Svi kazivači priča iz davnina jednako tvrde da vila Darinada to ime nosi stoga što nikad ne  propušta darovati. Posebice one kojih se nitko drugi ne sjeti. Tako se nju u ovome kraju  spominjalo kada se dogodilo nešto dobro, kada bi ljude obradovao neočekivani dar. Drugi su pak naglašavali njezinu neprocjenjivu pomoć ljudima koji gube nadu. Treći su tvrdili da se vila Darinada ipak ponajprije trudi oko onih koji nemaju nikoga te im samoću ispunjava šapatima o darovima koje imaju a da toga nisu svijesni.  Uz vilu Darinadu tako neki vežu priču o tome kako je jednome Velikodolincu, koji nije više vidio nikakvog izlaza nakon nesreće u šumi i potom stigle neimaštine, u snu prišapnula da u sanduku zakopan u podrumu leži niskorišten čudotvorni alat njegovog pradjeda, koji je bio poznati zanatlija, te da je nakon toga sna taj Velikodolinac vrlo brzo postao nadaleko poznat majstor. No, uz Darinadu se, kao i uz ostale dobre planinske vile, vežu i mnoge druge priče pa tako i jedna o snu djevojčice Dore i strašnoj tajni Velike doline

Dora je jedne noći sanjala kako joj dobra vila Darinada otkriva tajnu, pričajući joj jednu potresnu priču.

 Djevojčicu je san jako uznemirio i jedva je dočekala da ga drugoga jutra ispriča svojim prijateljima. Po toj je priči ženi, koja je živjela sama u maloj kućici na kraju sela, muž nastradao dok su sjekli šumu te je ostala sama s troje djece, jedno drugome do uha.  Žena je bila vrijedna a i seljani su joj pomagali i život je tekao dalje sve dok neki zli ljudi jedne olujne noći nisu upali u kuću jadne žene i, kada nisu ništa našli vrijednoga, uzeli sa sobom svu njezinu djecu, govoreći da će oni raditi za njih. Uzalud su seljani danima tražili djecu po šumi, nitko od tada nije ništa čuo o njima a razbojnicima se izgubio svaki trag. Jadna je žena lutala po šumi u potrazi za djecom pa su seljani često i nju tražili da bi je vratili natrag.  Nakon nekoga vremena nesretna se majka smirila, čvrsto uvjerena da će se njezina djeca kad-tad vratiti. Djevojčica je završila prepirčavati svoj san dodajući da joj je vila Darinada na kraju rekla: „Nada je bilo jedino ono što je tu siroticu moglo održati živom“.

Djeca su razrogačenih očiju slušala priču njihove male prijateljice. Nakon kratkoga su vremena mudro zaključili da, ako je to istina, tu priču zasigurno znaju i njihovi roditelji te je Dora odmah dozvala svoju majku i ponovno ispričala svoj san.  Žena je šuteći slušala te je samo odmahnula rukom, govoreći djeci da čovjek svašta može sanjati. Okrenula se da ode međutim, djeca su je sa svih strana salijetala pitanjima. Ne snalazeći se pred njima u prvi trenutak samo je promrmljala:

  • Pustite vi to, nisu to priče za djecu. No, oni nisu popuštali te je na kraju ipak popustila njihovu navaljivanju i priznala im da je priča istinita. Još je dodala da su nestalu djecu danima tražili svi seljani ali da im se izgubio svaki trag.
  • Od onda je prošlo mnogo godina i nema smisla više podsjećati se na tu strahotu. Sada bar razumijete zašto vam ne dopuštamo igre u šumi, zaključila je Dorina majka i otišla od njih.

Čim je njezina majka otišla za svojim poslom, Dora se uzbuđeno glasno počela pitati što je poslije bilo s nestalom djecom. I ostalu je djecu uzbudila tužna priča. Više im nije bilo do igre. Onako dječje, naivno, umjesto da ih ženino objašnjenje prestraši, sve im je to postalo još većim izazovom.

