Svi kazivači priča iz davnina jednako tvrde da vila Darinada to ime nosi stoga što nikad ne  propušta darovati. Posebice one kojih se nitko drugi ne sjeti. Tako se nju u ovome kraju  spominjalo kada se dogodilo nešto dobro, kada bi ljude obradovao neočekivani dar. Drugi su pak naglašavali njezinu neprocjenjivu pomoć ljudima koji gube nadu. Treći su tvrdili da se vila Darinada ipak ponajprije trudi oko onih koji nemaju nikoga te im samoću ispunjava šapatima o darovima koje imaju a da toga nisu svijesni.  Uz vilu Darinadu tako neki vežu priču o tome kako je jednome Velikodolincu, koji nije više vidio nikakvog izlaza nakon nesreće u šumi i potom stigle neimaštine, u snu prišapnula da u sanduku zakopan u podrumu leži niskorišten čudotvorni alat njegovog pradjeda, koji je bio poznati zanatlija, te da je nakon toga sna taj Velikodolinac vrlo brzo postao nadaleko poznat majstor. No, uz Darinadu se, kao i uz ostale dobre planinske vile, vežu i mnoge druge priče pa tako i jedna o snu djevojčice Dore i strašnoj tajni Velike doline

Dora je jedne noći sanjala kako joj dobra vila Darinada otkriva tajnu, pričajući joj jednu potresnu priču.

Add a comment

Kazivači starih  priča nerijetko opisuju jutra u kojima je  sedam planinskih vila svakoga jutra budilo Veliku dolinu anđeoskim pjesmama. Te su pjesme bile tako čudesne da, kako su tvrdili, nikada nitko od odraslih nije mogao spavati nakon što bi ih vile njima probudile. Štoviše, Velikodolinci su bili uvjereni da upravo te „vilinske jutarnjice“, kako su ih nazivali,  određuju tko je odrastao a tko nije. Naime, svaku bi djevojčicu i dječaka, kojih bi planinske vile razbudile jutarnjim pjevom, od tog jutra svi smatrali odraslim. Stoga bi nerijetko, kada se povela neka od priča o grobničkim planinskim vilama, usputno pala i pokoja šalljiva dosjetka o nekom velikodolinskom dječaku ili djevojčici koji su u silnoj želji da ih proglase odraslima prije nego što to doista jesu, uporno pokušavali ostati cijelu noć budnima. S takvom bi se djecom planinske vile, pričali su Velikodolinci, uvijek rado našalile pa bi ih upravo u vrijeme svitanja uspavale. A najzvonkiji glas među vilama imala je Vila Srebrena.

Vila Srebrena je od svih sedam 

Add a comment

Ljudi u Velikoj dolini su tvrdili da svaka od sedam planinskih vila ima uvijek iste boje haljinu te da su sve te haljine povezane s njihovim imenima. Tako je vila Janja imala haljinu boje pijeska. Govorili su da je u zimskim mjesecima ta njena haljina bila spletena od najnježnije bijele vune koja se prvim danima proljeća pretvarala u perjanastu. Pjevicu Radosnu su uvijek viđali u haljini boje neba kad je ono najsunčanije, a vilu Zdravilicu su opisivali kao vilu u haljini boje mladih listova. U ovoj ćemo pak priči malo bolje upoznati vilu u haljini boje plavo-sivog oblaka, vilu Jelinu, koja je ponajprije brinula o svakodnevnoj prehrani ljudi u Velikoj dolini. 

Svi su Velikodolinci vrlo dobro razaznavali pjev svake od dobrih planinskih vila pa tako i pjev Vile Jeline, posebice kada ih je pjesmom vodila na mjesta gdje se kriju najukusnije gljive. Priča se da bi ova

