Lucija je čvrsto držala drvene grablje povlačeći mirisni snop tek pokošene trave. I ovoga se puta preplašeno trgnula kada je iznenada pored nje zanjištao konj, a potom je hitro s grabljama u ruci otrčala na suprotnu stranu livade. Osjetila je jednaku nelagodu kao i prethodnih dana, kada se u njezinoj blizini pojavio plemić na konju. I danas je podrugljivo promatrao Luciju, glavu spuštajući i nakrivljujući u stranu, ne bi li se nekako susreo s njezinim pogledom.

Plemić Sigmund je bio gost obitelji de Verneda y Sauleda Rovira, a inače rođak upravitelja dvorca Majer, Antonija de Verneda y Sauleda Rovira. Sigmundovu bahatost su sve sluge u dvorcu osuđivale, a posebice Ivan iz Hreljina koji je već dugo bio zaljubljen u Luciju. Za razliku od Sigmunda, kao od stijene odvaljen kršan mladić i vedra duha, Ivan je bio vrlo omiljen. Slovio je i kao najveći izjelica među njima te su se nerijetko šalili na njegov račun. No on im to nikada nije zamjerio. Štoviše, dočekujući šale širokim osmijehom i sam se znao našaliti na svoj račun. Kako se prepričava s koljena na koljeno, upravo se na njega odnosi i ona: „,  z Hreljina pojil vriću merlina i punu zdelu kaše – se do prve maše“. [1]

Čim se tog dana Sigmund približio Luciji, a ona se žurno odmaknula, Ivan je posegnuo za snopom  trave što ga je Lucija ispustila.   Šutke, naravno, dok je stiskao usne da plemić ne čuje kako škrguće zubima jer s gospodom se nije moglo drugačije nego po onoj „strpljen – spašen“.  Tek kada se Sigmund malo udaljio,  otpuštali su se do tada stisnuti uzdasi i mrmorenje o tome kada će već jednom taj „glavati gospodin“, kako su ga zvali, otići u svoje dvore i pustiti ih na miru. 

Od kada je gospodarenje Grobničkom gospoštijom preuzeo Antonio de Verneda y Sauleda Rovira, inače nećak katalonskog kneza, ovaj pun sebe plemić je bio sve češćim gostom u dvorcu Grobnik. Štoviše, njegov mu je rođak udovoljio želji da bude nadglednikom na imanju Majer. Sigmund se uživio u svoju ulogu pa je nerijetko pribjegavao maltretiranju. Muškarce bi tjerao raditi do iznemoglosti često zamahujući bičem iznad njihovih glava, a djevojke je promatrao dok su radile te bi uvijek nekoj od njih prilazio, pokoju dotaknuo vrškom biča i uživao u njihovom strahu i zbunjenosti. 

Antonija de Vernedu y Sauleda Rovira je Grobničkim kapetanom imenovao Ramon Francesco de Villana Perlas. Naime, nakon što je Kralj Ludovik I. u Beč na prevaru dozvao hrvatske vitezove Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, a potom ih 1671. godine dao smaknuti, sva su njihova imanja konfiscirana  te su Grobnikom  do 1691. godine upravljali Ugarska komora i Adam Zrinski. Nakon Adamove smrti 1692. godine je njegova udovica Marija Katarina Lamberg svoju polovicu vlastelinstva prepustila Austrijskoj komori u Grazu. Ova je pak ubrzo od Ugarske komore kupila i ostali dio imanja.

Tridesetak godina kasnije, nakon što je dovršen dvorac Majur Austrijska komora  je prodala Brod na Kupi, Grobnik i Ozalj Kataloncu grofu Raimundu de Villaneu Perlasu, markizu od Rialpa pri kojoj joj je Perlas ustupio svoja imanja u južnoj Italiji (1727.).

