• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

Razne pjesme na standardu i čakavštini

S T A N D A R D 

 

Moja potkova


Ima ona Jedna, u svijetu mrva;

more je tješi, valom kada stenje,

u duši velika, uvijek mi prva,

mirom kad miri il´ inate penje.

Oblaci se  Lijepom često podvore,

vedrinom čista nudi se na dlanu,

obraze joj bistrē rijeke i more,

istine speru svaku kaplju slanu.

Protegom mekim potkovu je svila,

u zapise stare ušla je britka,

tijelom što rodnu modrinu je pila

poput je pjesme, što toplim je pitka.

Čuvaju njedra, k’o svetinju, note:

O Lijepa mi Draga. Moja. Živote!

V U K O V A R U

Prve dvije kitice nastale nakon 18. studenoga 1991. 

uvrštene su u knjigu „Z duše moje“,  

sonet s trećom kiticom i zaključkom uobličen je 18. studenoga 2002.

Vukovaru 18. studenoga 1991. 

 

Vrisak djece utihnuo zauvijek

Unoćima kad strahova već nema,

Kada i smrt s poštovanjem zastaje;

Od tebe osta u očima sjena.

Vidim te i kada vlažne ih sklopim

A kamoli kad otvorim ih širom;

Riječi nedorečene na usnama,

Uzdah k’o olovo i žeđ za mirom.

Prije će rijeke uzvodno poteći,

Oprostiti se od srca mi duša,

Nego što uspijem hvale izreći

tebi odom,  Dunav što je sluša.

Svjetlo na istoku Lijepe mi roda

Usvakom što s tobom umornom hoda.

Vukovarski stećak

18. studenoga 2013.

(Nije li Vukovar svojevrsni svehrvatski epitaf s porukama pokojnika

kakve su uklesane i na našim srednjovjekovnim stećcima ?)

Danas i pjevi su zamukli ptica.

Poneki jave se uzdahom muklim,

crnom što pobjegne vlažilom lica

ili srcu punom, što već bje puklim.

Dunav al’ teče s vremenom pod ruku,

križeve rastapa nemoć dok plače:

u nisku studeni spliće joj muku:

O, Domine, conserva nos in pace!

 

Drhtave ruke već sklapanje budi

strepnje u očima, u vis kad krenu.

Bezgnjevnom pobjedom titraju grudi;

upisano sve je u kamenstijenu.

 

Kapljom se škrtom sunce kao nećka

dušu dok škropi Vukovara, stećka.

Rječina

Kako odoljet’ žuboru Rječine?

S veseljem pleše, priča ili pjeva

nestašna glasno najavi ljetine

bistra i jasna, čista kao djeva.

 

S proplanka živo kotrlja se lijepost;

mahovine vijencem plićaci slave,

slapovi njenu razbistruju krijepost,

vršcima rosne rasprostiru trave.

 

Ako joj ikad u proljeće svratiš,

isplete gnijezda, vječno što duže,

ma gdje da odeš, njoj opet se vratiš;

vrijeme do susreta lijeno tad  puže.

 

Ma u koje doba do nje se kroči,

podloži rame, smijeh vrati u oči.

 

 

Pozdravna

Zagrli kada mrak dušu i tijelo,
A srce utege brojiti stane,
Pritisnu bremena za vrijeme cijelo;
Eh, da je vratiti bar neke dane?!

Trebanja zavrisnu, drvenē križom,
Riječ topla, i jedna, barem da hoće,
A znam da nikad i ne bijah bližom
Red jezgre vulkana - vrutka samoće.

Ali, nas dvoje već znamo odavno,
Sjećanja sama jer ne mogu teći,
Pjevom iz duša da može izravno
Ono sve što se ne dostigne reći.

Rijeka, ko uvijek, sve odnosi sobom,
Al, smiješi mi se; bit će, priča s tobom…

 

 

 Sjeta

 

Ljube me
pupoljci podatno meki,
zagrle
trenutci slatki, daleki…

Dotaknem
ushite meke, što dišu,
udahnem,
jutrima kad zamirišu.

Pjeva li
pod nebom ranoga ljeta,
il’ jeca,
rosama skrivena sjeta?

 

 

Déjà vu

Ponekadnim san poigra se vriskom,
grubim budi jutro, priziva tmurno.
kao što dragost prepoznaješ stiskom,
ćutiš, nerazumom što vrije, burno.

Tek sniti da je, ne buditꞌ se zorom,
noć da presvuče nepijana java,
alꞌ željetꞌ to je dirigent bit zborom
... gluho što čuje i budan još spava.

