U davna vremena su ljudi u Velikoj dolini  poslije rada u polju  imali običaj okupljati se u večernjim satima oko seoskog bunara. Iako tada nisu ni znali za satove, uvijek bi se tamo zatekli u isto vrijeme, kada su planinske vile u ruke uzimale svoje instrumente. Velikodolinci su ih nazivali tamburicama. Vjetrom doletjela melodija do njihovih ušiju, izazivala je usklike: „Čuj naše vile!“ Potom bi uslijedili komentari kao: „Nema do vilinih tamburica. To su tamburice kakvih nema nigdje. Samo naše vile imaju takve“. Danas se zna da je taj instrument bila grobnička cindra, koja se u Podhumu izrađivala skoro do kraja 20. stoljeća i njezin je zadnji graditelj često svirao na nju. A svaku bi cindru, kad bi je napravio,  isprobavao pjevajući pjesmu  o grobničkim planinskim vilama. Tako su svi, kada bi čuli tu pjesmu, znali da je još jedna cindra gotova:

“Va Podhumu pokraj puta rastu rožice,

vinčići da od njih pletu vile divojke….

Da, jer grobničke planinske

 vile su uvijek na glavi nosile vijenčiće - u proljeće i ljeto od cvijeća, u jesenskim danima one spletene od raznobojnog lišća, a za zimskih su dana  spletale vijenčiće od ljekovitog bilja, onog istog kojeg bi prikupile tog proljeća.

Budući da su vile svakoga dana odrađivale svaka svoj dio posla, za branje cvijeća, najljepšeg šarenog lišća i najmirisnijih grančica ljekovitog bilja, bila je zadužena vila Zdravilica. Ne slučajem jer vila Zdravilica je vodila brigu o zdravlju ljudi u Velikoj dolini i uvijek je pomagala ženama koje su skupljale ljekovito bilje. A ljekovitog bilja je u Velikoj dolini bilo u izobilju, o čemu svjedoče i danas još uvijek velike površine ljekovitog bilja na grobničkim obroncima, posebice onim okrenutima moru.

Vila Zdravilica je pronalazila lijek baš za svaku boljku.  Od nje su ljudi u Velikoj dolini naučili koja je biljka za koju bolest najbolja te u kojem se omjeru određene biljke mogu zajednički pripremati da bi postale djelotvornim lijekom, ali i upozoravala je uvijek na biljke koje mogu nauditi. Tako su ljudi u ovome kraju dobro znali da sve boleski koje se tiču disanja mogu izliječiti vodeći stoku na ispašu na obronke okrenute moru, odakle su se spuštali dugački sagovi ljekovitog bilja, sve do morske obale. Tkogod da je ozdravio, tvrdio je da je poslušao što je vila Zdravilica poručivala svojom pjesmom:

S planina šaljemo dolje

svježine zdrave na polje

u sebi ih ponesite

i s morem ih podijelite.

To je zdravlja izvor pravi

domu ćete svojem zdravi.

No, najčešće se u davna vremena o Vili Zdravilici prepričavala priča iz grobničkog dvorskog vinograda kada su jednoga sunčanog popodneva Princeza i njezin zaručnik šetali Vidikovcem dvorca Jelengrad. Budući da je bilo vrijeme berbe grožđa, Princeza je poželjela prošetati se vinogradom. Uz sami zid na ulazu u vinograd rasla je velika smokva. Bila je puna plodova i čim su ušli Princeza je zastala diveći joj se. Princ je produžio nekoliko koraka naprijed, zagledan u velike grozdove  i, dok je dvojio koji će grozd  otrgnuti svojoj zaručnici, Princeza je posegnula za jednom smokvom. Pri tom se oslonila o ogradni zid. U istom je trenutku zavrisnula jer je osjetila da ju je nešto ugrizlo za podlakticu i trenutak je zatim pala bez glasa u nesvijest.

Princ se prestrašeno okrenuo i ukipio kao da ga je neobjašnjiva sila prikovala za zemlju. Zaprepašteno je zurio u zmiju koja je nestajala u suhozidu. Nikada nije bio u takvoj situaciji i nemoćno je gledao u ljude koji su se u trenutku okupili.

Konačno se pokrenuo s namjerom da podigne Princezu ali su mu ljudi pritrčali govoreći da ju spusti natrag. Gledao je u njih s nerazumijevanjem dok su svi redom popadali na koljena i počeli glasno moliti  zazivajući Boga da pošalje vilu Zdravilicu. Najednom se  ogromna krošnja stare smokve zaljulala. iako niotkud nije bilo ni daška vjetra. Princ je zabezeknuto pogledavao u Princezu, ljude, smokvu….Na Princezinu se ruku odnekud spustilo neko tamno klupko iz kojeg su izmigoljili Princu nepoznati stvorovi. Ljudi su pritrčali i, kada je Princ zakoračio ka Princezi, jedva su ga zaustavili.

