Ljudi u Velikoj dolini su tvrdili da svaka od sedam planinskih vila ima uvijek iste boje haljinu te da su sve te haljine povezane s njihovim imenima. Tako je vila Janja imala haljinu boje pijeska. Govorili su da je u zimskim mjesecima ta njena haljina bila spletena od najnježnije bijele vune koja se prvim danima proljeća pretvarala u perjanastu. Pjevicu Radosnu su uvijek viđali u haljini boje neba kad je ono najsunčanije, a vilu Zdravilicu su opisivali kao vilu u haljini boje mladih listova. U ovoj ćemo pak priči malo bolje upoznati vilu u haljini boje plavo-sivog oblaka, vilu Jelinu, koja je ponajprije brinula o svakodnevnoj prehrani ljudi u Velikoj dolini. 

Svi su Velikodolinci vrlo dobro razaznavali pjev svake od dobrih planinskih vila pa tako i pjev Vile Jeline, posebice kada ih je pjesmom vodila na mjesta gdje se kriju najukusnije gljive. Priča se da bi ova

 Vila zajecala, a ako to ne bi bilo dovoljno, čak i zavrisnula kada bi tkogod posegnuo za otrovnom gljivom. Nažalost, i u ona je pradavna vremena bilo nekih tvrdoglavih ljudi koji bi se na njezina upozorenja oglušili, pa se znalo dogoditi da se takav pametnjaković otruje. A, kada bi netko stradao od otrovnih gljiva, vila Jelina nije likovala već bi se tada, tvrde stari kazivači, danima šumom mogao čuti plač i tužno žamorenje lišća. „Plače šuma“, govorili su ljudi, „s našom Vilom Jelinom plaču i listovi. To je zato jer su svi oni tu za zdravlje nas ljudi a ne za smrt“.
Vila Jelina je posebice bila zaposlena za ljetnih mjeseci i često je imala teške pa čak i neugodne zadaće. Naime, i u ona se vremena znalo dogoditi da su neki ljudi neodgovorni kada je u pitanju hrana. U takvim bi situacijama Vila Jelina u sela slala velike rojeve muha, kao upozorenje. Govorilo se također da su Vili Jelini, ako to ne bi pomoglo, u pomoć priskakali njezini veliki prijatelji – mačke. Njih bi Vila Jelina slala da se pobrinu za hranu oko koje se ljudi ne brinu kako treba. „Sve to ona čini za naše dobro, pazi da se netko od nas ne bi otrovao“, govorili bi ljudi.
O Vili Jelini je do danas ipak najviše puta ispričana priča koja govori o „Jeseni velikih nedaća“, kako su jednu od jeseni tada prozvali Velikodolinci. Naime, bilo je to one godine kada su stanovnici Velike doline branili Jelengrad od divljih Tatarosa pa sav urod nisu uspjeli skloniti na vrijeme. A on je, zbog prethodnih dugih kiša, bio mnogo slabiji nego inače. Da zlo bude veće, dok su oni branili dvorac Jelengrad od divljaka, vladarica morskih dubina Južina uspjela se domoći dobrog dijela ionako mršave ljetine. No, kao što od dobrog uvijek može bolje, tako i od lošeg uvijek može gore, upravo je te jeseni izgorjela kuća jedne obitelji iz Velike doline.
Svi su seljani pritekli u pomoć i ubrzo je ta obitelj opet bila pod krovom. Međutim, što se hrane tiče, svi su i za sebe te godine imali premalo. Ipak, svatko je nešto dao da bi se ta nesretna obitelj održala živom. No, upravo je ta nesreća sve Velikodolince potsjetila da ih čeka duga zima koju će teško preživjeti bez dovoljno hrane.
Velikodolinci su bili radišni ljudi. Navikli su raditi u polju, othraniti blago, pripremiti sve za zimu... A što sada? S jedne strane gladna obitelj kojoj je sve izgorjelo, s druge pak jesen, koja je već bila dobrano poodmakla …
U traganju za izlazom iz teške situacije nekoliko se najutjecajnijih seljana dogovorilo da pošalju glasnika u sva velikodolinska sela s pozivom na okupljanje. I tako su se jedne večeri za punoga mjeseca ljudi okupili u selu najbližem dvorcu Jelengrad.
