Kazivači starih  priča nerijetko opisuju jutra u kojima je  sedam planinskih vila svakoga jutra budilo Veliku dolinu anđeoskim pjesmama. Te su pjesme bile tako čudesne da, kako su tvrdili, nikada nitko od odraslih nije mogao spavati nakon što bi ih vile njima probudile. Štoviše, Velikodolinci su bili uvjereni da upravo te „vilinske jutarnjice“, kako su ih nazivali,  određuju tko je odrastao a tko nije. Naime, svaku bi djevojčicu i dječaka, kojih bi planinske vile razbudile jutarnjim pjevom, od tog jutra svi smatrali odraslim. Stoga bi nerijetko, kada se povela neka od priča o grobničkim planinskim vilama, usputno pala i pokoja šalljiva dosjetka o nekom velikodolinskom dječaku ili djevojčici koji su u silnoj želji da ih proglase odraslima prije nego što to doista jesu, uporno pokušavali ostati cijelu noć budnima. S takvom bi se djecom planinske vile, pričali su Velikodolinci, uvijek rado našalile pa bi ih upravo u vrijeme svitanja uspavale. A najzvonkiji glas među vilama imala je Vila Srebrena.

Vila Srebrena je od svih sedam 

vila najveću brigu vodila o čistoći te  osobnoj higijeni svakog pojedinca. Pričalo se kako je noću obilazila sela i na svaki nered reagirala pjevajući tužne rugalice, remeteći miran san onih koji su za njega krivi. Vjerovatno sve te stare priče ne bi do danas bile zanimljive da se u ta davna vremena nisu zbivali neki do dandanas nerazjašnjeni događaji. Tako kazuju da se jutarnji pjev planinskih vila, bez obzira na veliko prostranstvo Velike doline,  čuo u svakom kutku. A, da bi se ono što planinske vile tog jutra poručju svugdje i dobro razumijelo, tvrdili su da je njihov pjev sve do mora pronosila miljenica Vile Srebrene, rijeka Ričina. Stoga je i odnos ljudi iz Velike doline prema ovoj rijeci uvijek bio poseban. Baciti nešto u rijeku, što tamo ne pripada oduvijek je bio veliki grijeh. A o Ričini i svim ostalim rijekama, potocima i potočićima, kojih je od pradavnih vremena u Velkoj dolini bilo čak 143, brinula je upravo vila u srebrnoj haljini pa stoga nije začudnim da su je ljudi nazivali Vila Srebrena.

Sa smijehom su se prepričavale dogodovštine o Vili Srebrenoj, najčešće spominjući njezinu brigu o čistoći. Svima je bilo poznato da Vila Srebrena samo zamahne krilima svoje haljine i njome potjera smrad ka nosu onoga tko se tog dana nije sjetio da je voda i za pranje. Stoga bi se Velikodolinci grohotom smijali i ogledavajući se oko sebe zapitkivali jedni druge: „Što to smrdi?“ kadgod bi neka od djevojaka ili žena slučajno zamahnula krilima svoje haljine.

Poznato je da grobničke planinske vile nisu imale običaj govoriti nego sve iskazivati u pjesmi, a Vila Srebrena je, kako za lijepo tako i za svaku vrstu nereda, imala posebnu pjevanu poruku. Govorilo se da je najveselije pjesme pjevala upravo Vila Srebrena, onda kada nije imala primjedbi na red i čistoću. No, bilo je i onih drugačijih pa neki kažu da je upravo njezina poruka bila i ona do danas sačuvana prastara: „Okol vrata mirlići, oko riti cindrići“.  Jer, sve bi Viline poruke ljudi poslije ponavljali u svakodnevnim situacijama pa su se neke zadržale do današnjih dana. Nerijetko su se ljudi njima poslužili šaleći se na račun onoga tko ih, po njihovoj prosudbi, zaslužuje. No, ako bi nekoga nepravedno ismijavali ili mu se rugali a to nije zaslužio, ubrzo bi i sami bili ismijani. To nitko nije mogao izbjeći, o čemu svjedoči i ova priča.

 Pričalo se tako da je jedan  mladić sklon raznim porocima uporno pokušavao zadobiti naklonost lijepe i vrijedne djevojke iz susjednog sela. Ona je odbijala njegove nasrtaje i bježala od njega, ali on nikako nije odustajao. Dolazio je u njezino selo, slao joj poruke po drugim djevojkama, sačekivao ju… Bahateći se pred drugim seljanima često bi joj nešto dobacivao, sve dok se djevojka jednog dana nije ohrabrila i rekla mu da voli drugog mladića i da nikada neće biti njegova. Ostao je zatečen i ponižen. Od tada  je stalno smišljao raznorazne zločestoće kako bi joj se osvetio i osramotio je.