Tadašnje zanimanje Raimunda de Villane Perlasa za imanja Frankopana i Zrinskih je razumljivo, s obzirom da je u to vrijeme on bio i tajnik Kralja Karla III.(VI.), kojem je plan bio povezati Trst s austrijsko- hrvatsko-ugarskim područjima te preostalim  španjolskim posjedima usmjerenim Napulju.  A budući da je  Kralj KarloVI. (III.)  Rijeku 1719. proglasio slobodnom lukom, cilj mu je bio uspostaviti vezu Rijeke s Mađarskom i Temišvarom u Banatu, gdje je namjeravao osnovati koloniju španjolskih prognanika. Tu je zadaću povjerio svom tajniku Ramondu de Vilanau Perlasu. Iako taj projekt nije uspio, veze Rijeke s Temišvarom su ostale jake a Raimondov sin Francesko je postao je guverner Temišvara. Trajno je boravio u Beču, gdje je 1741. godine umro. Upravljanje svojim posjedima u Hrvatskoj je povjerio Antoniju de Verneda y Sauleda Rovira, koji je niz godina bio Grobničkim kapetanom, a umro je u Rijeci 1774. godine.

Kada bi se za rijetkih prilika u kočiji pred dvorcom Majer pojavio Gospodin, kako su mještani nazivali tadašnjeg gospodara Grobničke gospoštije Antonia de Vernedu i Sauleda Rovira, svi su odahnuli jer su znali da će uskoro on i Sigmund izjahati na konjima, gotovo u trku se spuštajući i potom odjuriti niz obronke podno Grada Grobnika. Vidjelo se da su njih dvojica vrlo bliski, a jedna je sluškinja u dvorcu, prisluškujući jednog dana razgovor gospođa koje su došle u pratnji  hrvatskih plemića načula od kuharice da su njih dvojica postali rođaci preko Sigmundove sestre.

Grobnički ladanjski dvorac Majer je okruživalo veliko  područje, pretežito obrađeno, a proplanci oko dvorca su prehranjivali tridesdetak grla stoke,  krava i konja.U prizemlju je smještena blagovaonica i kuhinja te pomoćne prostorije, a podrumu se čuvala autohtona vrsta vina poznato kao  „mejsko vino„. Čak i za potrebe dvorca Grobnik je ovdje uvijek čuvana rezerva.

Kada je 1649. godine Grobnik zajedno s Hreljinom i ostalim primorskim imanjima pripao knezu Petru Zrinskom, dvorac Majer je ubrzo bio osposobljen za stanovanje, iako ne u cijelosti gotov..

Upravo u vrijeme dovršenja dvorca Majer udovica Adama Zrinskog se odriče muževih imanja pa je tako i Hreljin došao pod upravu Austrijske komore, a dio ljudi iz Hreljina prelaze služiti u dvorcu Majer. Među njima i Ivanov otac Zvonimir, koji se nakon prerane smrti supruge i Ivanove majke,  zajedno s tada petogodišnjim Ivanom preselio u Podčudnič kod majčine sestre - tetke Marije. Tako je Ivan s ocem na Grobničkom polju pomalo, a potom i sve više, radio već od djetinjstva.

Od kada je 1699. godine u Hreljinu kraj crkve sv. Jurja podignuta kapelica Gospe Sniježne, odnosno Svete Marije, Zvonimirova tetka je  jednom u godini odlazila u Hreljin posjetiti grob svoje sestre a Zvonimir svoje pokojne žene, Ivan je odlazio s njima. Budući da im je za to trebao gotovo cijeli dan, trebali su od gospodara dopuštenje i redovito ga dobivali ali ne kad su htjeli, nego kada je Gospodin odredio. Tetka Marija se u početku ljutila što ne idu na godišnjicu smrti njezine sestre ali se kao i Zvonimir morala s tim pomiriti.

Nakon što je Zvonimir slomio nogu u šumi dok su sjekli drva za ogrijev, ti odlasci u Hreljin su bili sve teži no, kada je Ivan stasao u mladića, zamijenili su dvije krave za dva vola i kola pa više nisu odlazili pješice.

Ivan se primaknuo Luciji i podsjetio ju da odlazi jer su on i otac mu jučer dobili dopuštenje za odlazak u Hreljin. Lucija se nevoljko osmjehnula na trenutak bacivši oko na Sigmunda koji se i dalje zadržavao u blizini. Ivan je popratio njezin pogled ružnom grimasom dok su se njih dvoje iskradali iza visokih grmova lješnjaka da bar na trenutak budu nasamo.

- Ne boj se, razgovarat ću i s ocem na putu, promrmljao je misleći na to kako Lucija kad se vjenčaju više neće raditi u Polju već na njihovoj njivi kraj kuće.

