• Slika 13
  • Slika 11
  • Slika 10
  • Slika 12

Popratna slova_4

dr. sc. Iva Lukežić: POPRATNO SLOVO - GLOSE O GROBNIČKOJ ČAKAVŠTINI 
 
 
        Iako je od toga prošlo trideset i pet godina, živo se sjećam dojma uz prvo spominjanje imena Grobnišćica i Grobnišćina koje sam čula. Moja je kolegica, Cresanka, a tada sa mnom učiteljica na otočiću Iloviku, pripovijedajući o svojim riječkim školskim zgodama, u meni tada nerazumljivu kontekstu osobito svisoka i ironično apostrofirala jednu svoju suučenicu, pa, uvidjevši da nikako ne razumijem poantu koja se podrazumijeva, sažela je svoje objašnjenje ovako: "Ma, ona je Grobnišćica. . . tamo, s Grobnišćine!", kao da bi se time sve trebalo podrazumijevati. Nisam tada točno znala gdje je ta Grobnišćina, pretpostavljala sam da je negdje iznad Rijeke, no ostalo mi je nedokučivo čemu bi trebalo pripisati onu gestu i intonaciju moje kolegice pri spominjanju riječi Grobnišćica, Grobnišćina. Bilo je očigledno da je posrijedi neki poseban i meni tada nepoznat kontekst, a poznat ostalim Primorcima. 
 
Često sam kasnije, živeći i radeći na Grobnišćini, bila u prilici osjetiti taj stanoviti podsmijeh svisoka, kojim se nešto podrazumijeva, kad bi mi pokušali nešto reći o Grobničanima. Obično bi se to, doduše, svodilo na kakvu prizemnu anegdotu s jadno karikiranim, tobože grobničkim izgovorom njihovih replika, i sve su te pričice prikazivale Grobničane u odnosu na ostale meke, pitome i razumne Primorce, kao tvrd, sirov, opor, izravan, nerafiniran, tvrdoglav i svojeglav, pomalo nedotupavan i zaostao svijet koji se ne može prilagoditi drugima. Sve je to dio grobničkoga mentaliteta - glasila bi neizrečena poruka. Osobito bi bilo nečeg uvredljiva u takvim pričama i interpretacijama kad bih ih slušala, od onih koji su tek odnedavna došli u ove krajeve, jer su im takve primljene priče i stavovi služili kao proteze poželjnom osjećaju superiornosti nad domaćim stanovništvom. Nerijetko bi se prosudbe o tome kako su Grobničani svijet drugačiji od ovdašnjeg svijeta i od svih drugih, zapečatile još i opaskom - presudom: " Pa oni su i tako napol Tatari!. . . " Kakav bi povremeni javni eksces (kakvih ima u svakoj ljudskoj zajednici) koji bi se dogodio na Grobnišćini, bio samo dodatni argument cementiranju takvih tvrdnji i uvjerenja. 
 
Živeći veoma dugo među Grobničanima i s Grobničanima mnoge sam stvari pojmila drugačije, a zbog svog podrijetla i obrazovanja i sa stanovitom dozom odmaka od uobičajenih i općeprihvaćenih tumačenja, tim više što sam uvijek više davala prednost vlastitim prosudbama pred stereotipima. Ta relativno nezavisna pozicija isključuje potrebu i obvezu da budem ikome zagovornik, pa ni Grobničanima, ali uključuje pravo da, ako se to od mene očekuje ili traži, kažem na temelju svojih spoznaja, i svoj sud o obilježenom grobničkome jeziku i od bliže društvene zajednice obilježenom "grobničkom mentalitetu". 
 