Tvoje sanjah blizu, disanje meko,
toplinu ćutih s one tvoje strane;
ruku kad prebacih jastuka preko,
strijelom sanje huknu, u tren sve stane.

Grmi ništavilo, krug svoj pokrene,
"déjà vu" da pleše samo za mene.

 

 

Ričina…

Sva u zelenom, pod nebostijenom
sobom se dičeći snažno oglasi,
potom se smiri i ogrne sjenom,
što je obgrli al’ nikad ne gasi.

Zorom ona ranom prebire žice
budna a tiha, sve usput pjevuši,
rosa umiva svježinom joj lice,
raskošuje mirom lijepa u duši.

Slapovi nižu se, sve življi množe,
pljeskom da toplim praćena rijeka
poljanu modru dotaknuti može;
u ogrlici dragulj što me čeka.

Nad virom u pjeni sunce se skrije;
duša tu umore odložit smije.

 

 

Snijeg

Tiho se ušulja u noć jutrenu, 
prisvojio moje i ne budeći,
raspjevao sanju, zadnju, u trenu
ma, ni na prstima, već kꞌo lebdeći.
 
Lijepo se ovitom podiči snagom,
nježnoću zime, što toplim oblači,
javu mi čineći snovito dragom
dan kada noći već opravu svlači.

Sve pokri nevinom, bojom što nije,
svoj kao na svome, šaptom se širi,
nečujno i dalje sebe on sije;
svudꞌ raskošuju bijelinom šeširi.

Ružnoće sakriti samo što htjede,
alꞌ ne da sunce doživjeti sjede.

 

 

 

 

 

Cui honorem, honorem

Non uno ictu arbor cadit je vuklo
korake, dok nada kapljom pota slavi,
razdiralo njedra i u njima tuklo:
Ad te, Domine, de profundis clamavi.

Kalvarijom kada oluja zaprijeti,
slugom Duhu - sunce, obiljem se nudi
i raspeti grije patnje zalog sveti,
povjeruj u pravdu od iskona budi.

Od kvazibogova odricaj mu ime,
ne slučajem jer On uvijek tu je,
anima candida nosi se sa svime;
hvaliti će vrijeme vječnost što daruje.

A, prijatelju, s katedrale pjeva zvon
pletući vir-vijenac Theodor Meron.

 

 

Dotakneš me i kad me ne dotakneš

  

Dotakneš me i kada me ne dotakneš,

osmijehom, što uvijek je pravi.

dotakneš me i kad si daleko,

u snu i na javi...

 

I nježnost me, i lijepost tvojih dodira

još uvijek me nježno dosiže 

I... čini li mi se, ili si doista 

svakim trenutkom bliže?

 

Još ćutim dodir tvoj i s onkraj mora,

S mislima na tebe

raste svaka nova bora...

I tamo daleko ovo srce te ćuti,

dotakneš me i kad me ne dotakneš,

a oko mene sve šuti.

 

Da mi je s tobom još jednom biti

 

Često se sjetim tebe i mora

kad povečerje nebom rumeni…

Još su sve želje i sanje davne,

kao i onda, još su u meni.

 

Sve moje kad me umore tuge,

za davne dane duša treperi,

potiho  molim da još potraje:

Ostani samnom lijepa večeri.

 

Da mi je s tobom još jednom biti,

reći ti ono što dugo želim,

da ovo breme od dvije riječi

molim, oprosti, s tobom podijelim….

 

Eh, da mi je…

 

Zaleđena rosa

 

Šutimo već dugo,

živimo susrete u prolazu samo.

Stranci jedno drugom,

a dobro se znamo;

nikad ovdje, uvijek negdje tamo.

 

A bio si meni

ona topla zraka, zorom što proviri

i  večernja, snena,

čarobnicu, lepezu što željama raširi…

 

Utihnuo vjetar ljetni

što miluje, blago mrsi kosu

a s olujom nositi se teško

na usnama kad zaledi rosu.

 

 

Topli vjetre

 

Topli vjetre,

pomiluj sve moje grote i gore

pomiluj i plavo more,

da s osmjehom opet nove zore rude…

Možda jednom opet lijepo bude?!

 

Topli vjetre,

i njemu naklonjen budi

da ga sunce jutrom probudi

da  ožive uspomene…

Pomiluj ga umjesto mene.

 

Poljubi ga zorom

kad suncem se javi

da sjećanja ne blijede,

da nikada sve ne zaboravi!

