• Slika 12
  • Slika 10
  • Slika 11
  • Slika 13

NOVI LIST / PRIMORSKI LIST 28. listopada 2007.: PJESNIKINJA I DOBRI DUH GROBNIŠĆINE VLASTA JURETIĆ O RIJECI DANAS, O RIJECI NEKAD, O RIJEČKOM IDENTITETU...

Rika svetoga Vida, tu mi mati vrata otvara
 
Samo Riječani s dušom, noseći svoj grad u srcu rođenjem ili življenjem u njemu, ako Grad istinski svojim ćute, u svakome slučaju samo su takvi Riječani stvarali i danas stvaraju identitet grada Rijeke 
O identitetu Rijeke već desetljećima govorim i pišem o svemu onom što me se u mojemu gradu posebno dojmi. Svoje sam dojmove često pisala u pjesmama pa tako i u pjesmi Rika svetoga Vida, tu mi mati vrata otvara, autora glazbe Vinka Škarona, izvođača Duška Jeličića i Klape Fortunal, koji smo videospot zahvaljujući razumijevanju i potpori Grada Rijeke predstavili u lipanjskim danima proslave Dana Grada i zaštitnika Rijeke svetoga Vida 2005. godine. 
Napravili smo i predstavili pjesmu koja riječima i glazbom šeće riječkim stoljećima i ljepotama današnjim, zadovoljni što smo kapljice naše ljubavi uzvratili našemu Gradu. Budući da se danas često ne govori o identitetu Rijeke, već o identitetima, jer je mnogo, usudila bih se čak reći, i previše pozvanih da o riječkom identitetu govore, kao što sam u ovome slučaju možda i ja, a i onih samopozvanih, od kojih su mnogi uvjereni da je upravo njihovo mišljenje ono pravo.
A zašto se sva ta mišljenja izriču s toliko žestine?
 
Nedostaje ljubav
 
Službeno, recimo tako, riječki se identitet temelji na četiri dimenzije. Rijeka – lučki grad i prometno čvorište, građani otvorena srca i izražene multikulturalnosti, potom tradicija rock glazbe, Riječki karneval, a onda idemo uopćenijim smjerom prema kulturnoj ponudi i manifestacijama, alternativnoj kulturi i individualizmima, kao i prema resursima koje nudi okolica Rijeke. Dakle, službeno su obuhvaćene sve dimenzije riječkoga identiteta. Da, ali u ovoj gradskoj ladici nedostaje najbitniji segment – ljubav. Jer će ipak iz ove nesumnjivo studiozno napunjene ladice, sve ove segmente vaditi i u riječki identitet ugrađivati i nadalje isključivo Riječani sami. I jer su samo Riječani 
s dušom, noseći svoj grad u srcu rođenjem ili življenjem u njemu, ako grad istinski svojim ćute, u svakome slučaju samo su takvi Riječani 
stvarali i danas stvaraju identitet grada Rijeke. A ostali, kojima je Rijeka samo usputna ili slučajna stanica u životu, oni mogu, a to se često nažalost i događa, svoja mišljenja nuditi samo onima koji i inače naš grad žele vidjeti drukčijim očima, nekakvu tuđu Rijeku, a ne onakvu kakva ona doista jest– naša! Zašto? Jer su se u Rijeci takvi zatekli slučajem. Dakle, u nastavku, kad kažem Riječani, ne mislim na Riječane-prolaznike. I nije tome tako davno, negdje sam na blogovima pročitala među inima i neka mišljenja tzv. Riječana o riječkom identitetu, koja su me, moram priznati, poprilično šokirala. Od onih kako Rijeka nije primorski grad, te da nije ni mediteranski, do onih da Rijeka nije nikada bila hrvatska, jer da se u Rijeci osam stoljeća govorilo talijanskim jezikom… strašno!
 
