U dvorcu Jelengrad, ponad Velike doline na brdašu okrenutom prema jugu, živo je u pradavna vremena kralj Grobnikus. Nekada se davno vjerovalo da je Grobnik upravo po njemu dobio ime. Pričalo se da je on dugo vladao ovim krajem a po jednoj od tih priča, u ta se davna vremena dvorac kralja Grobnikusa Jelengrad sjajio za sunčana vremana kao da je od čistog zlata.

Ljudi u okolnim selima živjeli su  od svojih njiva, krava, ovaca i kokoši. No, i taj bi mirni primorski kraj, kao i svaki drugi, povremene potresale nevolje. Po vjerovanju ljudi u ta su se vremena ljudi izvlačili iz tih nevolja uz pomoć dobrih planinskih vila, za koje se uvijek vjerovalo da su anđeli koje im sam Bog šalje. Po pričama o sedam grobničkih planinskih vila, čini se s pravom.

Jedana od tih sedam vila bila je i Vila Radosna. Ona je oduvijek pratila tuge mještana svih sela u Velikoj dolini i donosila im nova radovanja. Osim po čudesnom pjevu, ljudi bi je prepoznavali i po čarobnom smijehu. 

A uvijek su prozivali Radosnu i onda kada bi se oblaci predugo zadržavali nad Dolinom i nanizali kišni dani. Jer, u pradavna se vremena vjerovalo da vila Radosna svojim pjevom i zvonkim smijehom doista može otjerati oblake i dozvati lijepo vrijeme. Po pričanjima starih reći bi da je ona to činila često, ali je isto tako često imala i žestoke okršaje s vladaricom morskih dubina, Južinom. No, da krenemo redom.

Vladarica Južina je svoje carstvo imala ispod mora a do tamo i od tamo dolazilo se   kroz duge mračne tunele. Imala je vrlo brojnu i snažnu vojsku a hranili su se ribama. Budući da  u njezinom cartstvu nije bilo sunca, u potrazi za preostalom potrebnom hranom redovito je na kopno slala svoje čete. Pričalo se da ih je slala uvijek kada bi počeli tmurni dani ali i da su njezini vojnici uvijek imali poveze na očima da na suncu ne bi oslijepili ako slučajno grane. Uobičajeno su ti pohodi Južinih vojnika bili u ranu jesen. Te bi najezde Južinara, kako su ih ljudi u Velikoj dolini nazivali, uvijek najavljivale dobre planinske vile, nakon čega bi na Polju i u selima nastala prava strka jer su se svi požurili spremiti što više ljetine na vrijeme.

Vojnici vladarice Južine bili su tromi ali i vrlo snažni. Također, ljudi u Dolini govorili su da i nisu bili baš probirljivi pa bi u šali znali reći: „To sam ostavio za Južinare“. Bilo je zastrašujuće čuti njihovo potmulo hukanje u točno određenom ritmu i zlokobno, moglo bi se čak reći.

No, Radosnin su smijeh Južinari teško podnosili. Za njih je on bio prezvonkim i prečistim te nevjerojatno jakim, tako da je nadglasavao njihovo prijeteće hukanje pod vlastitim teretom. I, ma kako bili izdržljivi, uvijek bi se prije Radosne umorili te odlazili nikada do kraja obavljena posla. Ljudi u Velikoj dolini su se jako bojali Južinara jer su o njima kolale strašne priče i bili su  jako zahvalni vili Radosnoj.

Ipak, jednom u davnoj prošlosti o vilu Radosnu su se ljudi ogriješili. A to se zbilo kada su se bili jako okomili na dobru vilu zbog toga što je za dugog kišnog razdoblja uporno šutjela. Ma koliko je oni prozivali i dozivali, ona je uporno šutjela. Ljudi kao ljudi, uskoro su počeli govoriti o njoj kao o izdajici. No, kada se s planine razlio njen pobjednički pjev, u kojem se sve razbistrilo, u hipu su zašutjeli. Štoviše,  pokunjili su glave od stida.  Kao i inače, Radosna je s njima komunicirala pjevajući pa je tako i to dugo kišno razdoblje, u kojem se nije  javljala, bilo vrlo brzo razjašnjeno njezinim pjevom:

Ljutili se, mene prozivali,

ali niste znali

da je s istoka i juga

naše Polje pritisnula

povorka preduga.

