ZELENO I PLAVO - MAGAZIN PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE

 

NN VLASTA JURETIĆ Jedna od najistaknutijih kulturnih i društvenih djelatnica Grobnišćine, pjesnikinja, književnica, borac za zaštitu, očuvanje i unapređenje kulturno-povijesne baštine

NS Čovjek za života prođe kroz svašta, ali ako ti ostane ono unutarnje zadovoljstvo ništa tome ne može biti ravno

PN Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara mi smo obavezni sve to što smo naslijedili ostaviti u najmanje onakvom obliku u kakvom smo naslijedili. Međutim, ja želim našim novim generacijama ostaviti više, kaže Vlasta Juretić

 

Razgovarao Kristian SIROTICH

Snimio Rino GROPUZZO

 

„Što više imate onoga što niste napravili to ste sretniji, jer samo tada imate prilike za napraviti još nešto. Kada bi sve bilo napravljeno što bismo mi onda, bilo bi nam dosadno.“. Upravo tim riječima započeo je razgovor s Vlastom Juretić, rijetkom kulturnom djelatnicom koju nije potrebno posebno predstavljati da bi većina čitatelja u isto vrijeme znala o kome je riječ, a to je ipak rijedak privilegij samo onih ljudi koji su u svojoj sredini ostavili dubok trag. A ostavljaju ga i dalje pa se čovjek jednostavno mora zapitati odakle crpe toliku energiju i kreativnost.

- Od kud? Od zgora! Mi smo svi darovani. I vi i ja. Pokojni velečasni Šimac mi je jedanput rekao, a ja sam bila dosta samozatajna po pitanju svoga dara za pisanje i nešto sam objavljivala pod pseudonimom, da dar dobijemo da bismo ga dijelili s drugima. Naravno, na jedan prigodan način. Tako je što se tiče svega u životu. Čovjek bez duha ne može ništa stvarati. A taj duh ti nisi stvorio, nisi se ti borio da bi ga stekao. Nosiš ga u sebi. Temelj svakog stvaralaštva su granice koje mi sami stvorimo, samo moraš biti svjestan toga da se tvoj ego i taština ne bi protegnuli izvan tih granica. Čovjek sam po sebi mora shvatiti da je jedan među mnogima, da smo došli bez ičega i da ćemo otići bez ičega. Mi ljudi to često zaboravimo, mislimo da je život zauvijek i da smo naj naj u svemu, što nije točno. Svi imamo mane i vrline, i samo je pitanje usklađujemo li to ili ne usklađujemo s drugima.  Od malih nogu me je to vuklo (stvaralaštvo). Vrijednosti su nam totalno poremećene, ako mi ne uspijemo u sebi te vrijednosti staviti u pravi kolosjek postajemo sve siromašniji, prizemno rečeno blesaviji. Čitav život učim svjesna da ne znam, a što više učim to više znam da ne znam pa je to ono čime sebe usrećujem. Kada shvatim da ne znam moram učiti. Čovjek se uči dok je živ i kao budala umre, ali umre kao manja budala od onih koji ne uče,  naglašava Vlasta Juretić, u čijem stvaralaštvu se na neki način posebno ističe ta težnja za očuvanjem kulturne baštine.

- Ne mogu reći da je to težnja, temelj ili  ljubav. To je odgovornost naspram onoga što si zatekao. Naslijedio si nešto, nisi niti orao niti kopao za to. Znači da imaš obvezu da to sačuvaš za one koji dolaze nakon tebe. Imam odgovornosti u sebi, možda nekad i preko mjere, i ako u datom trenutku ne aktiviram tu odgovornost onda se grizem i najviše štete sebi napravim. Nastojim usmjeriti pozornost na tu odgovornost, svako će biti sretniji ako to učini i tako ja to nastojim raditi. Ne zato što sam ja nešto ekstra, nego zato što na vrijeme sama sebe propitkujem i shvatim da nisam napravila još to i to, a to osjećam obvezom. Svi mi imamo obitelj, djecu, ja imam sina, moja unuka ide u peti razred i pitam se kako će oni kroz život ići prepoznati kao moji, a da ih u isto vrijeme ne bude sramota jer sam ostala dužna naspram svemu tome, naspram naše naslijeđene baštine. Dakle, kulturno-povijesna baština, zaštita, očuvanje i promicanje je naša odgovornost i obveza svakoga od nas. Svi smo mi to naslijedili, nije to ničije privatno vlasništvo, iako se mnogi ponašaju kao da se to njih ne tiče, nastavlja Vlasta Juretić, koja tu svoju odgovornost uspijeva održati na dva načina. Svojim stvaralačkim spisateljskim radom i kroz grobničku Katedru.

