PRIPOVJEDAČ: Raspričale jutros latice se bijele,
  da im dićꞌ se gore i one bi sjele…

PRVA: Vidi kolika sam a vjetrić me ljulja,

DRUGA: A vidi tek mene, stara klupa žulja.

PRIPOVJEDAČ:Da joj se odmaknut dalje samo mrvu,
izbjegla bi pogled ka trošnome drvu.

TREĆA: Tko zna što svegꞌ gore na klupici čeka?

ČETVRTA: Misliš da klupica samo na nas čeka?

TREĆA: Sigurno je bolje, nego što je dolje.

PRVA: A za podići se samo treba volje!

DRUGA: Što nam sav trud vrijedi
kad starica gore sjedi?

ČETVRTA: Da, starica je klupu prisvojila
i jučer je na njoj naglas govorila

PRIPOVJEDAČ: I krenule latice u istom smjeru
otkrivajućꞌ želje i u sebe vjeru

TREĆA: Kad narastem preko, kako bih i htjela…

PRVA: …pa, popet se gore može svaka smjela

DRUGA: Sve smo smjele, sve smo mlade
i sve bismo rasti u vis rade

TREĆA: Ja ću prva preko ruba a vi sa mnom skupa

DRUGA: Pod nama će nestatꞌ cijela klupa

PETA: Sita sam te klupe ofucane

DRUGA: …možemo je obrubiti sa sve četiri strane…

PRIPOVJEDAČ: Jesu li krenule odveć smjelo?
Počujmo što snuje jato bijelo!

ŠESTA: Mislite klupici staroj vijencem biti?

PRVA: Da, sobom je prekriti, od svih je sakriti

ŠESTA: Zar već ni klupice, ni starice neće biti?

PETA: Da, a kako smo lijepe, svi će se diviti!

TREĆA: Ionako, ta starica ovdje je prečesto
vrijeme je da nađe neko drugo mjesto

DRUGA: Starica i klupa,
baš i idu skupa

PETA: Obje jednako naborane

TREĆA: Prekrit ćemo klupu čim sunce grane

PETA: …cijelu ćemo ju prekriti
i svima će ljepše biti

PRIPOVJEDAČ: I kao da svaka želja klupu već presvuče
umišljene u se svoj naum zaključe,
previdjevši staričinu suzu što je pala:

LATICE: Lijepe smo i mlade a ona je svoje dala!

PRIPOVJEDAČ: Staricu kad ugledaju da s klupice seli
još se neke žustro jave:

LATICE: Neka ide, može gdje god želi

PRIPOVJEDAČ: Pogleda ka nebu latica najviša

PRVA: Gle! Sve je na našoj strani, sad će kiša!

PRIPOVJEDAČ: Razgale se i rasplešu, vru od sreće
mislećꞌ nitko ravan bitꞌ im neće

LATICE: Kiša, kiša, čekale smo kad ćeš pasti,
poslije tebe sunce grane i sve ćemo rasti!

PRIPOVJEDAČ: Listići se tanašni pritajili meko,
jedan drugom mudro namiguju preko.
Tek jedan med njima zašumori samo:

LISTIĆ: Ispune lꞌ se želje njima i mi ćemo tamo.

PETA: Svi ćemo narasti, bit će kako treba
biti glavni i rasti do neba!

ŠESTA: Okrenite glave, ja sam sva prignuta.
Tko najviše nosi pored mojih skuta?

PRIPOVJEDAČ: Ona do nje vedro cijelo nosi,
prosipa se preko, cijedi joj po kosi
Nastavlja na suncu stenjući, pokisla:

SEDMA: Pitatate se, vidim, zašto sam se stisla.
Kako bi i znale - ne mislite na me
sve spustite dolje; i slatke i slane?!

OSMA: Sve vi lijepo redom planove kujete
a nas male dolje ne vidite, ne čujete…

DEVETA: Otvorite i oči i uši, vi što ste podalje
od klupice ruba i starice halje.

OSMA: Dugo već pričate,
samo svoje znate

DEVETA: Mene zgrozi pljesak starica kad ode
kamo li sve ove puste želje vode?

PRIPOVJEDAČ: U trenutku zamru, nije im baš sjelo;
muk mukom zapljusne zelenžuto bijelo.
Glavica se jedna makne, nedaleko stala:

ČETVRTA: Ta starica teg svoj niže, zašto bi plakala?

OSMA: Ne vidjeste da sam često smočena ovako?
Staričine suze nosit baš i nije lako.

PRIPOVJEDAČ: Susjeda se njena odjedanred javi,
a mudrosti ima i u maloj glavi:

DEVETA: Mnogih tuga naslušah se i ja s te klupice
izbrazdano kad zapljusnu staričino lice.

OSMA:Al ja se ne žalim jer od svega teže
ono je što sklupom staričicu veže

PRIPOVJEDAČ: Uz klupicu jato spuštenih latica
u mah razotkrilo ne baš sretna lica;
prestale misliti samo su na sebe,
sve utihnu duša kada zebe.

DEVETA: Zar bi htjele nebu rasti
starici mjesto mjesto ukrasti?

PRIPOVJEDAČ: Pokunjile glave misleći na grijehe
al jedna se jošte ne da, tražeći utjehe:

ČETVRTA: Ma, ima i suza sreće, one nisu teške,
sa staricom kad dijelimo od sjećanja smješke.

PRIPOVJEDAČ: Pokušaj joj dobar ali ne i pravi
…i baš ništa ne ispravi.

DEVETA: Htjele bi bit velike, malu klupu skriti,
da starice ovdje više neće biti…

PRIPOVJEDAČ: Umuknule latice od reda
jedna drugu skoro da ne gleda
Ispod oka motre koja će smoć snage
teško je uoči istine bit nage.
U mirnom su stavu poput drva,
kroz veo tišine probije se Prva

PRVA: Deveta nas sve u tren postidi

DRUGA: Istina je, za sve treba samo volje
mislila sam drugima je svima bolje

TREĆA: Priznajem, i ja sam htjela rasti k nebu
ne misleć na brige što staricu zebu

PRVA: Da, a najveća bremena suza što su na nas pala
od boli su što je sama na svijetu ostala.

PRIPOVJEDAČ: Otežale laticama staričine suze
skrenule poglede zemlji na one što puze

ŠESTA: Staričine suze latice ne piju
skliznu dolje, u zemlju se skriju.

DRUGA: A, sjećanja kad joj vrate njene iz daleka;
tek klupica ova krnja na staricu čeka.


PRIPOVJEDAČ:
Na suncu što nakon kiše grane
zavrisnule glasno sve su mane
zatečene šuteć, ni da pisnu
jedna se do druge stisnu
bjeluškaste glave tiho sriču:


LATICE: Dobro da starica ne ču našu cijelu priču
bila bi to sol na njene rane
umjesto da ljepšamo joj dane

PRIPOVJEDAČ: Oholosti više nema, bahatosti već ni sjene…

LATICE: Neka starici klupe njene…
stara je klupa njezino rame
nek starice, sa njom nismo same!

PRIPOVJEDAČ: Sunce im se s neba toplo smiješi:
Živući baš svatko griješi
Ispod oka gledaju se, još se stide;
jer obje sad strane vide!

LATICE – ZAVRŠNA PJESMA:

Najljepši je cvijet među svima
svima nam je darovana
i svatko je ima
a od svegꞌ na svijetu
ona je najboljom
kad s drugima
dijelimo ju s voljom;
Ljubav je to što ćutiš i ćutim
ljubav ti čuješ i kada šutim
Ljubav je sveta,
ona svima treba
Samo ljubav može
rasti do neba