Sigmund se tog dana dugo zabavljao jašući i promatrajući djevojke koje su radile na Polju. Kao i Lucija, sve su prestrašeno vriskale kada je zafijuknuo bičem jer je imao običaj naglo skrenuti konja u njihovom smjeru. Tako bi se neko vrijeme iživljavao te se  polako udaljio grohotom smijući na njihov račun. Iako je bio samo gostom, on se ponašao kao veoma surov vlasnik. To je bilo moguće stoga što je gospodar pretežito boravio u nedalekom, mnogo većem dvorcu Grobnik i vrlo rijetko dolazio na to svoje gospodarsko imanje. Često je izbivao putujući po europskim gradovima. Primijetivši da Sigmud voli boraviti u dvorcu Majeru, rado mu je prepustio nadzorničke poslove. Ono pak što su od Sigmunda trpjeli njegovi podanici, do njega nije nikada dolazilo.

Svi su znali za Sigmudovo iživljavanje na slugama i da djevojke nisu bez razloga strepile, a posebice Lucija, kojoj je Sigmund sve češće prilazio. Bilo je očito da ga privlači njezina ljepota i čednost te da uživa u djevojčinom nesnalaženjem kada joj se obrati. Zabavljalo ga je crvenilo koje se pojavljivalo na djevojčinim obrazima na njegova dobacivanja, njezino preplašeno izbjegavanje njegovog pogleda.... Ismijavao je Lucijinu nespretnost i stidljivost, zanemarujući pri tome njezin strah. I, kada bi se konačno dovoljno zabavio, odjahao je dalje, praveći se važnijim nego što je ustvari bio, glasno pozivajući na red ostale koji su radili u Polju.

Dok su se u predvečerje vraćale svojim kućama, djevojke su kao i uvijek pričale o svemu, a najviše o tome što se tijekom proteklog dana događalo. Sigmund je, zbog svojih nepodopština bio redovitom temom. Kada se Sigmund ispočetka počeo svakodnevno pojavljivati u Polju, međusobno su se djevojke znale i našaliti na račun Lucije i Sigmunda, pomalo su joj čak i zavidjele što najviše pažnje plemić poklanja njoj, a ne njima.

Sve do te večeri….

Prijateljice su se kao i svakoga dana razišle na istome mjestu i krenule svojim kućama. Lucija je bila iz Malih Dražica, jedna iz Molnara a ostale iz Podhuma. Još su se neko vrijeme dovikivale s Lucijom, koja je do svoje kuće imala najdulji put, a onda je sve utihnulo….

Upravo kada su zamicale iza šumarka, začuo se Lucijin vrisak, a gotovo istovremeno i muški povik. Pogledale su se prestrašeno i odmah potrčale u tom smjeru. Kada su stigle na putić, kojim je maloprije krenula Lucija, daleko ispred sebe su prepoznale Sigmundova konja. Shvatile su da je negdje naprijed Lucija iako nju nisu vidjele.

Lucija je začuvši topot i ugledavši Sigmunda, pretrnula i nastavila trčati. Uvidjevši da Sigmund nije stao, nastavila je kroz najveće šipražje, naivno se nadajući da će on odustati. Kada je stigla do sela Podrta, čula je svoje srce kako bjesomučno tuče. Panično tražeći pogledom spas, shvatila je da se mještani još nisu vratili sa svojih njiva jer je u selu sve bilo tiho i pusto.

A topot konja se natjecao s udarcima u njezinim njedrima.

Nisu je napuštale slike Sigmunda kada ju je dočekao na onom putiću. Kružio je oko nje na konju ne dopuštajući joj da nastavi hodati i podsmjehujući se njezinom uzmicanju. Neprekidno joj je bilo pred očima kako ju on, kada je pokušala pobjeći, zaustavlja bičem oko pasa i povlači te ju, onako s konja pokušava dosegnuti.

Opet se osvrnula. S druge strane potoka ga je ugledala kako tjera konja gore k uskom putiću. Nastavila je trčati dalje preko vrta zadnje kuće u selu, penjući se potom uz brdo preko stijenja. Nije osjećala šibanje granja, nije joj bilo važno kamo, samo što dalje od Sigmunda i njegove pohote.

