RIJEKA - RIKA SVETOGA VIDA 

 

… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude. 


Takva se naša Rijeka razgrće pogledu kroz prozor što s jedne strane na tragove, znakove i smjerokaze predaka puca, a s druge na šarolike vjenčiće želja, htijenja i moženja, ali uvijek voljenja; i danas Rijeka jednako svima, koji ju svojom ćute, krijesnice u očima pali. I jučer i danas i sutra će jer, kvarnerski neverini kada pljuskovito zaplešu, već kišobrane svoje otvara jednakim šapatom: Samo za tebe. Diže ti krila jačim da si, dotjeruje sva tvoja ljeta i more za uspavanke proziva… No nije joj lijepost ova slučajem darovana. Odužuje se Rijeka uvijek i oduvijek, i dragost je i žilavost svoju odužila još tamo u davna vremena, kada je gradske zidine more slanim opominjalo, uzvratila mu je brige, darujući sebe, dio po dio, da ono nježnije obale joj dotiče… Ah, Rijeka   - to moj je grad, kojega djedovi naši u pradavna se vremena odužujući pojilici svojoj – Rječini, Rikom svetoga Vida nazvaše.

 
 
Add a comment
 
 
GRADSKO
 
Jedne sam se rane večeri vraćala kući autom s Piramide. Na onome semaforu kraj Kontinentala je bio nekakav zastoj u prometu. Ta je stanka vratila moje misli mnogo godina unatrag. Sjetila sam se da me je pokojna baka baš tu negdje kao malu vodila za ruku. Bit će da sam tada bila jako mala jer mi je sve to u nekakvom oblaku ali, točno se sjećam da su tu negdje bile prodavaonice u nizu…
-         Ajme, kad je too bilooo…?! Još se ne mičemo.
-         …a ovdje je negdje iznad bila jedna terasa s koje se čula glazba, to mi sjećanje izmami uzdah. Baka mi je pričala da se gore pleše.
Dok je sjećanje izbacivalo na površinu davne slike ovoga dijela grada, kao da sam se našla usred čarolije; kao da baš u tom trenutku do mene dopiru taktovi one iste davne glazbe…Skoro da mi je bilo žao kada se kolona automobila konačno pokrenula.
No nakratko, što je mojim mislima bilo vjetrom u krila pa su se slike djetinjstva nastavile nizati. 
Već bi se u ovo vrijeme nekada vratili s Gradskog.
-         Ali onda nije bilo ovakve 
Add a comment