Nepodopštine razjarenog mladića su se nizale pa ipak nije uspio uništiti ljubav djevojke i njezinog mladića te se uskoro u oba sela proširila vijest da će se dvoje mladih uskoro vjenčati te da će zaruke objavljene na godišnjoj svetkovini. Kad je to čuo, uvrijeđeni je mladić još više nastavio proganjati jadnu djevojku. Kad god bi joj se uspio približiti,  započinjao bi  s nekom od Vilinih rugalica, najčešće s onom kojom bi Vila opomenula neku djevojku kojoj je imala primjedbe na održavanje čistoće:  „Jadni onaj koga snađe, čistu bi ljubio slađe…“  Pričalo se da je izrugivanje ovog  mladića učestalo uoči jednog od najvećih blagdana pradavnih vremena u Velikoj dolini, za kojeg su se objavljivala imena novih zaručnika. Na sve je načine pokušavao spriječiti vjenčanje.

Stanovnici iz svih velikodolinskih sela okupljali su se u Jelengradu na dan koji je, upravo zbog spomenutih objavljivanja zaruka i najavljivanja skorih vjenčanja, tijekom vremena nazvan Zaručni dan. No, tog bi dana već od rane zore u Jelengrad pristizali ljudi iz svih sela i pravili sebi štandove da bi što prije izložili sve ono što su tijekom cijele godine napravili. Budući da tijekom proljeća i ljeta nije bilo vremena za slavlja te se sva kreativanost i trud Velikodolinaca mogla  vidjeti tek krajem ljeta, na Zaručni dan. Stoga su se upravo za taj dan mnogi potrudili  napraviti nešto posebno. Našlo bi se tu i mnogo prehrambenih artikala koje su za tu prigodu pripremile vrijedne žene te izuzetno uspjelih plodova iz Polja. Ipak, ponajviše je u ponudi bilo zanimljivih ukrasnih predmeta od lišća kukuruza, pruća, kože pa čak i kamena. A već su i izvan Velike doline bili poznati izrađivači kutija za nakit svih oblika i od raznih materijala, koje su gospođe u Jelengradu posebice cijenile.

U Jelengradu se na Zaručni dan te godine zatekao i ovaj mladić iz naše priče. Nastojao je stalno biti negdje u blizini djevojke koja ga je odbila. Nije mu bilo važno što je ona bila sa svojim zaručnikom. Štoviše, likovao je kada bi slučajno sreo njezin pogled, kojeg bi ona, zarumenivši se do ušiju, u trenu spustila. On je to doživljavao kao svoju pobjedu i, okupivši oko sebe skupinu sebi sličnih mladića iz raznih sela, započinjao bi neku od Vilinih rugalica trudeći se da ih ona čuje.

Kada su krenule objave novih zaručnika odasvud su se začuli srdačni povici odobravanja a onda su se proglasili i prva imena sretnih zaručnika. Potom se iza svake objave gradom razlijevala razdraganost ljudi, čestitanja, dobre želje… Nakon toga bi, u očekivanju objave imena slijedećih zaručnika, nastala tišina. Kada je na red došla objava koju je ovaj mladić spremno čekao, iz grla njega i njegovog društva potekla je glasna rugalica: „Djevojka ostane sama,  sramota kad nema srama …“

„Nikad takve tišine nije bilo“, ponavljali su ljudi mnogo puta nakon tog događaja, zaklinjući se da su jasno vidjeli kako se u tom trenutku na balkonu s kojeg su se objavljivale zaruke stvorila Vila Srebrna i ubrzano zamahivala krilom svoje srebrne haljine.  Stari su kazivači tvrdili da je zamahujući bez prestanka svojom haljinom Vila Srebrena izazvala toliko snažan zapuh vjetra da je tog prljavca s lakoćom podigao u vis i odnio  ga daleko od mjesta slavlja.

Budući da čudni događaji u kojima su sudjelovale planinske vile Velikodolincima nisu bili rijetkost, slavlje je ubzo nastavljeno, kako su tvrdili pripovjedači, s još većim žarom. Priča se da su se zaručnici iz ove priče vjenčali već iste jeseni te da su živjeli dugo i sretno.

A mladić iz ove priče, koji je izazvao sav taj nered?  Pričaju da ga je onaj zapuh nosio sve do Ričine, gdje ga je spustio i okupao u rijeci. Stari su kazivači tvrdili da se onako posramljen više nikada nije pojavio u Velikoj dolini a po jednoj od verzija ove priče, nije se ni mogao vratiti jer ga je Vila Srebrena prepustila svojoj sestri koja ga je odnijela preko mora, da bude što dalje od Velike doline Naime, u pradavna se vremena vjerovalo da je velikodolinska rijeka Ričina prava sestra Vile Srebrene i čak je nazivali Ričina Srebrena.

  • Da, da, naša nas Srebrena oslobodi svakoga smrada i uvijek se brine o čistoći, često su govorili Velikodolinci, a nakon ovog događaja ponavljali to, dodajući: Da, da, dobro se Ričina Srebrena brine o čistoći,  i duše i tijela.