MN Grobnička Katedra

- Kada govorimo o grobničkoj Katederi, od 1992. godine kada smo osnovani do danas imamo u temeljima našega Statuta upravo to. Kao kreatorica Katedrinih programa, opredijelila sam se za inovativne programe  zaštite, očuvanja i promicanja kulturne baštine i njihove provedbe u sinergiji sa suvremenim umjetničkim stvaralaštvom. Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara mi smo obavezni sve to što smo naslijedili ostaviti u najmanje onakvom obliku u kakvom smo naslijedili. Međutim, ja želim našim novim generacijama ostaviti više. I Bogu hvala poprilično sam uspjela u mnogo čemu. Da su naši stari puštali samo ono što su nasljeđivali, onda bismo mi danas bili siromašni po pitanju kulturno povijesno baštine, govori ova iznimna žena, koja o grobničkoj Katedri govori s puno žara, što i ne čudi budući da je sudjelovala u njezinu osnivanju, bila predsjednica, dopredsjednica i tajnica, a kao voditeljica programskih djelatnosti autorica više stotina projekata.

-  Mi smo 1992. godine pokrenuli grobničke znanstvene skupove, jedini u Hrvatskoj to održavamo, sada je na redu 31. a time se ne može niti znatno veća sredina pohvaliti. Mi jedini u Hrvatskoj pod istim krovom imamo dva muzeja. Etnografsku zbirku i Zavičajni muzej je otvoren u lipnju 1992. godine, a 1996. godine smo, uz potporu Primorsko-goranske županije počeli stvarati muzej suvremene likovne umjetnosti i danas imamo jedinstvenu zbirku suvremene likovne umjetnosti u Hrvatskoj, Zbirku SLU Grobnik. Osim organizacije rada raznih saziva umjetnika u sklopu MLKG, prikupili smo blizu 500 novih umjetničkih djela autora iz mnogih zemalja Europe, Južne i Srednje Amerike te Azije. Usporedno smo stvorili i uvjete za rad prve artoteke u ovome dijelu Europe (posudionica umjetničkih djela), Artoteke Grobnik. U  rad Međunarodne likovne kolonije  je sveukupno uloženo 229 tisuća kuna, a stvorili  smo više od četiri milijuna kuna vrijednosti. Od kada smo osnovani 1992. godine čak 196 puta smo bili nakladnici. Da smo samo to radili bilo bi puno. Mi smo najplodnija udruga u Hrvatskoj i nema nam ravne. Imamo toliko posebnosti na Grobnišćini, neke stvari možda danas nisu prepoznate, ali znam da će biti prepoznate sutra. I znam da se moj sin nema razloga mene stiditi i ja sam nagrađena u ovom životu. Činjenica je da kada imaš taj osjećaj da si napravio nešto što će pokoljenja koristiti, onda imaš osjećaj da si uspio i ne trebaju ti druge nagrade. Nagrada je najveća kada shvatiš da si nešto stvorio, kaže Vlasta Juretić pa naglašava one stvari koje obje njezine općine na Grobnišćini tek moraju valorizirati.

 