svi zlom tkani i bez duše

došli da sve sruše,

htjeli da vas sve porobe,

da djevojke sobom vode…

Ali nebo

sve molitve uslišalo;

nije dalo,

zlu je hordu otjeralo…

Iz tog su Radosninog pjeva ljudi shvatili da je ona ustvari svojom šutnjom sve njih spasila od velikog zla. A potom se doista sve razjasnilo. Naime,  vladarica Južina se u to vrijeme bila povezala  sa zlim vladarima na istoku, Tatarosima. Oni su dojahali u teškim oklopima s mnogo oružja i već počeli podizati svoje tamne šatore na njihovim njivama uz rub Polja. Nahrupili su s namjerom da opljačkaju sva sela u Velikoj dolini i mnoge ljude odvedu u roblje. No, silne su im kiše pomrsile račune. Jer, prije svega su se morali obračunavati s poplavama u svojim šatorima, koje su na kraju bujice počele rušiti jedan za drugim. Stoga Vila Radosna dugo nije prizivala lijepo vrijeme a oni su na kraju bili prisiljeni otići neobavljena posla.

Neki kažu da je upravo tada rođena stara poslovica: „Najprije skoči pa onda reci hop!“ Ljudi su bili postiđeni što su prerano osudili vilu Radosnu i što su  tako ružno govorili o dobroj vili. Strepili su od toga da im ona možda više neće htjeti pomagati u nevoljama.  I dugo se nisu usuđivali pozivati je u pomoć. 

No, priče o dobrim grobničkim vilama pustile su nam i za to pojašnjenje, posebice kada se pričalo o čudesnoj snazi Radosnina smijeha. A zbilo se to za jednog od napada divljih hordi na Jelengrad iznad Velike doline. I taj je napad neuspio upravo zbog čudesne djelotovornosti Radosninih pjeva i smijeha. I  to na obje strane. Kako na obje strane?  Odgovor na ovo pitanje koje djeca na ovom mjestu često postavljaju je u nastavku priče.

Priča se da su čete Tatarosa s istoka tri dana i tri noći pokušavale osvojiti Jelengrad. Vojnici kralja Grobnikusa su u nekoliko navrata bili na kraju snaga a onda bi se začuo pjev s planina. Čim bi se Radosna oglasila, kraljevi su vojnici dobivali neku novu snagu a napadači slabili. Ipak, mnogo brojniji Tatarosi i dalje su navaljivali. Napadi su bili sve žešći. I vatrene kugle, koje su na Grad bacali divljaci, činile su svoje. Širili su se požari. Sa svih su se strana iza zidina čuli jauci. Na iznenađenje svih najednom se u najpresudnijem trenutku, jače nego ikada, oglasio zvonki Radosnin smijeh. Divljaci su na tren zastali zagledavajući se s nerazumijevanjem, a potom navalili još jače, na što se vila Radosna samo još glasnije smijala.

Ni vojnici, ni kralj Grobnikus a ni svi ostali u prvi mah nisu razumijeli čemu taj silni smijeh u tako teškim trenutcima. Čak je prijetilo da zavlada panika jer se među ljudima počela širiti priča da se Radosna osvećuje zbog nepravde koju su joj ranije nanijeli ljudi iz Velike doline.  I, kada je već izgledalo da će Jelengrad pasti, najednom su divljaci, hvatajući se za uši, počeli bježati.

Tišinu, koja je potom nastala, narušavala su zapomaganja ranjenih. No, svi su odahnuli i shvatili da je  Radosnin zvoki smijeh pomogao. Izbezumio je Tatarose ali ne samo to, taj je njezin smijeh nakon što je zazvonio u njihovim glavama postajao sve snažnjim i snažnijim... Nisu odustajali dok ih nije presjekla užasna bol, od koje su na kraju i oglušili.

Tako gluhi i izbezumljeni rastrčali su se na sve strane svijeta. Nakon tog se događaja ti divljaci, kako se pričalo, nikada više nisu pojavili u Velikoj dolini.

 

Nakon što je u Velikoj dolini opet zavladao mir, kralj Grobnikus je priredio veliko slavlje na kojem su se okupili mještani svih okolnih sela. Radovanje ljudi se ćutilo na svakom koraku. Ne samo zbog toga što im je dobra vila pomogla u velikoj nevolji nego i zbog toga što su shvatili da nijedna dobra vila ne zna za osvete, da one praštaju te da i da ih i dalje mogu prozivati  u nevoljama koje ih zateknu. Priča se da je to slavlje trajalo tjedan dana te da su od tog događaja dobru vilu ljudi nazivali Pjevica Radosna.