Svaki se, svačiji jezik, može interpretirati emotivno, s osjećajnih polazišta. U tom će nam smislu svaki jezik biti lijep, pa onda valjan i vrijedan, ako ga ćutimo svojim i ako njime govore nama bliske, intimne i drage osobe, a bit će odbojan, ružan, čudan, tuđ jezik onih kojih se bojimo, koji su jači i arogantniji, ili će biti smiješan jezik ljudskih skupina koje držimo inferiornijima, dakle i bezopasnima. Takav je emotivni, subjektivni pristup ljudskim jezicima u praksi najčešći, no ne odražava objektivnu istinu o svim ljudskim jezicima. A ona bi se mogla svesti na ovo: jezici objektivno nisu ni lijepi ni ružni, ni privlačni ni odbojni, ni bogati ni siromašni, ni milozvučni ni opori. Jezici su takvi kakvi jesu (kao, uostalom, i sve drugo: toliko opisivani zalazi sunca nisu objektivno ni lijepi ni ružni, a ljepotu i dramatičnost daje im promatrač, uvijek čovjek sa svojim duševnim i emotivnim prtljagom). Jezici su stvoreni sa svrhom da članovima ljudske zajednice služe za međusobno sporazumijevanje. Po tome je kriteriju funkcionalnosti svaki ljudski jezik dobar ako se njime može iskazati ono što je toj zajednici i pojedincima u njoj potrebno, da bi mogli funkcionirati i kao pojedinci i kao zajednica. Ljudski jezici nisu nastali iz potrebe za ljepotom, nego iz komunikacijske nužde. Oni su bogati toliko koliko je potrebno zajednicama u kojima su ponikli. Drugo je pitanje koliko se određena zajednica u kojoj je jezik potekao mijenja i koliko se i kako kadar mijenjati jezik te zajednice, da bi pratio civilizacijske promjene u koje je zajednica uključena. To je pitanje vitalnosti jezika i prilagodljivosti promjenama u novim okolnostima. Živeći među Grobničanima uvjerila sam se da je njihov jezik funkcionalan, a to znači dobar i dovoljan da njime iskažu sve što im treba u vremenu i civilizaciji u kojoj su živjeli i u kojoj žive, ali da je istodobno i fleksibilan u tolikoj mjeri koliko je potrebno da u sebe apsorbira i novo civilizacijsko pojmovlje, a da pri tome ostane specifičnim grobničkim govorom, s obilježjima koji ga odvajaju od od srodnih govora. O toj istodobnoj fleksibilnosti i otpornosti najbolje svjedoči novija grobnička čakavština školovanih Grobničana, koja je došla do izražaja u voditelja i dijela sudionika "Grobničke televizije" 1990. godine, ili u novinskom mediju, u podlistku koji čakavštinom pišu Grobničani. 
 
Radeći s djecom u školi u Jelenju nakon određenog sam vremena došla do spoznaje da se svojim materinskim jezikom, grobničkom čakavštinom, izražavaju preciznije, bolje i potpunije nego službenim jezikom kojim sam ih podučavala i koji su u školi morali naučiti i govoriti i njime pisati. Spoznala sam da i sama dobivam potpuniju i točniju sliku o svojim učenicima, i o pojedincima i o cjelini, ako im omogućim - u okvirima koliko to školska propisana praksa dopušta - da se izraze svojim intimnim jezikom, jezikom sredine iz koje su ponikli. Tek sam tako mogla dobiti potpun uvid u inteligenciju, darovitost, sposobnosti, osjećajnost i uopće u duhovnost svojih učenika. To mi je pomoglo u uvjerenju da nema područja ili sredina s inteligentnijim, darovitijim, senzibilnijim ljudskim jedinkama, i područja u kojima su ljudske jedinke zakinute u odnosu prema drugima. Superiorni su duhovni darovi dati svim ljudskim zajednicama ravnomjerno, samo je pitanje ključa kojim bi se oni otvorili, prepoznali, da bi se mogli njegovati. Ključ je u ovom slučaju bio jezik. Ako mi je jezik omogućio da identificiram i spoznam svoje učenike i kao pojedince i kao dio mikrosvijeta iz kojega su ponikli, onda je taj jezik ne samo funkcionalan u smislu komunikacije, nego je i šifrirani ključ. Nažalost, stereotip o Grobničanima i njihovu jeziku uspješno je do naših dana nastavio živjeti. Moje je iskustvo ostalo na osobnoj razini. No stereotip se ionako ne može poništiti jednim osobnim iskustvom. Razrješenje je tog problema ipak složenije: iz stereotipa moraju iskoračiti sami Grobničani, barem oni najsvjesniji i oni što dolaze. Nije put prema iskoraku prekid komunikacije s drugima, nego osvješćivanje o sebi i o drugima, i to bi, čini se, mogli postići sviješću o svome jeziku i njegovoj vrijednosti, te njegovu mjestu u jeziku šire nacionalne i društvene zajednice kojoj pripadaju, da bi toj zajednici potpunije i svjesno mogli pripadati i držati je svojom. Možda bi barem nekim Grobničanima u tome pomoglo i stručno mišljenje o grobničkoj čakavštini, koje sam im u stanju ponuditi, budući da sam, baveći se znanstveno dijalektologijom, spoznala i grobničku čakavštinu lingvističkim, dijalektološkim i jezičnopovijesnim kriterijima. 
 