MN Posebnosti Grobnišćine

- Primjerice, u danas najsnažnijoj gospodarskoj grani, turizmu, posebnosti Grobnišćine su rariteti u svijetu. Puno sam proputovala, mi ne moramo izmišljati pričice, mi ih imamo. Međutim, to se ne koristi. Šira publika zna za Automotodrom i misle da je to najsnažniji turistički proizvod, ali to je najsnažnije samo u okviru sporta. Mi imamo daleko snažnije posebnosti. Sada u Gradu Grobniku nastaje Šetnica Zakona devet gradova, jedinstveni hrvatski spomenik europskoj i svjetskoj baštini. Kada sam dugogodišnjeg suradnika i prijatelja, sveučilišnog profesora Željka Bartulovića, zamolila za savjet o tome  hoće li do sada najzahtjevniji Katedrin projekt po dovršenju biti jedinstven hrvatski spomenik europskoj ili svjetskoj baštini, odgovorio mi je da ga mogu nazvati jedinstvenim hrvatskom spomenikom svjetskoj baštini. Zašto? Jer nastaje na jednom od tri najznačajnija europska pravna spomenika – stvarnom Zakonu devet srednjovjekovnih vinodolskih gradova, šire poznatom kao Vinodolski zakonu, koji je pridjev Vinodolski dobio po području Vinodol, kojem je sjeverna granica bila na Jelenskom vrhu.  Europsko pravo velikim se dijelom temelji na Vinodolskom zakonu. Primjerice, mi smo prvi u svijetu u zakonu imali silovanje. Naš kraj krasi niz vrijednih posebnosti, nažalost do sada neiskorištenih jedinstvenih kulturnih proizvoda, što se može promijeniti jedino upoznavanjem šire javnosti sa činjenicama,  da bi oni koji još ne znaju shvatili da Vinodolski zakon nije samo zakon Novog Vinodolskog, nego da je to i Grobnički zakon, i Trsatski, Bribirski, Hreljinski... pod stručnim nadzorom povjesničara umjetnosti dr.sc.  Berislava Valušeka pokrenula sam projekt koji okuplja najpoznatije živuće hrvatske umjetnike i kipare, koji su autori devet monumentalnih kamenih skulptura, što će simbolizirati devet vinodolskih gradova, u kojima se stvarao Zakon. Zakon je proglašen 6. siječnja 1288. godine, ali 1280. godine je knez Leonard okupio sve one za koje je on držao da su umni i rekao im skupljajte običaje koji su vrijedili kao zakoni po selima, zapisujte sve to skupa pa ćemo sročiti jedan zajednički zakon. I to su ljudi napravili. Čak pet njih bilo je iz Grobnika, Grobničani su bili među najbrojnijim tvorcima Vinodolskog zakona i znamo ih poimence. Imamo mi još drugih posebnosti. Imali smo srednjevjekovni skriptorij, profesor Vojnović, doktor znanosti, 2005. godine je imao temu Biblija kneza Bernardina Frankopana Grobničkog, kao prvom prijevodu biblije. Devet mjeseci kasnije Vojnović je, na žalost preminuo i ta su istraživanja zaustavljena. Recimo, na Grobniku je pisan Pulski misal, na znanstvenom skupu u Puli dr.sc. M. Čunčić koja je obrađivala tu temu, u kojem izlaganju, između ostaloga, stoji da ga je pisao vrsni glagoljaš u skriptoriju Grobnik pop Martinac (srednjovjekovna grobnička pisarnica s pet fratara). Mogli bismo, dakle, imati hologram skriptorij u kojem će škripati pera...  Nadalje, prvi spomen Slovenije bio je 1495. godine kada je u Grobniku pisao pop Martinac u svojoj srednjevjekovnoj pisarnici Drugi Novljanski brevijar. Puno toga u turizmu nije iskorišteno, a bilo bi tako dobro kada bi to bilo iskorišteno. Svaka od ovih tema bi mogla biti priča za sebe jer mi kao Katedra imamo sedam udruga pod jednom kapom. Nakladništvo, glazbena djelatnost, likovna djelatnost... Kada inovacija nema ogledni primjerak treba zagrijati stolicu, treba imati volje proučiti, upoznati se s time, a oni koji odlučuju očito za to nemaju vremena. A fraza nemam vremena je kriva za mnoge probleme koje imamo, kao što je kriva i za mnoge stvari koje nemamo, u svom stilu govori Vlasta Juretić pa se vraća na projekt šetnice Zakona devet gradova.