Primorski i hrvatski grad
 
Pa zato nije naodmet nakratko priviriti u zemljopis i povijest; Rijeka je primorski grad, jer je na moru i u Hrvatskome primorju, i mediteranski je grad, jer je Jadran veliki zaljev na jugu Europe. Povijesno, Rijeka je imala, a srećom i danas ima kompetentnih znanstvenika i povjesničara, pa je tako i 1953. godine svjetlo dana ugledala knjiga na više od 700 stranica Zbornik Rijeke. Od kada sam kao odbornica ondašnje Skupštine Općine Rijeka 1992. godine i članica Odbora svetoga Vida inicirala održavanje riječkih znanstvenih skupova, Rijeka je 
imala sreću što je akademik Lujo Margetić pristao pokrenuti ih, a onda uz veliku pomoć mr. sc. Darinka Munića i realizirati, do danas se nadam da će se u nekoj od sljedećih knjiga riječkoga Zbornika naći i nastavak ponekoga Rijeci toliko potrebnoga rada, kojemu su začeci u Zborniku Rijeke iz 1953. godine. Da je ova knjiga bila dostupnija, možda bi mnogima pomogla u lakšem shvaćanju Rijeke u kakvoj živimo danas, a možda bi ovdašnjih više generacija živjelo u manjim zabludama. U svakome bi slučaju riječki identitet mnogima bio znatno bliži pa samim time i vjerodostojni.
A što se talijanskoga jezika tiče, da, Rijeka je bila europski grad i kroz prošlost se u Rijeci govorilo ne samo talijanskim, već i engleskim, francuskim, njemačkim, mađarskim... uglavnom na više jezika, a šire je dosta nepoznata činjenica da su uz Hrvate iz Rijeke i bliže riječke okolice, najbrojniji dugo bili Slovenci. U Rijeci su, po statistikama iz primjerice 1915. godine, pored Hrvata živjeli (navodeći redom u postotcima po zastupljenosti stanovnika u tadašnjoj Rijeci): Talijani, Slovenci, Mađari, Nijemci, Englezi, Česi, Slovaci, Srbi, Francuzi, Rumunji, Poljaci.
 
Bogata povijest
 
U Rijeku je također bilo intenzivirano doseljavanje trgovaca pravoslavne i evangelističke vjere početkom 18. stoljeća, kada je Rijeci dana veća sloboda trgovine. Tako u Rijeci susrećemo 1730. godine trgovca Andriju Dano iz Grčke, koji je razvio jaku trgovinu i Jakova Davida iz Antwerpena. U najstarijem je latinski pisanome dokumentu ime grada Rijeke – Rika , a dr. A. Rački, u publikaciji Povijest grada Sušaka, ističe da je Franjo Glavinić, kroničar Rijeke iz 17. stoljeća, u svojemu djelu Cvit svetih naveo Rika svetoga Vida, ka u prošaste vike Tarsia zvaše se. Sam Glavinić u svojoj radnji Historia Tersattana naglašava kako su stanovnici Rijeke Slaveni, koji se, osim svojim jezikom, služe i talijanskim zbog toga što imaju trgovinske veze s Italijom. Kobler nadalje na str 184. svoje monografije iznosi podatke o gradskim vijećnicima. Od njih 39 iz druge polovice 15. stoljeća, 19 je imena slavenskih, 5 talijanskih i 15 raznih drugih nacionalnosti, a svi su tadašnji kanonici hrvatskih prezimena. Kasnije, primjerice 1855. godine u Rijeci, od 30 je članova Trgovinsko-industrijske komore Hrvata 13, Talijana 9, Slovenaca 4 i Nijemaca 4, a mnogo govori i pitanje Ferda Hauttmana 1953. godine: Tko je mogao znatnim sredstvima pomoći svojem feudalcu kao Riječanin Kvirin Antolić u 14. stoljeću i Matija Donadović u 15. stoljeću, nego onaj tko je u Rijeci imao drukčije mjesto od običnoga podanika.
A da i ne govorimo o riječkim lokalitetima – kroz sva se vremena za riječki Stari grad zadržao toponim Gomila, oduvijek je i na najstarijim kartama vrlo jasno ime rijeke na kojoj naš Grad leži i po kojoj je grad Rijeka dobio ime – Recina i Rika, a što ćemo s Mlakom, Zagradom, Brajdom, Žabicom, Podmurvicama, Brašćinama, tu su bile srednjovjekovne bratovštine Lešnjak (potok ki j tekal čez lehi niz stran... poslije je zazidan, preko njega ide ulica Žrtava fašizma). O Rijeci je u prošlome stoljeću lijepo i nadahnuto pisala poznata povjesničarka prof. Vanda Ekl. No, nemjerljiv je prinos iščitavanju Rijeke dala znanstvenica Radmila Matejčić pa iščitavajmo naš Grad njezinim očima kada nas je već darovala i takvom mogućnošću.
 