Grobnički je govor jedan od sjevernočakavskih starosjedilačkih čakavskih tipova čakavskog narječja, najarhaičnijeg i najkonzervativnijeg od tri narječja hrvatskog jezika, kojemu hrvatski jezični identitet nitko nije ni pokušao osporiti. Na tom svom autohtonom geografskom prostoru grobnički je govor okružen sa sjevera, juga i zapada isto tako starosjedilačkim čakavskim govorima s kojima dijeli velike sličnosti na svim jezičnim razinama: u fonologiji, fonetici, morfologiji i tvorbi riječi, u sintaksi i u velikom dijelu posebnog leksičkog (rječničkog) fonda, no ima među tim govorima i razlika, a svaki od njih ima i posebnosti u odnosu na druge u susjedstvu. Najznačajnija je gramatička razlika grobničke čakavštine prema govorima u neposrednu susjedstvu u različitu refleksu starog slavenskog glasa "jata" (Kastavci i Trsaćani su ekavci, Studenjci ikavci, a Grobničani imaju u svom govoru dvojak refleks "jata": ikavski i ekavski), ali je izrazita fonetska razlika u akcentuaciji, u izgovoru akcenata. Naime, svi starosjedilački sjevernoprimorski govori imaju prastaru akcentuaciju, najarhaičniju u cijelom slavenskom svijetu, koja je takva, po prilici, već 800 godina (pa je stoga osobito zanimljiva slavistima iz cijeloga svijeta). No grobničku čakavštinu od svih ostalih odlikuje jedna vrlo arhaična crta: fonetski (izgovorno) vrlo izrazita duljina nenaglašenih dugih vokala ispred i iza akcenata, a u govoru je veoma važna i rečenična intonacija. Susjedi tu grobničku crtu ovako opisuju: Grobničani kantaju kad govore, pokantivaju, natežu. To je navelo jednoga veoma cijenjenog i iskusnog dijalektologa, Aleksandra Belića da 1911. godine, nakon kraće posjete nekim grobničkim selima, ustvrdi da u grobničkom akcentu nema čvrsatih pravila kao u drugim govorima. Istakla bih kako se i na ovom primjeru ogleda relativnost ocjena i tvrdnji različitih ljudi o istome: starim je susjedima grobnički akcent ponešto komično ali simpatično "kantanje", strancima laicima, nestručnjacima je jedna odbojna jezična crta koja toliko odudara od jezika koji oni poznaju, starog dijalektologa toliko dovodi u zabunu da izriče tvrdnje neprihvatljive u znanosti, a suvremeni je svjetski dijalektolozi istražuju i opisuju s najvećim znanstvenim respektom i uzbuđenjem. 
 
Ukratko, grobnička je čakavština jedan vrlo stari čakavski tip starinskih jezičnih crta, sačuvan do naših dana kao najjača okosnica kulturne povijesti Hrvata ovoga kraja, ovog podneblja. Ta je čakavština komunikacijski idiom današnjih Grobničana i istodobno njihova veza s precima koji su nastavali isti ovaj prostor i poštovali određene vrednote. Kao veza s precima i korijenjem na ovome tlu, grobnička je čakavština sačuvana i u pisanoj baštini minulih vremena. Prepoznaje se u jeziku prvog hrvatskog pravnog teksta, Zakona vinodolskog iz 1288. godine, i u brojnim javnopravnim i privatnopravnim: statutima, registrima, kvadernama, testamentima, sudskim aktima - pisanim starohrvatskom glagoljicom i latinicom preuzetom od zapadnog kulturnog kruga, što svjedoči o tome da je ovaj kraj pripadao specifičnom dodirnom polju romanske i autohtone hrvatske kulturne matrice. 
 
Ističući sve ovo željela sam pomoći Grobničanima u vraćanju samopoštovanja preko svijesti o vrijednosti njihova jezika, s porukom da su tu baštinu dužni kao i do sada čuvati i njegovati i dalje je namrijeti svojim potomcima. Ta svijest o vrijednosti vlastita jezika u očuvanju vlastita identiteta, ali i identiteta hrvatskoga naroda tijekom povijesti na ovim graničnim prostorima, može biti ljekovitom za kompleks inferiornosti nametnut Grobničanima, a i drugim čakavcima, može im pomoći u stjecanju imuniteta prema stereotipima zbog kojih se neki čakavci danas tako olako odriču svoga jezika da njime ne govore ni sa svojom djecom, rodbinom i suseljanima, a drugi zabrinuto pitaju: što će biti s čakavštinom? 
 