 

MN Izvor svega i svačega

 

- Monumentalne skulpture u kamenu su u završnici, one će biti posve dovršene kada budu na trajnim pozicijama, svaki od tih devet umjetnika ima svoju zamisao kako će njegovo umjetničko djelo izgledati na trajnoj poziciji i sa svima njima su te pozicije utvrđene. Autori su pretežito profesori na umjetničkim akademijama u Rijeci, Zagrebu, Splitu: Kuzma Kovačić, Mladen Mikulin, Goran Štimac,  Hrvoje Urumović, Marin Marinić, Zvonimir Kamenar, Tomislav Pavletić, Kruno Vrgoč i Ivan Balažević, Okupila sam ih zajedno s profesorom Valušekom i rekla im da imam u planu posebno zanimljiv projekt, ali da bi se za realizaciju trebali dobro naraditi, a pri tome odreći uobičajeno visokih honorara, pretpostavljajući oni koji odlučuju o potporama neće imati sluha za milijunske vrijednosti jednog takvog projekta. Odmah su prepoznali vrijednost jer umjetnici su shvatili o čemu se radi i značenje projekta te pristali. Ministarstvo kulture je odobrilo početnih 80 tisuća kuna za projekt, a nama je to bio znak da možemo okupiti te ljude i reći - krećemo. Tehnički dio priče je jako velik. Najprije smo u Pazinu dogovorili koje kamene blokove i kojih dimenzija trebamo i zašto te nam je financijski pomogla  i tvrtka Kamen. Šleperima su nam dolazili blokovi, sve smo obavili, obavljen je i rad na terenu, sav fizički dio je obavljen, nabavljeno je preko 60 tona kamenih blokova, a najveći dio je u tome dijelu projekta odradio bivši tajnik Katedre Vinko Škaron. Sve je izrezano, iskrcano, umjetnici su odradili planirano, skulpture su stvorene i treba ih staviti na prava mjesta i projekt je u završnici. S općinom Čavle je dogovoreno da će financirati postavljanje skulptura na trajne pozicije. Ako uspijem sada se planiram maknuti u stranu neka se to realizira ili neka se ne realizira. Ja više nemam snage, kultura je svoje napravila, a sada je na redu gospodarstvo. Kada se devet skulptura postavi činit će Šetnicu Zakona devet gradova, svaka od tih skulptura će imati svoju legendu, prilično daleko sam u razgovorima da se postave info panoi na prilazima Rijeci, na svim ovim bližim lokacijama da se vidi gdje je to. Svaki Slovenac kada dođe na ovo područje sigurno će biti zaintrigiran mjestom prvog spomena Slovenije/Kranjske (J. Rotar, Zgodovinski časopis 1991.). To su podatci koji su neiskorišteni.

- Grobnička Katedra i Grad Grobnik su izvor svega i svačega, naravno pozitivnoga. Svako tko na Grobnišćini živi ima razloga da se diči time. Mi smo promijenili jedan odnos ostalih naspram Grobnišćine. Sjećam se svojega djetinjstva, Čavle su neki zvali exer city, za vrijeme školovanja ti si bio trećerazredan iako su ovi gradski dolazili iz tri puta većih.... Prije petnaestak godina sam se zamjerila nekim učiteljicama jer sam rekla da djeca koja u čakavskim krajevima koja idu u prvi razred bi morala imati učiteljice koje poznaju čakavštinu onoga kraja gdje se škola nalazi da bi ta ista djeca bila sva u ravnopravnom položaju. Ako je učiteljica nečakavka u privilegiranom su položaju takvi učenici, a domaći učenici koji se u standardu još ne znaju izražavati kako treba oni su okrnjeni, manjina i u nepovoljnijem položaju. Našla sam se nakon toga u jednom nezavidnom položaju, reći će žena nevjerojatne energije koja za sebe tvrdi da je potpuno apolitična, iako je imala svoju političku epizodu.

- Kada se stvarala Hrvatska bila sam u HDZ-u, ali sam prestala biti jer kultura ne ide zajedno s politikom. Ne možeš biti slobodouman i biti političar, ne možeš biti poslušnik i umjetnik. A ja sam umjetnošću opijena. I ne mogu biti drugo nego ono što jesam. Bila sam u životu i u neimaštini i svega je bilo kroz život. Čovjek za života prođe kroz svašta, ali ako ti ostane ono unutarnje zadovoljstvo ništa tome ne može biti ravno. I naravno da ja osjećam to unutarnje zadovoljstvo. Najsretnija sam osoba na svijetu. Imam sina najboljeg prijatelja na svijetu, imam prijatelja koji mi je najbolji prijatelj, imam još prijatelja i dobrih znanaca, a ono materijalno, osim nužnog, više nikad nisam niti trebala. Meni je predivno. Sretna sam jer sam mogla pomoći sinu, podstanarka sam, selila sam se jedno 18 puta, danas živim na jednom prekrasnom mjestu u zelenilu u jednoj staroj kućici. I predivno mi je. Osjećam se fantastično. Mislim da nikome nije lijepo kao meni.  Imam mogućnost da tako živim. Imam jako puno zadovoljstva, tugu znam pretočiti u riječi i u zadovoljstvo. Ne mogu biti ljuta. Darovana sam tim što kod mene ne postoji osjećaj mržnje, zahvalna sam zbog toga, to je najveći teret koji ljudski organizam može podnositi. Čovjek s mržnjom se ne može iskreno nasmijati, ne može uživati ni u čemu, meni je tih ljudi žao. Žalim zločeste ljude, otkriva Vlasta koja je do sada napisala osam knjiga poezije, proze, putopisa, novela itd. te jedan roman,  među kojima se posebno ističe jedno djelo: Pleteri – soneti i sestine lirike.