 

Griz jabuke

 

Daj mi samo jedan

griz jabuke tek ubrane

da zaludu sokove ne rađa,

daj, u ono doba kada među grane

sjaj proviri obrisima mlađa…

 

Griz jabuke daj mi

dok sladori svi dozriju.

mjesečinom dok se sneni smiju,

ti mjesecom budi osvjetli mi pute,

izazovi kad se čuti smiju.

 

Povedi me u raj

kad ugledaš da se nebo

sretnicima smije;

samo jedan griz jabuke

daj mi,

da sve bude

baren na tren

kao prije.

 

I...dotakni ruku;

ne bilo koju,

dotakni moju!

 

Ne pusti da ode vrijeme

 

Dođi večeras,

da ne poteče preko ruba.

Dođi večeras,

baš kao da nije pobjegla nijedna gruba…

 

Ne pusti da prođe vrijeme!

Jer, još u ono doba gluho,

netko

sunce kad zri već negdje

daleko,

još za nekoga kasnoga sata,

netko samo za te pušta

otvorena vrata…

 

Možda još nismo potrošili

sve zajedničke teme,

pa…ne pusti da ode vrijeme.

 

 

Srce neće ništa drugo

  

Skoro će još jedna noć,

moje misli sve su teže.

Dignuo bih im ja krila,

ali sve ih s tobom veže.

 

A zablude slome lako

volje, vjere…Siju sjeme.

Zašto nismo jedno drugom

dali priliku na vrijeme?

 

Sad bih, sunce mojeg neba,

mogao ti mnogo i lako,

da nije kasno,

da otišla nisi…

Mogao bih sve, još kako?!

 

Zašto, srećo, okrećeš mi leđa,

zar sam sudbu listao predugo?

Možda bih i mirio se svime,

ali srce neće ništa drugo!

 

 

Kad oluja na rep stane vjetru

 Jutro je rano pohodila troma,

umorno teška, a ne iz daleka;

prosu se krovom mojega doma

oblaku u krilu - tišina meka.

Migoljeć se vjetar penje uz kulu,

odozgo miluje sunce ga sneno.

Za čas u ruke već uzima frulu,

zasvira onako - jutarnjelijeno….

Grančice meke on probudi gore,

pozove hrabro na romantični ples,

alꞌ pobune kad se nebo i more,

svi su u trenu za pravi urnebes.

Svud plešu tijela vriskova u letu

oluja kada na rep stane ljetu.

Jesenjarenje

 Listopad ovaj mnogima već sliči;

čvrsti su neki sobom niz ispreli

još od njih svaki mladošću se diči

jesen dok  pjesmom, djevojački zreli.

Nedani dok se studenački tešu,

radovanja iskre inatē mraku,

prijatelja ruke spletene plešu

slaveći luči na svakom koraku.

I sutra, kažu, za suncem skrivenim

mokri će vapaji lijevati putom

u ime nade pod listom rumenim

trulom što se sprema prozvat’ je suton.

 

Ti, ne daj, noći, lampice šarene;

jesenjī nek tepih što strū za mene.

 

 

Č A K A V Š T I N A

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Olovka

 

Čekaš ča čekaš, si na kolodvoru,

odlaski i dolaski olovka riše;

ki projdu mimo  moru i ne moru.

Zač saki od njih jedan je previše?

 

Misliš ča misliš, leh kap si va moru;

se daje i dubje, se manje i tiše

Ča to leh spusti bar jednu još goru?

Niotkud zraka da lagje se diše.

 

Niotkud zraka da lagje se diše,

ča to leh spusti bar jednu još goru?

Se daje i dubje, se manje i tiše

misliš ča misliš; leh kap si va moru.

 

Dolaski i odlaski olovka riše,

čekaš ča čekaš - si na kolodvoru.

 

 Još saki od njih jedan je previše;

projdu mimo ki moru i ne moru.

 

Dva broja manja

 

Bila san još mala,

ruk o maminu vratu

kad san ju pitala:

Zač ja niman tatu?

 

Nisan razumela

zač ona zaplače,

i zač suza vela

obrazon se tače?!

 

Sad već niman mame,

odavno san vela

i već niš ne pitan,

al reć bin ti tela:

 

Bolelo je, tata,

i mater i mene

ča smo za te bile

leh blede uspomene.

Va njedirih još žule

grote od pitanja,

zač si slal mi robu

po dva broja manja?

 

 

 Smokvo moja, se ti više sličin

 

Stoji, retko komu slična,

plodovita, zgobjena i dugovična;

od bure i soli obraz nagrišpan…


A, za letnjih dan,

kad sparina svoje tira,

hlad još čuva i… kus mira.