Vila Darinada je, kao što joj i samo ime kaže, uz spomenuta darivanja, svima podizala krila nade. Bez obzira na doba godine,  prilazila je nesretnicima, zagrlila bi ih poput proljetnog lahora pa se njezin dah lako razaznavao jer samo je on s lakoćom osušio suze i oživljavao već skoro mrtve osmijehe. Posebno je voljela djecu. Stoga su priču o tome da je djevojčici u snu pričala o strašnom događaju  starija djeca shvatila kao poruku Vile Darinade da upravo oni trebaju obnoviti potragu za nestalom djecom.

  • Ali, mama kaže, upozorila je Dora ostale – da je to bilo prije skoro deset godina pa to onda više i nisu djeca i znali bi se i sami vratiti kući.

.- Pih, možda su tek koju godinu stariji od nas sada, dodao je  Ivan, dječak od kojih dvanaeistak  godina – a i kako bi se vratili ako ih drže vezane? Svi su na tu njegovu primjedbu pretrnuli  te je Ivan odmah pozvao nekoliko starijih djevojčica i dječaka da se odvoje od manje djece.  Nakon kratkog vremena već su imali plan otići u šumu i to bez znanja njihovih roditelja.

Poslije ručka su se našli na kraju sela i krenuli. Donekle su im šumski puteljci bili poznati  jer su ih roditelji poveli sa sobom kada se išlo pripremati drva.Po prethodnom dogovoru, dvije djevojčice su sa sobom ponijele čvrsti debeli konac te su dječaci odmah po ulasku u šumu vezali jedan kraj konca oko jednog debla  te su, udaljavajući se sve dublje u šumu odmatali za sobom konac, bezbrižno se šaleći kako će se po njemu lako biti vratiti u selo. Po pričama starih znali su da negdje na kraju šume živi šumar sa svojom obitelji. Sa svakim je njihovim korakom šuma postajala sve gušća pa je i svjetla bilo sve manje, a oni sve sigurniji da idu u krivome smjeru. Nikako da dođu do te šumarove kuće.  Djevojčice su počele govoriti o povratku.

  • Vratimo se pa možemo krenuti ujutro, da imamo cijeli dan.., mudrovala je Dora.
  • Strpi se, još malo i naći ćemo tog šumara, Ivan još uvijek samouvjeren pokušao ju je umiriti.
  • Ali, past će noć, javila se i druga djevojčica – što ćemo ako padne noć?
  • Ma, kakva noć, pobunio se drugi dječak – još je rano. Ovo je tako tamno jer su stabla visoka.

No, uskoro su i dječaci morali priznati svoju nesigurnost. Posebice kada su shvatili da u mraku neće moći pratiti konac koji su vukli za sobom. Stoga su se pomirili s odlukom da se moraju vratiti. No, u trenu se smračilo. Stali su. Djevojčice su počele potiho plakati ali je jedan od dječaka spomenuo vatru i to ih je bar nakratko umirilo. Dječaci su im se najprije rugali ali su uskoro i oni utihnuli shvativši da ne znaju ni gdje su, ni na koju stranu bi.

  • Evo suhoga granja za vatru, rekao je Ivan kojeg je društvo prihvatilo kao vođu ograđujući kamenjem hrpu granja. Znali su kako njihovi roditelji pale vatru ali to njima baš i nije išlo lako od ruke. Ostala su dva dječaka nastvili prikupljati granje.

Čim se ukazao prvi plamičak, svi su se osjećali bolje. Pa ipak, sve su glasnije izražavali brigu o tome što će biti s njihovim roditeljima kada vide da ih nema. Shvatili su da im je tamo daleko u njihovu selu sve izgledalo mnogo lakšim.

A vatra nikako  da se razgori kako treba. Kako se plamen ukazao tako bi i nestajao te je sve manjom bila njihova nada da će se ogrijati.

Onako šćućureni jedan do drugog, trgnuli bi se na svaki zvuk, a šuma puna zvukova.  Bivalo im je sve hladnije, što od šumske vlage, što od straha koji im se uvlačio u kosti.

Činilo im se da su u tami već satima. Ne razaznavajući pak zvukove šume, ubrzo je strah sve preplavio pa je čak i Ivan prestao umirivati djevojčice.  

Tako preplašeno osluškujući i buljeći u mrak, odjednom su  začuli kako im se nešto uz lomljavu suhih grana približava i ugledali su nekakva slabašna svjetla u pokretu.