MN Sestine lirice

 

- Autorica sam nečega što, koliko je meni poznato, nitko u slavenskim zemljama nije u cijelosti uspio, svladala sam izuzetno zahtjevnu književnu formu sestine lirike. To je 39 stihova u jedanaestercu, šest sestina i jedna tercina, ali po formuli od prije 800 godina. Prva sestina ima zadane riječi koje se moraju pojavljivati u svakoj od sljedećih pet sestina i zaključnoj tercini na po zadanoj formuli određenim mjestima, a da se ne gubi poetika. U slavenskim državama je to poprilično teško zbog deklinacije. A riječ mora ostati ista. I ja sam to uspjela. Dante ih je napravio devet, ja sam ih napravila deset. Uff, znala sam ustati na četiri ujutro. Nemate nikakve literature u Hrvatskoj o tome, imate samo formulu, ali nema nikakvih primjera. Svladala sam to, profesorica Lukežić je učila sa mnom, nacrtala sam hodogram, napravila sam to da ide kao tornado, ali i da se seli. Sestine lirice je izumio Arnaut Daniel, Dante ih je napravio devet. Ja više a objavljeno ih je deset.  Za roman i tu knjigu sam podigla kredit, a pomoglo mi je i Ministarstvo kulture, koje je za knjižnice kupilo značajan broj komada.

- Inače, svaki dan pišem. Imam više tisuća pjesama, od kojih više stotina do sada neobjavljenih, gotov drugi roman te knjigu grobničkih bajki na hrvatskom i engleskom gotovu za tisak, ali mi je od Općine odobreno samo dvije tisuće kuna, na čemu sam se zahvalila. Najljepše šta se scene tiče? Imam više tih komedija i igrokaza, a petnaest godina sam vodila čakavsku Scensku skupinu. No najviše smijeha je bilo za rada na kazališnoj predstavi  Mušica. Pokojni hrvatski književnik Zoran Kompanjet je to djelo šezdesetih godina prošlog stoljeća preveo na čakavsko narječje s prethodnog prijevoda na srpski ali je ostavio neprevedene one greze psovke, one kojih u našim krajevima nikada nije bilo.. Trebala sam ih prevesti na čakavšćinu. Mojem djedu je najveća kletva bila j.... ti jarca, a pogrdni nazivi trubilo, ili majmune, ili telcu, tovare…. Kada se pripremala komedija Mušica, tamo su bile grozne psovke. Najviše ona jedna psovka, teško mi ju je i izgovoriti, ona materina sa čk, i morala sam naći neku čakavsku vulgarnu zamjenu. Naši stari nisu imali puno takvih psovki. Dva dana sam se s tim mučila a onda mi je jedna pala na um. Moj djed je imao stolariju u kojoj su se često okupljali stariji. i tamo sam čula…Ne znam kako sad to reći… (piška ti oči pokrila). I to sam ubacila, a i sad kad se sjetim, čujem kako to Davor Jureško i Alen Liverić ponavljaju i njihov gromoglasni smijeh. A kakve su samo komedije stari znali činiti?! Mene su koristili kao dijete „da greben po vratnicah jednoj staroj ženskoj kojoj je muž umrl, aš je onda ona drugi dan sin povedala kako joj je opet došal pokojni (ha, ha, ha), uz smijeh je zaključila Vlasta Juretić ostavivši za kraj još samo jednu poruku:

- Ako čovjek nešto želi to mu se i ostvari. Ako vjeruješ i žarko želiš.