 - Čekajte, Veličanstvo, što god da je Princezu ugrizlo,  pijavice su spas.

- Ali, od kuda sada pijavice? Otkud baš tamo gdje trebaju, baš na Princezinoj ruci i to u trenu? – pitali su se vinogradari glasno među sobom, a onda su odjednom  ušutjeli i oni i Princ. Još tren ranije bili su sigurni da vide pijavice a sad je Princezinu ruku obavijala široka narukvica od ljekovitog bilja. Prepoznali su čuvarkuću i sikavicu.

- To je vila Zdravilica, naša Zdravilica…. Princ  je čuo kako ljudi radosno usklikuju i ponavljaju, svi u jedan glas. Protrljao je oči i opet pogledao, još uvijek zabezeknuto. Maloprije mu se činilo da nešto tamno ljigavo gmiže po Princezinoj podlaktici a sada se to tamno pretvorilo u zeleno plavkastu narukvicu…  Ništa nije razumio. Oko dvorca njegova oca koji je sred velikoga grada, nema zmija…. I dalje nije razumio, ali se nadao da ljudi iz tog kraja znaju što je u takvom trenutku najbolje.

-      Zdravilica, Zdravilica, ponavljali su oni i dalje, odmičući se kada je Princ ponovno prišao Princezi. Ona je otvorila oči i sa čuđenjem ih promatrala. Trgnula se i  s još većim čuđenjem zagledala u svoju ruku i  neobičnu narukvicu.

-      Ne dirajte, Veličanstvo, ne dirajte, povikali su vinogradari. Princ je podigao Princezu i s njom u naručju bržebolje požurio gore u dvorac.

A gore u dvorcu se sve brzo smirilo jer je kralj Grobnikus dobro znao moć  pijavica te ljekovitost čuvarkuće i sikavice kod ugriza zmije, a i dobro mu je bilo poznato što su sve  u stanju planinske vile učiniti te što čine za sve njih u Velikoj dolini. Kraljeve sluge su poslije pričale da je kralj Grobnikus Princu, koji nikako nije mogao doći sebi od čuđenja, objasnio da su grobničke planinske vile pa i Vila Zdravilica uvijek u nevoljama stizale na vrijeme zbog toga što su u dosluhu s pticama te da je i vila Zdravilica poslala ptice da na Princezinu ruku spuste sve što treba.

Kao po nekom nepisanome pravilu, ovu bi priču o spašavanju Princeze  kazivači uvijek završavali s rečenicom: „ A Princezi je narukvicu od ljekovitog bilja isplela sama naša Zdravilica“, pri tome potanko objašnjavajući kako se  Vila Zdravilica skrivala pod gustim smokvinim listovima i pjevala dok su pijavice upijale zmijski otrov te kako ih je potom pretvorila u ljekovite biljke čuvarkuću i sikavicu koje pomažu kod ugriza zmije.

Princ se ubrzo nakon tog događaja oženio Princezom. Tom je prigodom kralj Grobnikus pozvao sve Velikodolince na veliko slavlje u Jelengradu. Njegove su sluge, priča se tako, puna dva dana dijelile za to posebno napravljene pozlaćene pehare, kako bi svatko imao svoj pehar. Potom ih redom punili. Priča kaže da su tisuće ljudi pobožno držali te skupocijene pehare u svojim rukama i čekali podno dvorca kad će se Kralj pojaviti na balkonu. A kada se Kralj pojavio i podignuo svoj, kraljevski pehar,  nakon oduševljenog klicanja i zdravica Princu i Princezi, Kralj je podignuo ruku. Nastala je tišina u očekivanju što će još izreći o kraljevskom vjenčanju ali je Kralj svih iznenadio:

-      Čujem da se svi oni koji su se onoga dana kada je moju Princezu ugrizla zmija zatekli u vinogradu, zaklinju da su u tamo negdje iza smokvinih listova čuli  kako im  Vila Zdravilica  poručuje: Ako vjeruješ u čuda, čuda se dogode. Je li tako? Iz tisuće se grla čuo povik

-      Tako je!

-      E, pa i ja vjerujem u čuda -  od danas je vila Zdravilica - Zdravilica Čudesna!

       Eto tako je i ova  grobnička planinska vila dobila svoje drugo ime a Kralj je dopustio da svaki svoj pehar ponese sa sobom, za uspomenu na događaje iz ove priče.