Preživela j stara viki brimeniti,

a još vojna grli kamik-kuću, dragu.

Starinu tu moju ona i krasi i kiti,

vični čuvar mojemu je pragu.

Sanjan da san na portunu doma;

ne hranin ju nikad i ne pojin z ničin,

ne čeka me niki, samo ona:

Smokvo moja, se ti više sličin!

 

Lovor okol vrata

Jugu kad bura  pokaže rogi,

potira oblaki,  kraj moj bistri celi,

a zgora se mora zdigne slana,

pina, kod vel nevestice beli.

 

Inati svoji bura kad zbudi

fermat se ne more, vela diže krila;

verovat ne moreš da j noć pasanu

još pomučeć tu mirno noćila…

 

Al, i bura i jugo ostanu bez daha,

spuste se brzo njihova jata

kad lipota jača od sega.

kraja mojega,

stavi mu lovor okol vrata.

 

 

Dobro jutro, jubavi

Jutros sam ti opet, 

budeć se,

šapjala

vernost ča je jubav 

čista

obećala.

Jutros san te opet 

kraj sebe otela,

čežnja da ti reče 

ča je za te splela…

 

Još se na tvoj kušin

po ki bušić stavi

pozabila nisan,

ne moren, jubavi;

 

Da je vrnut vrime,

se bin oprostila

aš samo san s tobun

pravo srićna bila;

još ti šajen žeju 

va njedrih rojenu

da ovi dan bude 

srićan ti,

va semu!

 

GRADSKO

Kad smo na Gradsko si skupa hodili

s nami j potiho tekla i Ričina

del jedne smo vele kumpanije bili

stari i mladi – sa rička dičina.

 

Saka bi daska nogu k sebi zvala

kad smo hodili prik staroga mosta,

tancala s nami, dušu friškala;

kod čovik domaći za draga gosta.

 

A onda j točka na Gradsko stavna

nestalo j i onih žutih kartulin,

i cela j rička kumpanija spravna

va dobro zaprt i duboki škabelin.

 

Sad o njen leh blede slike govore,

al’ ča j Gradsko bilo, va srcu zna se;

tu j bila najlipja plaža uz more

(a) cela se j Rika videla s terase.

 

Uz ričke uspomene, nikad sami;

i potli sih let, Gradsko hodi s nami.

 

Na plaži

Na mir se j letnjega jutra

spustila nebeska bala;

zatancala po plaži

i na nas zlatna pala.

 

Ležajku j našu, na pesku

zrakami svojmi pokrila

a od soli, ne pomalo,

cukar storila…

Kad jubav na mirte šćurki spuste,

i šapjuć se dogovore,

ja niš ne bin raje,

aš niš ni slaje

od bušića uz more!

 

Ne držin te krivin

Stranice smo skupa prešli saki svoje

i vrime j došlo zaprit ovu knjigu.

Falel si mi jako

ali novo j jutro raspršilo brigu;


Nismo se voleli,

nismo razumeli

da nismo ono ča smo oteli.

 

I ne držin te krivin 

aš znan da me čeka

on, ča j jednako sam;

va sini se skriva 

i triba baš mene

to ćutin, to znan.


I, za niš te ne te krivim,

aš sad znan ča bin:

š njun srićan ti budi

a ja želin bit š njin!

 

 Ne verujem kalendaru

 

Kapne grozji na usnice,

a dunja diši…

se va njedrih potancuje,

šapne mi: Piši…

 

Ne vjerujen kalendaru,

ne vjeruj ča tamo piše;

govore da j leto prošlo,

a va meni se ga j više.

 

Ne vjerujen kalendaru,

ni zimi kad dušu stisne

Ne dan ovo moje leto;

ča me tepli, gori, vrisne…

 

Suho zlato

 
Na rastanku sakon plakala j mat.

Otac je slegal z rameni:

"Teško j kad sirotinja, nima ča dat"…

 

Skrivali ste suze, saka se j kap

va njedrih mojih čula,…

slana, a gluho j pala,


I zavavik va meni ostala…

Vrime teče a besede ostanu;

se mučeće, kod sol su na ranu:


Se ste dici dali, a nikad dužili

sirotinja, ćaće, niste nikad bili!

Vaša j bogatija spravjen z jubavi

va škrnju staru - moje suho zlato.


I sad ti draguji, ča j slagala duša,

srce - kjučar čuva, dobro pazi na to.