Grad treba istinski voljeti
 
Kako bi sve one nebuloze koje se mogu ponekad pročitati ili čuti bile što manje prisutne u riječkoj glasnosti, možda je najbolje krenuti od korijena; u sjedištu Primorsko-goranske županije, gradu Rijeci je od 1961. godine i središnja muzejska ustanova naše Županije - Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja s pomorskim, kulturno-povijesnim, etnografskim i arheološkim odjelima. Muzej je u neorenesansnome stilu 1896. godine po projektu Alajosa Hauszmanna iz Budimpešte izgrađenoj Guvernerovoj palači. U Etnografskome postavu Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskoga primorja u Rijeci su predmeti iz Rijeke i prigrada; Kastavšćine i Grobnišćine, zatim Vinodolske doline, rubnih dijelova Like i Slovenije te otoka Krka, Cresa, Raba, Lošinja, Suska, Unija i dijela otoka Paga. I, kako je Etnografski postav u glavnome gradu Hrvatskoga primorja temeljem nacionalne kulture ovoga našega lijepoga kraja, on je i nepobitan dokaz trajanja hrvatskog etnosa u Rijeci.
Uostalom, iz prijepisa spomena o riječkome Kaptolu 1371. godine vidljivo je da su knjige vođene na hrvatskome jeziku i bez sumnje glagoljskim pismom. Mogu razumjeti stanovnike Rijeke koji nisu ovdje poniknuli, a čežnja ih još uvijek vuče nekamo drugamo, mogu razumjeti i one koji su drugdje ponikli, a korijeni ih zovu i nisu uspjeli sroditi se s gradom u koji su došli, jer se za to grad treba istinski voljeti, ali se suprotstavljam onima među njima koji pokušavaju Rijeci određivati identitet po svojoj mjeri, i to ne samo za danas, već i za jučer i za sutra. Pokušavaju je prikazati kao svačiju ili mjesto za svakoga, ističući te stavove i ponoseći se njima kao nečim slobodarskim, samo po sebi razumljivim i prihvatljivim i te iste svoje stavove prenose svojoj djeci, Bože nas sačuvaj, čak i pod etiketom multikulturalnosti. Njihovu sam samoutjehu negdje također pročitala kako je to jako dobro za Rijeku da nema identiteta jer se svi u njoj onda mogu osjećati dobro. Ni uz ne znam kakvu arhitekturu, neki doista ne mogu pridonijeti poželjnome starosjedilačkom identitetu Rijeke, a kamoli našemu gradu udahnuti dušu.
 
Narušavan identitet
 
Narušavan je identitet Rijeke mnogo puta, ali Bogu hvala, nije ga se uspjelo zatrti. Ali ne zato što se u Rijeci govorilo ovako ili onako, već zato što su većinu stanovnika uvijek činili upravo Hrvati i nikad mi nije jasno zašto se to i danas ne progovara glasno? Rijeka je hrvatskom bila oduvijek. Ali, za to treba bar malo zaviriti u povijest ovdašnju, recimo upravo u već spomenuti Zbornik Rijeke iz 1953. godine, u kojemu neupućeni o riječkome hrvatstvu i i najstarijem obliku hrvatskoga jezika - čakavici, mogu štošta naučiti. Naravno, temeljeno na znanstvenim istraživanjima, a ne pričama s ulice. I začuditi se, dakako, kada u talijanskome iz prošloga stoljeća pronađu hrvatske riječi, primjerice za svima znane mljekarice – le mlecarizze, ili za neupitno životinjice našega podneblja gušćerice – le gusccherice. Pronaći će talijanski oblik riječkoga govora – fijumanski, kojega je gramatika hrvatska i u njemu prepoznatljive tragove, nažalost nestale recke cakavice, a koja je ipak na neki način barem dijelom zadržana u literaturi, zahvaljujući vrsnim znanstvenicima s riječkoga Filozofskoga fakultet. Taj je njihov trud i meni bio inspiracija za stihove pjesme Che bella donna, koju sam uz pomoć dr. sc. Ive Lukežić, profesora emeritusa, naspisala na reckoj cakavici ke vise ni i koju na glazbu Maria Milata izvodi Galiano Pahor. Usput, riječka je Zanatska komora pedesetih godina prošloga stoljeća za 20 godišnjicu postojanja darivala svoje osnivače upravo Zbornikom Rijeke iz 1953. godine, djelom četrdesetak autora. Kad bolje razmislim, gotovo da bi i meni bilo nezamislivo govoriti o našemu gradu, da često nisam listala stranice ovoga Zbornika Rijeke.
 