  • Odkud ste se pak vi tu stvorili? Glas koji je zagrmio iz mraka prosuo je nove žmarce niz njihova leđa. Nisu se usudili ni pisnuti. Svima je u glavi bila ista pomisao: To je zasigurno jedan od onih zlih razbojnika koji su odveli onu djecu. Ubrzo su razaznavali glasove i shvatili da neznanac nije sam.Dok su oni tako prestrašeni pokušavali prodrijeti iza plamena baklje kojom je neznanac zamahivao, mrakom se prolomio gromoglasan smijeh:
  • Hahahhaha, što ste se ukupili? Ajde, dižite se! Zapovjedničkome su se tonu neznanca svi kao jedan odazvali i za čas je prestrašena skupina djece ukipljena stajala pred njim. Djevojčice su plakale, dječaci umuknuli, a svi su jednako drhtali od straha.
  • Stani! Zagrmio je glas iz mraka kada je Ivan zakoraknuo. Ponovno su se ukipili na mjestu i shvatili da  ih neznanci jedan do drugog povezuju nekakvim konopcem, a onda su im naredili da se pokrenu i da idu jedan za drugim. Tamo naprijed je bio netko tko je vodio a i iza svih je njih jedan od neznanaca držao drugi kraj užeta. Toliko se moglo shvatiti u mraku. Nedugo za tim našli su se na čistini gdje se sve razaznavalo kao da je dan. Još uvijek su im neznanci djelovali zastrašujuće. No, pao im je kamen sa srdaca kada su im oni redom poskidali omče oko ruku.
  • A što ste vi mislili? Ovo je bilo zbog toga da mi se netko od vas ne pogubi tamo  u mraku – govorio je jedan od trojice koji su ih izvukli iz šume, pokazujući na uže koje im je skinuto.

Malo dalje na proplanku su ugledali ne velik ali za sve njih kao iz bajke čudesan dvorac iz kojeg su žmirkala lelujava svjetla. Čim su im skinuli omče, odmah su ih poveli dalje. Djeca su pomalo počela shvaćati da ljudi koji su ih našli nisu nikakvi razbojnici i da  je njihov strah bio bezrazložnim.

  • Šumski princ, šapnula je Dora poluglasno – znači, istina je, Šumski princ postoji?
  • Da, da, dvorac Šumskog princa, potvrdio je najbliži joj neznanac – Imali ste sreće.

Šumski princ je s balkona primjetio dim u daljnini za vaših upornih pokušaja da razgorite vatru, i odmah poslao nas da ispitamo tko to u šumi pokušava upaliti vatru. E, jeste mi vi neki…šalio se stari sluga.

Čim su došli pred dvorac, jedan je od one trojice otišao do Princa a ostala su dvojica djecu povela u dvorsku kuhinju. Tamo su ih dočekali s oduševljenjem. Pa, ne događa se svakoga dana da im u goste dođu djeca!

 Nakon što su se dobro najeli, domaćini su sve njih smjestili oko ognjišta. A oni, onako umorni sjedeći jedno do drugoga, začas su svi pozaspali.

Iz prvoga se sna dječak,  koji je svih poveo u ovu avanturu, naglo trgnuo. Nedaloko od sebe je ugledao jednog starijeg slugu kako se klanjajući izmiče pred Princem koji je ulazio u prostoriju. Princ se grohotom nasmijao kada je vidio dječakove širom otvorene oči:

  • A vidi, vidi ti mojeg junaka. Siguran sam da si ti vođa ovog jata, smijao se i dok mu je dječak šutke klimao glavom. No ubrzo se Princ uozbiljio, zatraživši od dječaka da mu potanko objasni kako su se zatekli tako daleko do sela. Nakon što mu je dječak skrušen i zabrinut priznao u što su se upustili, Princ mu je šutke prišao, stavio ruku na rame i nakratko se zagledao u ostale koji su spavali:
  • Vidiš, ovo što si svijestan pogreške koju si počinio, to ti daje pravo na oprost. Zapamti, to i ništa drugo.  Princ je nastavio šetkati se po velikoj prostoriji.
  • Da, da, veliku ste brigu priredili roditeljima…A što je najgore, okrenuo se opet dječaku -  noćas više ništa ne možemo i večeras u Velikoj dolini nitko neće spavati zbog vas. Je li to tebi jasno?
  • Je, je… mrmljao je dječak sebi u bradu, spuštenog pogleda.
  • Ne mogu noću poslati sluge kroz šumu, ni same a kamoli s djecom. Opasno je. Znaš li da seljani iz Velike doline ovamo dolaze samo uz iskusne vodiče? Zato jer je ova šuma noću mnoge progutala … Zastao je i zaključio odrješito - Bit će što mora biti, sutra će vas odvesti,a sada na spavanje. - I da ti kojim slučajem više nikada nije palo na pamet činiti takve ludosti, podviknuo je dječaku na odlasku prijeteći podignuvši kažiprst te još nakraju dobacivši najstarijem sluzi:
  • Dobro pazi na njih, Filipe!

Dok je stari sluga ispraćao Princa, dječak je još neko vrijeme gledao za njima.  Poravnavao je prostirač, pripremajući se da ponovno legne kada je jasno čuo dio rečenice koju je izgovarao Princ na hodniku: …a djeca one žene o kojima si govorio,  e to je nešto o čemu i ja uvijek razmišljam.

Dječak se u tišini opet podignuo s ležaja i sjeo.

  • Da, tužna je to priča, nastavio je Filip vraćajući se. -  Oni razbojnici nisu bili iz ovoga kraja i nisu dobro poznavali šumu pa…, naglo je zastao zagledavši se u dječaka,– znam ja kakvi ste vi u tim godinama, znam. Bojim se da, ako ne tebi, ono nekom drugome takvome opet nešto takvo ne padne na pamet…Hmm…, nastavio je češkajući se iza uha - reći ili ne reći? Dječak ga nije razumio.
  •  - Ma, velik si ti već i možeš razumijeti, zar ne? Dječak je gledao u njega ne znajući što bi mu odgovorio-
  • Da, da ti si već velik i znaš kada se nešto ne smije govoriti nikome. Tajna, razumiješ li što je to tajna?

Dječak je šutke klimnuo glavom, a sluga je nastavio

  • Sjećaš li se jada je Princ maloprije rekao da je šuma jako opasna u noći?
  • Sjećam, čuo se dječakov šapat.
  • A sjećaš li se trenutka kada su vas ono našli u šumi?

Dječak je opet potvrdno kimnuo.

  • A sjećaš se i da su vas vezali?
  • Da, da – da se ne izgubimo.
  • Da, da, ponovio je za njim sluga – ali ne samo da se ne izgubite. Jer, šuma je opasna i po danu, ali posebno kada padne mrak. Da, da, samo ti gledaj tako začuđeno, sluga se načas osmijehnuo vidjevši čuđenje u dječakovim očima. - Vezali su vas da ne bi koji od vas pao u bezdan.
  • Bezdan? Dječak je protrnuo i prestrašeno ponavljajući gledao u starog slugu
  • Da, da, u ovoj šumi ih ima mnogo, a smjestili ste se uz sam rub najvećeg. Dijelila vas je samo ona stijena ispod koje ste pokušavali zapaliti vatru. Samo Bog vas je spasio. Ajme, ajme…jadikovao je dalje stari sluga miješajući u velikom kotlu – A to je veliki ponor, znaš, tamo su skončali i… ajme, ajme…. Stari se Filip uhvatio s obje ruke za glavu. Dječak je širom otvorenih očiju očekivao nastavak ali je stari sluga, odmahujući rukama od sebe kao da tjera neko zlo, naglo odšepsao niz hodnik mrmljajući sam sa sobom.