 

Kap soli

Na kraju sela

kućica bela

još vavik stoji

i leta broji…

 

Gori pod križon

mat i otac spe;

se va škuron muči,

a more vre,

 

Na obrazu vavik je kap soli

ča oprat ju niš ne more,

ča me boli…

Ta kap soli probudi me često,

domisli na doma,

i vrnja me tamo kadi mi j mesto!

Ako si ti kod i ja

 Ako si ti

kod i ja,

bit ćeš to ča si;

kod ča ću i ja

bit ja.

Ako i ti,

kod i ja

drugo i ne biš:

kako je – pustit

i umrit

aš, ono ča je,

to će i bit;

samo od sebe se niš

neće prominit!

Ako si ti, kod i ja

ni jutra nećemo 

bit pametniji,

ni malo;

nećeš znat ti,

a neću ni ja

je ča od nas 

ostalo!

I… bit će kod ča i je:

niš tvoje, - niš moje.

A oboje

samoćun izdašni,

i, z jubavi, siromašni!

 

Moja zibela

Nad Kvarneron se kameni,

bure smiron ga ricaju,

Grad, ča vavik je va meni

kod spomenik mojen raju.

 

Va tujini, sam, a ti dugo,

brojin moja pusta leta,

mislin na te, na niš drugo;

bila  i ostala sveta.

 

Sako mi svitanji javiš,

va saki me san pospraviš,

tu j moja posteja i prva zibela;

odvavik si i zavavik

Grobnišćino,

moja jubav vela.

 

Dve grote

Mat moja,

na se parićana

suza moja teška

i slatka i slana.

 

Vrnjan ti se, rodna grudo,

potrošen i trudan od sega,

njedra žuli vela grota

ča se nisan oprostil od njega.

 

Još se j veća grota

na dušu skalala;

na ćaćin grob dopisala

najdraže mi ime,

kad se vrnul nisan,

svojoj materi, na vrime.

 

Jedna lipa sanja

 

Nike se sanje nikad ne pozabe,

nikamo projdu, alꞌ opet se vrnu

duša ih triba, svitla kad zarabe

nevoje kad su ju sobun zagrnu.

 

Naćas san sanjala da kaštel sviti

Va sih je bojah dično zgoru stal

Gjedala san lipo kako se kiti;

misec se j prosipal i zlato mu slal.

 

Va kolu zvezde za ruke se zele

da neba iskre va njemu se roje.

Ma krasnije j bilo, leh ča bi tele,

poneštre kad su poškropile moje.

 

Najsjajniju kad san ćapala samu

vrisnula j. Sad znan – to j zbudilo mamu.

 

Neka te vavik blizu mene

 

Lipote lačan i jubavi žejan,

čuda put čuveno, uhu dopira

aš to z jednoga zvire samo zvira,

na ki baš saki kadtad je dopejan.

 

Niki ni presit i prepit toga,

ča živin te dela i va zrak diže,

s čin, i mah zlomjen, nebesa dosiže

tamo visoko, vavik blizu Boga.

 

I gremo daje, ti i ja pod ruku,

zvir jedan drugon, ča bi reć, života,

smih ča dozove i zlomi su muku.

 

Odreć se sega bila bi grihota;

zač pustit boke, da bez kapje vene?

Neka te, neka, vavik blizu mene!

 

 

Kvarner va zrcalu

Kvarner se celi na suncu proteže,

zarana razgrće zrcalu bistru  

lipotu nagu, ča dugo doseže;    

dažjen opranu da ponudi čistu. 

Smihi valon šaju Cres i  Krk priko;

Grobnišćina kad se Ričinun javi,

Učka bez kape z dobar dan, Riko,

Dičnu zalula da  lipo odzdravi.

Vinac se mojega zrcali raja;

biseri spleteni krase ga, kite,   

va jedno boke čuda rožic spaja

nizon dragujih još da lipje svite.

 Dilit na kusi su ovu lipotu

bilo bi va dušu pustit grihotu.

Veli žmuj žuči

Va staron kafiću već z jutron ranin,

kako j i bila njihova  užanca,

i sad se vedro nasmije znanin,

koda va njemu se kanta i tanca.

Dobro j skriveno se zdola facade,

spod oka miri znane i neznane.

Niz obraz kad pužu se mrtve nade

trudi se izlog da glancan ostane.

Glazba se potiho šuja va dušu.

Kad nota za notun na mesto seda

toče se, velin šćurkon, na sušu

besede-trni, a se lipo zgjeda.

Z veloga žmuja, gutne sako malo

vrh, puna žuči - se ča mu j ostalo.

 

 

 

Add a comment