Dan se budio uredno slažući prozirne oblake po njivama u Polju. Pa ipak, planinski proplanci i jutros nude dovoljno blještavila sunca da, kao uvijek poslije kiše, vile po njima mogu sušiti zlatne dukate. Priča se da je odsjaj sunca na dukatima planinskih vila znao biti  toliko snažan da je onima koji bi se zatekli u planini često poslužio za potpalu vatre. 

Da, po pričanju starih, u planinama su u pradavna vremena živjele dobre vile. O sedam dobrih planinskih vila prenašale su se priče s koljena na koljeno. Vile je povezivala dobrota, što ih je činilo jačima čak i od Velikog Zmaja, vladara Paklenog. On nije nikada izlazio iz svojeg kamenog dvorca, ali su zato njegovi podanici često činili velika zla i s pravom su mještani podno planina strepili od njih. Stoga su svi osluškivali što im poručju njihove dobre vile jer su one redovito najavljivale dolazeće prijetnje, a kada ih je koja i dosegle, dobre su vile uvijek bile tu da pomognu.

Svih sedam vila su po ljepoti i dobroti,  po pričama onih koji su tvrdili da su ih sreli, bile poput anđela. Ljudi su im kroz tiskućljeća nadijenuli imena po onome što su im one činile, odnosno u kakvim bi im životnim nedaćama pritjecale u pomoć.

Onu, koja je  posebno brinula o pastirima, u davna su vremena ljudi prozvali Pastirica. Bila je najmirnija od svih sedam vila – kao janje pa su je neki nazivali i Janja, tvrdeći da su  tako i među sobom vile zvale Pastiricu.  Jer, pričali su stari, kada bi se kojom nesrećom pokušao i među same vile  uvući nemir,  sve bi one već samo pogledom u Janju opet bile ono što jesu – dobre vile. Pastirica Janja je pastirima najavljivala dolaske gladnih vukova, pronalazila izgubljenu janjad te pomagala u mnogočemu u njihovu svakodnevnom životu.

O dobrim planinskim vilama kolaju mnoge priče. Među ostalim je pričama o dobrim vilama i ona o Pastirici Janji i nestala tri janjeta. Kada je pastir htio odnijeti janjad, koju je gospodar dvorca Pakleno dan ranije odabrao, ničega nije bilo. Tri janjeta su nestala. A namjeravao je popraviti ogradu kad ih proda. Uzalud ih je jadni pastir tražio. Bio je očajan, najviše zbog straha pred Paklenim, koji je bio poznat po surovosti.

Nakon neprospavane noći već je zarana pohitao do dvorca objasniti što se dogodilo. No, Pakleni nije imao razumijevanja. Razjaren je dao nalog da nesretnog pastira grubo  izbace iz dvorca, prethodno mu zaprijetivši da janjad bez pogovora  mora biti u dvorcu još istog dana do večeri. U protivnom, bit će osuđen na smrt.

Sluge zloglasnog gospodara Paklenog su pastira tješili da je još dobro prošao time što mu je Pakleni dao vremena za pronaći izgubljenu janjad. Međutim, jadnom je pastiru to bilo slabom utjehom. Vratio se u selo i potom odmah uputio u potragu. Svuda ih je tražio. Uzalud. Već je u ranim popodnevnim satima bio na izmaku snaga, prizivajući vilu Janju u pomoć. Umoran i gladan, u jednom se trenutku spotaknu i skotrljao niz strminu. Glavom je pri padu udario u stijenu te je izgubio svijest. Kada je nakon nekoga vremena došao k sebi, pridigao se ogledavajući oko sebe. Shvatio je da leži na livadi u blizini dvorca Pakleno. Još uvijek ništa ne shvaćajući, nemalo se iznenadio kada je nedaleko u travi ugledao svoja ranije nestala tri janjeta. Obradovao se ali i zamislio pokušavajući shvatiti što mu se dogodilo. Dosjetio se da je padajući niz onu strminu glasno prizivao Pastiricu Janju da mu pomogne.Glasno se nasmijao gledajući u planine – ako kažem svojima kako je stvarno bilo, neće vjerovati, rekao je glasno krenuvši ka ulazu u dvorac.

Predao je janjad vojniku na ulazu i pričekao da mu neki od slugu donesu novac. Čekanje se otegnulo. Pomislivši da su u dvorcu zaboravili na njega, ponovno je podigao tešku željeznu kariku i snažno zalupao njome po debelim drvenim vratima. Kroz mali otvor pored velikih ulaznih vratiju samo na tren je provirila glava čuvara. Budući da se nakon toga ništa nije događalo,  pastir je nakon nekog vremena opet nestrpljivo zakucao. Čuvar se s druge strane zidina ne provirujući razderao na njega, dobacujuči mu da ode. Pastir mu je odvratio da ne može otići jer čeka novac za janjad.  Tada se vojnik opet pojavio na prozorčiću dovikujući mu da bježi dok ga nije čuo gospodar Pakleni. Kada je pastir htio protusloviti, vojnik ga je zaustavio, dodavši da je Pakleni na njega jako ljut zbog toga što je janjad predao tek predvečeer te da je još dobro prošao što ga nije dao bičevati.

Jadni je pastir ostao nijemo gledajući u drvena vratašca koja su se zatvorila s treskom.

Okrenuo se šireći ruke i uzdišući od muke. Što sad? Na pola dukata za ta tri janjeta je računao. Kako će njegova obitelj prezimiti? Kod kuće su ga čekala mnoga gladna usta - žena i petoro djece. Nevoljko se pokrenuo.

Zastao je na ulazu u selo. - Kako im reći što se dogodilo? Stavio je ruku u džep da potraži maramicu. Naglo je poskočio gledajući u svoj dlan. Ne vjerujući da vidi ono što vidi, zagledao se u zlatni dukat koji je izvukao iz svog džepa. Dukat je zablijesnuo na zalazećem suncu. Ogledavao ga je s jedne pa s druge strane….

Eh, uzvikuno je na glas razvlačeći osmijeh od uha do uha gledajući u planine - sad će mi ipak svi povjerovati da mi je Pastirica Janja pomogla i da mi je ono baš ona mahnula s planine.