Iako je bio umoran od svega, Ivanu od svih uzbuđenja san nije dolazio na oči. Prevrtao se sad na jednu, sad na drugu stranu a onda je opet začuo glasove Znatiželja je bila jača od sna pa se primakao vratima ne bi li čuo tko u ovo doba razgovara. Odmah je prepoznao glas Šumskog Princa:

  • Dvojim, Filipe, dvojim, govorio je slugi – znam da je ovo opomena ali ne možemo prekršiti zavjet koji sam dao Vili Darinadi,  ne možemo na svoju ruku…
  • Eto, tamo je kraj one  tužne priče o nesretnoj djeci. Dječak je naćulio uši a sluga je nastavljao - A ako nam dječak obeća da o ovoj tajni neće pričati kad se vrati u selo?
  • Može obećati, odgovorio mu je Princ, ali to ne mijenja ništa. Ali ako on nikome ne kaže, onda bi neka druga djeca opet mogla krenuti u ovakvu potragu i nastradati…Zašto mu onda uopće  reći?
  • Pa…, očito sluga Filip nije ni sam znao što bi – barem on više ne bi vodio djecu u šumu. A odrasli znaju za ponore i ne idu oni koji ne znaju gdje se koji od njih nalazi.
  • Da, složio se Princ. – Koliko je od onda prošlo? Skoro deset godina? Oni razbojnici su došli izdaleka i nisu poznavali ovaj kraj, nisu znali za nijedan ponor, a kamoli za ovaj od sela najudaljeniji.
  • I završili su u njemu, u Filipovu se glasu osjećao bijes - Osim onog jednog na kraju. Da nije bilo njega, ne bismo ni znali što se točno dogodilo,
  • Nažalost, i ono jadno troje djece je zajedno s njima progutao bezdan...
  • Trassss! Auuu! Dječak se s druge strane vratiju toliko zgrozio nad onim što je čuo da je, trgnuvši se naglo, snažno lupio laktom o vrata. I Princ i Filip su u trenu bili kraj njega.
  • Prisluškivao si? sluga je prijeteći gledao u njega.
  • Nnnn… mucajući se dječak prestrašeno kretao unatrag – Nnnešto sam čuo pppaa sam…
  • Pusti ga, Filipe, vidi kako se trese. Princ je sažalno gledao u dječaka – nije on kriv nego mi. Hajde, smiri se, sve ćemo nekako riješiti.
  • U…u se..selu to nnitko ne..ne zna…ta djeca…Ja ću šutjeti…ni mami, ni tati…obećavam da ću šutjeti. Dječak je zamuckujući od straha nepovezano govorio glasnije nego što bi inače.
  • Da, u selu se to ne zna, prekinuo je Princ dječaka kad je ovaj zaustio još nešto reći -  A znaš zašto? Vila Darinada nas je uputila da čuvamo tajnu dok god živi nada njihove majke da će se kad-tad bar neko od njezino troje djece vratiti. Razumiješ li sad, moj dječače? Šutjeli smo da ta jadna žena u svojoj nesreći ne bi nešto sebi učinila.

Dječaku se u glavi tog dana toliko toga izmiješalo i samo je nijemo buljio u njih.

 

  • Deset godina pitanja - reći toj ženi istinu ili prešutjeti, mrmljao je sluga sam sebi u bradu
  • Pa vila Darinada  nam tako poručuje, opomene ga Princ
  • Da, da, složi se brzo sluga. Znam kao danas što je onomad vila Darinada pjevala danima i noćima oko dvorca. Svi smo to naučili napamet:

Otkrijete l tajnu nesretnici,

sebe dovest će litici,

zvati će je njena djeca,

čut ćete ju kako jeca

i molitve kad zausti

prije no se k njima spusti.

Šutjeti je bolje sada

pustite je da se nada-

  • Tako je, potvrdi Princ – Čuo si što se tada s njom događalo u selu. Svi smo se jednako bojali da se, ako dozna istinu, i sama ne baci u bezdan za svojom djecom.
  • Da, da, a tko bi je mogao spriječiti? Nitko. Morali bismo sirotu zatvoriti. A to bi bio još veći grijeh.
  • No, dječače, Princ se dobroćudno obratio dječaku šćućurenom na slami. – Vi ste večeras doista imali sreće. A potom je nastavio polagano ozbiljnim tonom – Sutra ću ja sa svojim slugama ići u vaše selo. I dječak i sluga su iznenađeno gledali u njega dok je nastavljao – Nećemo naše breme premiještati na tvoja mlada pleća. A ti, okrenuo se slugi . ispričaj mu neku ljepšu priču o vili Darinadadi da može zaspati, sutra nas svih čeka dugi dan, zaključio je i otišao.