Doista, što će biti s čakavštinom? 
 
Bit će onako kako se prema njoj budu odnosili čakavci: s kompleksima ili bez njih. Nitko im drugi njihov jezik ne može zaštititi ni spasiti ako to oni ne učine svojim odnosom prema njemu. Ili će ga rabiti gdje god to mogu, prirodno kao što se diše, ili će ga odbaciti prihvativši opći službeni jezik, potirući na taj način svoju posebnost. 
 
Nisam sve ovo napisala kao popratni tekst jednoj pjesničkoj zbirci bez razloga i predumišljaja. Namjerno nisam govorila o poetici ili poetikama u ovim pjesmama - a to ionako nije važno za recepciju publici koja će te pjesme prihvatiti ili se na njih neće osvrtati. 
 
Razlog svom pisanju našla sam u procjeni da ova ZBIRKA odražava novi, suvremeni senzibilitet (nadam se: ne samo ove autorice) i prema stereotipima o Grobničanima, i prema grobničkoj čakavštini, te u slutnji da bi to mogao biti put kojim bi trebali poći svi čakavci (i ne samo oni) u održanju svoga jezika, a onda i svoje posebnosti: to je put integracije u šire matrice, no bez asimilacije, potiranja posebnosti i posvemašnjeg poopćavanja, ali bez zatvaranja u kulturne rezervate. 
 
Autorica ni u jednoj od svojih pjesama pojedinačno niti u zbirci u cjelini ne pokazuje da za nju postoji stereotip o Grobničanima, on joj ni u kojem značenju nije važan, te ona nema potrebe, kao što to čine drugi, prema njemu se određivati prkosnim, ponosnim, a zapravo obranaškim veličanjem svega što je grobničko, niti bježanjem u negaciju i zaborav: činjenica da je Grobnišćica nema predznaka kompleksa ni superiornosti ni inferiornosti. To je prirodna činjenica, stvarna i neupitna kao i činjenica da nije samo to nego je i Hrvatica, i još šire: jedinstvena ljudska jedinka imenom Vlasta Juretić. Sve su te tri komponente u punu jedinstvu i prirodnoj prepletenosti u strukturi iste ličnosti, koja nešto opaža, nešto osjeća i nešto misli, i ima potrebu da taj svoj duhovni imutak podijeli s drugim, sebi sličnim bićima. Kad registrira svoje opservacije o prostoru i zbivanjima, to doista najčešće jesu grobnički pejsažni motivi ili sličice iz djetinjstva, ali to je stoga samo zato što su te slike njezinim osjetulima i sjećanju neposredno bliske; ratna stvarnost na Grobnišćini dio je ratne stvarnosti u Hrvatskoj; intimni osjećaji i promišljanja ujedno su osjećaji i promišljanja bilo koje ljudske jedinke bez obzira od kuda je i gdje je. 
 
Ona je Grobnišćica (jer je prirodno da to bude svojim precima i jezikom), ali je istodobno i Hrvatica (jer je prirodno i neupitno da su Grobničani Hrvati, da je njihov jezik hrvatski, ali je prirodno i da hrvatski književni jezik pozna i rabi školovan Hrvat; prirodno je i neupitno da je Grobničanima domovina imenom Hrvatska, i sudbina pod hrvatskim križem i hrvatskom zastavom), istodobno je i ljudski stvor kojega raduje i muči ono što raduje i muči ljudske stvorove bez obzira gdje su i odakle su. 
 
Adekvatan je tome i odnos autoričin prema uporabi jezika: za iste teme i motive rabi čas grobničku čakavštinu, čas suvremeni hrvatski književni jezik, ne miješajući ih unutar iste pjesme, nego čuvajući posebnost svakoga od njih. Ona paralelno rabi dva hrvatska jezična tipa, oba u poetskoj jezičnoj funkciji i izboru, i čini to neforsirano i prirodno, bez primisli o zatvaranju u tematsko-jezične rezervate na koje smo već bili navikli. To je i prirodno: ona kao suvremena i školovana Grobnišćica rabi oba jezična tipa. Čini mi se da je to posebno obilje dano samo pjesnicima čakavcima i drugima kojima je materinski jezik jedan od dijalekatskih jezičnih tipova. 
 
U ovakvom odnosu prema grobničkoj i svakoj drugoj čakavštini vidim mogućnost za njezino prirodno očuvanje i u novim vremenima. «
Add a comment