Citirat ću nekoliko gradonačelnikovih rečenica početkom ove godine: Rijeka se nalazi u specifičnom trenutku, na kraju procesa tranzicije, što mnogi nisu svjesni. Iz tog razloga pokrenute su aktivnosti čijim provođenjem želimo doći do saznanja o načinu na koji različite kategorije percipiraju Rijeku. Mnogi će postaviti pitanje radi li se ovdje o stvaranju branda grada, na što mogu odgovoriti – da, ali dugoročno. Naime, svjesni smo da se do branda grada ne dolazi naručivanjem jedne marketinške studije na sto stranica, nego usklađivanjem razvojne strategije grada s percepcijom građana kroz period od nekoliko godina. Tek onda možemo govoriti o brandu grada, koji se sastoji od palete identiteta kojima Rijeka obiluje.
 
Izvlačenje iskonskih vrijednosti
 
Svjesnost je riječkoga obilja u ovome gradonačelnikovom kratkome govoru itekako dobrodošla, ali ne zaboravimo da je moguće očekivati pozitivne rezultate i govoriti o riječkome identitetu danas i sutra, nezamislivo bez učvršćivanja njegovih temelja na povijesnim činjenicama. A te bi povijesne činjenice morale biti obvezatno štivo svima onima koji se riječkim identitetom na bilo koji način bave, ali i svakome željnome znanja i povijesnih istina o Rijeci. Rijeka je već sama po sebi posebna, po ljepoti i po mnogočemu, ali i po Riječanima-Primorcima i nije nikada bila bez identiteta. Jer, Rijeka nije nastala 1990. a ni 1945. godine. I, raduje me što se i politički ne dopušta preveliko i neprimjereno razmahivanje raznoraznim identitetima Rijeke, a sve u cilju jednoobraznih turističkih crtica grada jadranskih posebnosti; stoljećima srednjoeuropske kulture i arhitekture, za koje je iznimno bogatstvo srednja Europa poprilično zaslužna, grad bogate povijesti, sa svojim lijevim krilom Trsatom i Sušakom, kojemu su korijeni tisućljećima pisane stranice, a na desno prema zapadu od 13. stoljeća nadalje gradeći svoju industriju i razvijajući pomorstvo i trgovinu, koja je usput rečeno, mnogima iz susjedne Italije u 19. stoljeću bila dobrodošlom ulaznicom za nastanjivanje u Rijeci.
Na kraju, između ostalih riječkih umjetnika, ne mogu a ne spomenuti Rječanina Vjekoslava Voju Radoičića, koji na svoj način uspješno izvlači na površinu iskonske vrijednosti iz nepresušnih vrela riječkoga identiteta. On me ponekad vrati u neke davne toploriječke dane najranijega djetinjstva, kada me je barba vodio za ruku i učio plivati na nekada najljepšim plažama ovoga kraja – riječkome Gradskome kupalištu i na terasu s koje se vidjela cijela Rijeka, a onda misli idu dalje, na priče još puno starije, oko sto pedeset godina dalje, kada su na Delti još bili vinogradi…..
Srećom, naša Rijeka takvih ima još.
 
PRIMORSKI LIST 28. listopada 2007. 
Vlasta JURETIĆ