Sve mi se želje ostvaruju

a nikad ih nisam imala malo

i kada bih nebo dotakla

još uvijek bi ga gore ostalo.

Pa zagrlih snažno granice želja

a životu pustih da uči slobodi

i navre silna plima ostvarenja

a ja iznad dubina koračam po vodi.

- To sam pisala 1993. godine, nikad nisam odustajala od svojih želja. Ali uvjet je da ograničiš želje i sve se ostvaruje. Moja cjeloživotna mentorica i glavna urednica svih Katedrinih izdanja, dr. sc. Iva Lukežić, prof. emerita Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci je stručni osvrt u mojoj knjizi Pleteri naslovila sa Pjevica u krletci. Kada sam sebi napraviš krletku i kretanje onda tek osjetiš slobodu, zaključit će Vlasta Juretić.

OKVIR 1

NS Grobničke skale

Posebno mjesto u Vlastinom stvaralačkom opusu zauzimaju Grobničke skale.

- Do sada smo pripremili i proveli 20 festivala Grobničkih skala, zajedno sa suradnikom i prijateljem, grobničkim skladateljem Vinkom Škaronom, a Skala je posebna priča. Da bi se jedan govor proglasio zaštićenim mi smo godinama podastirali dokaze da grobnički govor taj status zaslužuje. Svi naši programi su usmjereni ka zaštiti, očuvanju i promicanju kulturno-povijesne baštine, pa tako i to. Znala sam da grobnički govor ima sve adute koje traže sve institucije. Tu je i Grobnička maša, koja će se tek iskoristiti kako treba, jedina maša na čakavštini u Hrvatskoj i s time se ponosim. Postaje cerničkog Križnog puta sam također napisala na grobničkom govoru, a do danas je vrlo zaslužna za održavanje grobničkog govora zaštićenim i Grobnička skala. Grobnička skala ima partnerstvo s Krapinskim i Splitskim festivalima, kojih su vodeći ljudi svjesni što zajedno činimo. Ukazujemo svijetu na posebnost hrvatskog jezika kao jedinog tronariječnog jezika u Europi, a možda i u svijetu. Usput radimo nešto posebno značajno, konkretno doprinosimo zaštiti i očuvanju cjelokupne hrvatske nematerijalne baštine jer mladi čakavci pjevaju na kajkavskom, kajkavci pjevaju na čakavskom, štokavci i na kajkavskom i na čakavskom narječju. Osim toga, značajnu zaštitu, očuvanje i promicanje čakavskih govora PGŽ dva i pol desetljeća ostvarujemo neprekidnom suradnjom s osnovnim školama naše Županije cjelogodišnjim aktivnostima u sklopu projekta Darovani, a Festival Grobnička skala  zatvara taj krug i to su prepoznali svi suradnici grobničke Katedre.

OKVIR 2

NS Temelji turizma

Vlasta Juretić najzaslužnija je što obje grobničke općine, Čavle i Jelenje, danas imaju svoje Turističke zajednice.

- To je bilo vrijeme gradnje  temelja za osnivanje obje turističke zajednice, Ministarstvo turizma, konkretnije gospodin Robert Pende mi je dvije godine pomagao pripremati materijale potrebne da Općina Jelenje i Čavle mogu osnovati turističke zajednice, sve dok Hrvatski sabor nije donio odluku kojom  grobničke općine proglašava turističkim mjestima, što je bilo uvjet za njihovo osnivanje.  S obzirom na zajedničku grobničku kulturno-povijesnu baštinu, dogovorili smo se da svaka općina osnovati svoju turističku zajednica a potom zajedno turističku zajednicu područja – TZ Grobnišćine zajednice Općine Čavle.  bili jači, ali to se nije realiziralo jer svake četiri godine imamo izbore i dođe druga škvadra,  a nitko nema vremena za upoznati se s prethodno odrađenim pa makar ono bilo i dobro.

 
 
 
We use cookies

Koristimo kolačiće
Ove internetske stranice koriste kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Postavke kolačića možete podesiti u svojem internetskom pregledniku.
Više o kolačićima i načinu kako ih koristimo te načinu kako ih onemogućiti pročitajte ovdje , Klikom na gumb 'UREDU' pristajete na korištenje kolačića.