Add a comment

U davna vremena su ljudi u Velikoj dolini  poslije rada u polju  imali običaj okupljati se u večernjim satima oko seoskog bunara. Iako tada nisu ni znali za satove, uvijek bi se tamo zatekli u isto vrijeme, kada su planinske vile u ruke uzimale svoje instrumente. Velikodolinci su ih nazivali tamburicama. Vjetrom doletjela melodija do njihovih ušiju, izazivala je usklike: „Čuj naše vile!“ Potom bi uslijedili komentari kao: „Nema do vilinih tamburica. To su tamburice kakvih nema nigdje. Samo naše vile imaju takve“. Danas se zna da je taj instrument bila grobnička cindra, koja se u Podhumu izrađivala skoro do kraja 20. stoljeća i njezin je zadnji graditelj često svirao na nju. A svaku bi cindru, kad bi je napravio,  isprobavao pjevajući pjesmu  o grobničkim planinskim vilama. Tako su svi, kada bi čuli tu pjesmu, znali da je još jedna cindra gotova:

“Va Podhumu pokraj puta rastu rožice,

vinčići da od njih pletu vile divojke….

Da, jer grobničke planinske

Add a comment

U dvorcu Jelengrad, ponad Velike doline na brdašu okrenutom prema jugu, živo je u pradavna vremena kralj Grobnikus. Nekada se davno vjerovalo da je Grobnik upravo po njemu dobio ime. Pričalo se da je on dugo vladao ovim krajem a po jednoj od tih priča, u ta se davna vremena dvorac kralja Grobnikusa Jelengrad sjajio za sunčana vremana kao da je od čistog zlata.

Ljudi u okolnim selima živjeli su  od svojih njiva, krava, ovaca i kokoši. No, i taj bi mirni primorski kraj, kao i svaki drugi, povremene potresale nevolje. Po vjerovanju ljudi u ta su se vremena ljudi izvlačili iz tih nevolja uz pomoć dobrih planinskih vila, za koje se uvijek vjerovalo da su anđeli koje im sam Bog šalje. Po pričama o sedam grobničkih planinskih vila, čini se s pravom.

Jedana od tih sedam vila bila je i Vila Radosna. Ona je oduvijek pratila tuge mještana svih sela u Velikoj dolini i donosila im nova radovanja. Osim po čudesnom pjevu, ljudi bi je prepoznavali i po čarobnom smijehu. 

Add a comment

Dan se budio uredno slažući prozirne oblake po njivama u Polju. Pa ipak, planinski proplanci i jutros nude dovoljno blještavila sunca da, kao uvijek poslije kiše, vile po njima mogu sušiti zlatne dukate. Priča se da je odsjaj sunca na dukatima planinskih vila znao biti  toliko snažan da je onima koji bi se zatekli u planini često poslužio za potpalu vatre. 

Da, po pričanju starih, u planinama su u pradavna vremena živjele dobre vile. O sedam dobrih planinskih vila prenašale su se priče s koljena na koljeno. Vile je povezivala dobrota, što ih je činilo jačima čak i od Velikog Zmaja, vladara Paklenog. On nije nikada izlazio iz svojeg kamenog dvorca, ali su zato njegovi podanici često činili velika zla i s pravom su mještani podno planina strepili od njih. Stoga su svi osluškivali što im poručju njihove dobre vile jer su one redovito najavljivale dolazeće prijetnje, a kada ih je koja i dosegle, dobre su vile uvijek bile tu da pomognu.

Svih sedam vila su po ljepoti i dobroti,  po pričama onih koji su tvrdili da su ih sreli, bile poput anđela. Ljudi su im kroz tiskućljeća nadijenuli imena po onome što su im one činile, odnosno u kakvim bi im životnim nedaćama pritjecale u pomoć.

Add a comment

Lucija je čvrsto držala drvene grablje povlačeći mirisni snop tek pokošene trave. I ovoga se puta preplašeno trgnula kada je iznenada pored nje zanjištao konj, a potom je hitro s grabljama u ruci otrčala na suprotnu stranu livade. Osjetila je jednaku nelagodu kao i prethodnih dana, kada se u njezinoj blizini pojavio plemić na konju. I danas je podrugljivo promatrao Luciju, glavu spuštajući i nakrivljujući u stranu, ne bi li se nekako susreo s njezinim pogledom.

