadić. 
 
- Hvala van, puno van hvala – mrmjala san ponizno, iskreno zahvalna i srićna ča slabašno svitlo z ceste ni dosta za videt moje črjenilo od srama. – A ča ću ja dat van? Hote va kuću, ću van čaj skuhat…ili ča drugo… 
 
- Hvala ti lipa ali ne bin ti otela smetat. Samo ti zami ov najlon z orihi i hodi va kuću. Celi dan si delala i sigurno si trudna… 
 
- Ma, ne, ne. Ne! Z mene j skočilo van. Molin vas, hote va kuću, molin vas… 
 
Ona se j nećkala i nećkala, a ja san se ćapivala za ta čaj kod utopjenik za slamicu – Moran ju baren čingod ponudit – Hote baren malo k meni, tr van doma ne plaču.. 
 
- Ne, Bog jih pomiluj, ne plaču više… – zajedno san se ujila za jezik. – Kako san mogla reć nič tako blesavo? Ovo j sad i ono rječju, aš su joj nebogoj već si umrli. Sama sebi bin najradije dala pjusku. - Još mi j samo to falelo i sad je ono rječju, djelom i propustom kompletno 
 
- Oprostite... – opet san počela mucat. Lipo mi j moja pokojna mat govorila da j boja ona mučeća, da san ju bar poslušala. 
 
- A niš, niš – znela j facolić i otrla nič ča j tribalo bit suza, ne dajuć joj da zijde z oka – tr znan da nisi mislela niš loše…to se samo tako reče – va njedrih je on kamik postal kamičina i se san više postajala svjesna kako i dobrota more pjuskat. 
 
- Molin vas, molin…hote, hote va kuću – komać i jedva san to prevalila 
 
priko usnic. Njeje prihvaćanji poziva mi j va ton času zgjedalo kod spas. 
 
- Dobro, dobro – na kraju j popustila i ušla va kuću - ali samo malo, aš je vani već trdo škuro. 
 
Gospa j pila čaj i zela landicu štrudela. 
 
- Da znaš da ću ovo z gušton pojist, aš… kad si sam, ne da ti se baš peć. Pečen 
 
samo za veli blagdani, ako slučajno ki dojde – pomalo san dohajala na se, a ona j nastavila: 
 
- Makar, pošteno reć, meni skoro niki i ne dojde. A najgore j za blagdani bit sam. 
 
- To – čula san sama sebe – to j to! 
 
Gospa j gjedala va me kako se smijen z širon oprtimi oči. Niš ni razumela. Ali ja san znala: ovoga Božića ona će bit draga gošća za našin blagdanskin stolon. Parićat ću sega. Ni bitno ča ću i kuliko bit va minusu. Već će Bog providet. 
 
Kad je gospa šla doma, otpratila san ju do privrata. Njeji nagrišpani obrazi su se smeli, a oči svitlele srićun. 
 
A si su se večernji zvuki počeli slivat va jedan zbor anjelih. Verovali ili ne ali čulo se j kako kantaju Tiha noć, blažena noć… 
 
Ne verujete? Ali provajte, aš to van je tako kad gospodin Prosinac zame stvari va svoje ruke.