Uskoro se spuštala niz padinu uz Rječinu, sva poderana i izgrebana. Ugledavši rijeku, odahnula je jer je znala gdje se nalazi. Put u Gospodskom selu, koji se već nazirao, vodio je desno gore. Iako bi joj do njezinih bilo mnogo bliže vraćati se lijevo, silni Lucijin strah da bi negdje usput opet mogla naletjeti na Sigmunda, zaustavljao je svaku takvu pomisao.

Nada da mu je uspjela pobjeći još joj nije vratila osjete boli u izranjavanim nogama kada je razgrtala grmlje do puta. Zakoračila je odahnuvši, ali ne zadugo. Uhvatio ju je smrtni strah kada je ugledala Sigmunda kako izlazi iz nedalekog šumarka, pobjedonosno se cereći i zamahujući bičem. Istog je časa opet potrčala ali ju je njegov bič ubrzo stigao. Kao ono prije, opet se omotao oko njezina pasa. Iako u panici, otkotrljala se na suprotnu stranu i tako izvukla iz omče. Ne osjećajući bol, podigla se i opet potrčala u panici vrišteći. Sigmundov se konj propeo a ona je samo na djelić trenutka zastala. Pogledala je desno na put do kojeg se spuštala visoka strma litica. Lijevo je šumila Rječina, dobrano nadošla poslije nedavne kiše. Skrećući na svega desetak metara od mjesta gdje se Lucija nalazila, uz najveću stijenu joj se Rječina činila najdubljom. Na Lucijino zadnje očajničko traženje izlaza, kao surovi je odgovor u njezinoj glavi zabubnjalo pobjedničko Sigmunovo prijeteće dobacivanje „nemaš kamo, sad si moja“ i ponavljalo se, ponavljalo….

No, Sigmundovo se cerekanje zaledilo kada mu se Lucija okrenula pokazujući mu „rogove“, naglo zakoačivši nekoliko koraka unazad, uzimajući zalet, te potom iz sve snage potrčavši k stijeni iznad Rječine.

Proljetno su predvečerja gotovo istovremeno presjekli Sigmundov uzvik nevjerovanja i pad Lucijinog tijela u dubine. Sigmund je skočio s konja i pritrčao rijeci. Stajao je na stijeni zagledavši se u vir ispod koji je progutao Luciju.

Kažu da je upravo ovaj nemili događaj, sa Sigmundom učinio čudo. Priča se da ga je Lucijino utapljanje, ma kako do tada bio bešćutnim, toliko pogodilo da se srušio na koljena i na mjestu skamenio.

Najprije ogorčeni a potom zaprepašteni ljudi još su danima zajedno s Ivanom pretraživali korito Rječine kilometrima nizvodno. No, potraga je bila uzaludna. Lucijino tijelo nikad nije pronađeno a od tog dana ovaj vir na Rječini ljudi nazivaju Lucinskim virom.

Pripovijeda se da se te večeri Sigmund, koji je inače bio stasiti mladić, naočigled svih koji su se tu zatekli iz mladića pretvarao u starca koji moli za oproštaj te da se Sigmundov okamenjeni lik  i danas  može ugledati negdje uz Riječinu, ali nikad na istom mjestu jer Sigmund nikada nije našao svoj mir. Stari su govorili da on prelazi od jednog mjesta na drugo neprekidno se moleći i tražeći oprost, a da će mu biti oprošteno kada mu Rječina oprosti i kaže kamo je odnijela Lucijino tijelo. No, pričali su stari, Sigmundovo je prokletstvo u tome što nikada nije i neće razumijeti što Rječina govori te mu je suđeno seliti se neprekidno i zauvijek. Stoga se  nitko ne treba čuditi kada u nekoj stijeni uz Rječinu prepozna Sigmundov lik.


[1]: „Ivanina z Hreljina pojil vriću merlina i punu zdelu kaše – se do prve maše“.  Na jednu od „poruka“ naših predaka podsjetio me je Ivan Brdar, objašnjavajući Mladenu Tadeju iz Hreljina da se to odnosilo na jednoga Hreljinca koji je nekada davno bio sluga u dvorcu Majer.