Plemić Sigmund je bio gost obitelji de Verneda y Sauleda Rovira, a inače rođak upravitelja dvorca Majer, Antonija de Verneda y Sauleda Rovira. Sigmundovu bahatost su sve sluge u dvorcu osuđivale, a posebice Ivan iz Hreljina koji je već dugo bio zaljubljen u Luciju. Za razliku od Sigmunda, kao od stijene odvaljen kršan mladić i vedra duha, Ivan je bio vrlo omiljen. Slovio je i kao najveći izjelica među njima te su se nerijetko šalili na njegov račun. No on im to nikada nije zamjerio. Štoviše, dočekujući šale širokim osmijehom i sam se znao našaliti na svoj račun. Kako se prepričava s koljena na koljeno, upravo se na njega odnosi i ona: „,  z Hreljina pojil vriću merlina i punu zdelu kaše – se do prve maše“. [1]

Čim se tog dana Sigmund približio Luciji, a ona se žurno odmaknula, Ivan je posegnuo za snopom  trave što ga je Lucija ispustila.   Šutke, naravno, dok je stiskao usne da plemić ne čuje kako škrguće zubima jer s gospodom se nije moglo drugačije nego po onoj „strpljen – spašen“.  Tek kada se Sigmund malo udaljio,  otpuštali su se do tada stisnuti uzdasi i mrmorenje o tome kada će već jednom taj „glavati gospodin“, kako su ga zvali, otići u svoje dvore i pustiti ih na miru. 

Add a comment

 
 
Gospodin Prosinac  (obj. u Sušaćkoj reviji uoči Božića 2009.)
 
 
Si ovi dani razmišjan o ton ča mi j kada ki rekal o prosincu i zač se zadnji misec va letu zove prosinac. No, ja iman svoje tumačenji, onako, samo za se. Iako bi ovo morda prvo mogla bit prigodna priča za dicu, va ovo predblagdansko vrime na niki način odgovara i onin malo starijin. Na koncu konca, saki od nas, z većin ili manjin uspjehon, skriva va sebi ono dite kakovo smo bili. 
 
Ako malo promislimo kako su naši stari živeli i kakovih su se regul držali, onda j med ostalin bil red da se najstariji sin ili kćer va familiji najprvo ožene. A ako pak to prilagodimo na kalendar, onda j najstariji mladić z kalendara upravo Prosinac. Po toj je računici i ovo vrime va kon smo sad, upravo njegovo vrime za ženit. Vrime da sprosi žensku. 
 
Pa ča ni logično da se ta mladić zove Prosinac?! 
Slično stvari stoje i kad su štajoni va pitanju; Proleći j miće dite, Leto razdragana divojčica, a Jesen već zrela, kako bi stari govorili, i rodna i plodna divojka za ženit. A neboga gospodična Zima j već pomalo stara divojka. 
 
Gospodin Prosinac ni kriv ča mu j sudbina dodilila tu mrzlu gospodičnu Zimu, ali roditeji se poštivat mora. A, ča se mora ni teško. 
 
I tako su se njih dvoje, poštujuć ono ča su stariji od njih i očekivali, oženili, zavećujuć se na oltaru da će, kako Bog zapoveda, ostat skupa va dobru i zlu – zavavik! A On njin je, da ne bi bilo nepravde, za se njihove kasnojesenske i zimske nedaće, mesto dice uzvratil najlipje ča j mogal. Dal njin je i Božić i Novo leto. Dal njin je vrime kad se si mi posižemo va dušu i provujemo se pokazat va najbojen izdanju. 
 
Darujuć onih okol sebe, darujemo sebe, dižuć letvicu vridnosti zgoru. A kad bi bar ta letvica mogla sama od sebe tamo gori stat i tako ostat? Ali ne, Ona nima skale da se poprti gori, nima ni krila, pa ne more letet, ona gori dospije samo z našun zaslugun i gori stoji, samo aku ju mi gori držimo. 
 
I tako se ja va ovo prosinačko vrime često ćapan tih misli o mojoj letvici, pa skoro da ju i vidin… pa ju malo boje pogjedan... 
 
- A mogla bi, mogla…mogla bi bit malo visočije i morda malo lipja leh ča je bi mogla bit – va razmišjanju sam sobun čovik kadikad uspjeva bit do daske iskren. Vidin da te moje letvice tamo z live strane dobar komad fali… - Bit će da san nigdi usput ipak zakazala? Kako ono gre: mišlju, rječju, djelom i propustom?! 
 
- Morda j to baš ono kad san niki dan z auta videla onu staru gospu ča biva pa
Add a comment