Iako je bilo doba jeseni, još nije zahladilo pa su se okupili oko najstarijeg bunara u Velikoj dolini. Nekoliko njih, koji su vodili glavnu riječ, stajali su uz bunar a ostali su ih okružili, ispunjavajući sav slobodan prostor posred sela. Ispočetka se govorilo o svemu i svačemu, a kada su došli i oni iz najudaljenijih sela, počeli su padati prijedlozi o tome kako bi se možda mogao pronaći izlaz iz teške situacije u kojoj su se našli. Kako god saslušavali prijedloge, raspravljali i računali, na kraju bi zaključak bio isti – ipak će do kraja zime svima nedostajati hrane. Ta je mučna situacija potrajala pa su se neke žene počele potiho moliti. Također, sve su češći bivali šapati u kojima se spominjala vila Jelina
-Vila Jelina će pomoći, ali ne može svima, dobacili su oni oko bunara na te povike okupljenima.
Koliko god da je bilo mnogo ljudi te večeri u selu, osjećaji tuge i nemoći su učinili svoje pa su i prijedlozi pomalo utihnuli. Tišina je bila prekidana samo molitvama i uzdasima, a kako je vrijeme prolazilo sve se češće čuo i poneki tihi jecaj. I dalje su se glave najčešće dizale ka nebu, na kojem je bilo svega nekoliko oblačića.
Iznenadni žamor, koji je najprije dopro iz pozadine, odjednom je naglo osnažio.
Priča kaže da se tisuće očajnih ljudi u jednom trenutku zaljuljalo kao da je jedno tijelo. Svi su se s velikim uzbuđenjem zagledali u krug koji se stvorio oko mjeseca. Izgledalo im je da je onih nekoliko malih oblačaka čudnovato zaokružilo mjesec i, tvrde kazivači, taj se krug u jednom trenutku još snažnije zavrtio. Taj su vrtlog oko mjeseca poslije uspoređivali s virom koji se stvara kada rijeka ponire u bezdan.
Međutim, taj je čudni i neobjašnjiv događaj bio samo prethodnicom pravome čudu koje je slijedilo samo nekoliko trenutaka kasnije. Kako se priča, svi koji su bili bliže bunaru iznenada su počeli poskakivati uz prestrašene uzvike a, na zaprepaštenje okupljenih ljudi, iz seoskog bunara u zrak su počele iskakati prave pravcate i žive ribe.
Velikodolinci su zabezeknuto gledali što se događa, a onda je zaprepaštenje ustupilo mjesto općem oduševljenju. Ubrzano su stali prikupljali ribe. Ovi, koji su ih okupili, trudili su se upozoravati ljude da svatko uzme koliko mu treba za obitelj, govorili im da ne uzimaju više nego što je potrebno, kako bi bilo za svih dovoljno. Začudno, pričalo se, nitko te noći nije išao praznih ruku svojoj kući. Međutim, slijedećih se dana po selima pričalo da su svi oni, koji su bili bezobzirni i uzimali više nego što treba njihovim obiteljima, već drugog jutra ustanovili da su ribe koje su pretodne večeri donijeli nestale. A od te večeri je iz seoskog bunara iskakalo onoliko riba koliko je tko od seljana zatrebao da mu obitelj preživi. Ali, kažu, od tada nitko od seljana nije uzeo više riba nego što mu je trebalo.
Kada bi ljudi iz Velike doline nakon kasnije sjedili oko svojih ognjišta, često se prepričavao događaj kojem su svi svjedočili. Potsjećali su jedni druge kako su u početku bili zatečeni događajem i mislili da mjesec okružuju oblaci te kako su tek kasnije vidjeli da ustvari u tom krugu skupa plešu Mjesec i Vila Jelina u svojoj haljini boje oblaka. Objašnjavali su jedni drugima da su te večeri Vila Jelina i Mjesec plesali u krug najbrže što mogu baš zato da stvore vrtlog kojim će iz mora izvući sve ribe i prenijeli ih u njihov bunar.
Događaj za „Jeseni velikih nedaća“ u Velikoj dolini i spašavanje ljudi od gladi, dodatno je osnažio priču o čudesnoj moći Vile Jeline. Nadovezale su se priče onih koji su tvrdili da su vidjeli kada je Vila Jelina s lakoćom preskakala svaki ponor i kako bi za mladog mjeseca uobičajeno pjevala ljubavne pjesme, iz kojih se jasno moglo razaznati da su ona i Mjesec itekako povezani a potom bi, pričali bi stari kazivači, Vila Jelnina neobjašnjivo nestajala.
-Da, govorili su Velikodolinci za zimskih večeri sjedeći oko ognjišta - svaka od sedam grobničkih planinskih vila ima svoje posebne prijatelje pa tako i Vila Jelina. – Njoj je Mjesec i prijatelje i zaštitnik. A kada njih dvoje zaplešu skupa, Mjesec uhvati krajičak Viline haljine da se od nas sakriju. Sada bar znamo zašto ga uvijek ne možemo vidjeti cijelog, mudro su zaključili te o Vili Jelini od tada uvijek govorili kao o Mjesečevoj Jelini.