Sluga Filip je poslušao Princa i odmah započeo s pričom o tome kako je jednom vila Darinada, pomogla jednom djetetu koje se izgubilo u šumi. Dijete je pronašao šumar i  poveo ga u svoju kolibu. Izgladnjelog i prestrašenog dječačića je  i nahranio, tješeći ga i podgrijavajući usput oživio je djetetovu nadu obećanjem da će ga on odvesti roditeljima čim svane. To je učinio već ranom zorom.  Poslije nekog vremena, šumar je bio krivo optužen i osuđen za krađu drva, koju nije počinio. Vila Dariada je svo vrijeme dok su ga vodili ka stratištu svoj šapat vjetrom slala nevino osuđenom Šumaru na uho, govoreći mu da se drži i da još nije sve gotovo. Pa čak i kada su mu već stavili omču oko vrata čuo je njezin šapat da gleda u nebo. On je povjerovao i podigao glavu. U istome je trenutku puknuo grom i pogodio konop, a njegovi su se krvnici razbježali od straha i nesretni je Šumar bio spašen.

Ujutro su se sva djeca probudila već s prvim zracima sunca. Najstariji ih je dječak umirivao i pozivao da se uozbilje. Nisu razumijeli što se s njim događa pa su ga čak i zadirkivali.

Pustite ga na miru, zaštitnički se postavio Filip. – Svi ste vi mirno spavali a on je za vas odrađivao večeru – dječak je sa čuđenjem gledao u njega a svi ostali u dječaka.

  • Da, da, nastavio je šaliti se Filip – mislili ste da se ovdje može besplatno večerati, a ne, ne. On je noćas odradio vaše večere i prestanite se čuditi što je ozbiljan. Spava mu se – doviknuo je noseći hranu za put Prinčevoj pratnji, namigujući usput dječaku.

U selu je zavladalo veliko uzbuđenje kad se Princ sa svojom pratnjom pojavio u selu. Bilo je i plača i suza radosnica. Stariji su zasjeli okruživši Šumskog Princa. Objasnio im je što se dogodilo protekle noći a potom je polako počeo pričati kako je prije desetak godina stradalo troje djece. Ljudi su zabezeknuto gledali u njega slušajući što priča.

  • Da, tako je to bilo onda. A noćas, kada sam odlučio otkriti tajnu nestanka djece, s prozora sam slušao što na moju odluku kaže naša Darinada. Ovoga je puta njena pjesma bila kratka:

Mnoge je sirota pobrojila dane,

vrijeme ne zaliječi, ali liječi rane…

Ni sam ne znam kako tumačiti ovu njenu noćašnju poruku, nastavio je Princ i zastao na tren…

  • Pa to da vrijeme liječi rane…to je znak da ona nema ništa protiv toga da se njihova majka suoči s istinom…začuo se glas seoskog mudraca.
  • Da, da, složio se i drugi. Vila je poručila da se sirota napatila…  
  • - Ne… Ni sada ne znam jesam li postupio dobro… Prinčeva se muka ogledala na njegovom licu – Istina će joj ubiti svaku nadu.

Priča o vili Darinadadi na ovom mjestu završava. Kažu da se u trenutku dok je Princ tražio riječi i mučio sam sebe pitanjima je li ili nije dobro postupio, odjednom začula glazba i glas Vile Darinade te da je princu s lica u trenu zabrinutost zamijenio osmijeh sreće.

Opisujući taj čudni događaj stari su tvrdili da su svojim očima vidjeli kako se tada voda  iz obližnjeg potoka dizala u vis te se u zraku oblikovala u vodenu harfu s koje su se kapljice spuštale u vodu i tako sve u krug, dok je vila Darinada pjevala:

S vječnoga je ova izvora kapljica

da upija tugu, da ju spere s lica

i ne pitaj goru što joj se svidjelo,

jer istina mora kad-tad navidjelo.

Još kaže priča da su s Vilom Darinadinom tada počela pjevati najprije djeca, a potom i svi seljani. Kako bilo da bilo, ova je pjesma zauvijek ostala pjesmom Vile Darinade.