• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

1998. - RASKRIŽJA
 
dr.sc. Milorad Stojević:
 
Naslov treće knjige Vlaste Juretić indikativan je barem na dvjema razinama. Jedna je, recimo, egzistencijalne naravi, a odnosi se na smisao života koji se uzima kao predmet pjevanja, pa je tu razvidna upravo dvodijelna pjesma Raskrižja: Kroz ta život / prehajaš ceste /raskrižja nika / preskačeš vode a vavik / za tobun / si repi / kod nike / sine hode // * // Na sakon ćeš / raskrižju / z vojun / kamo triba / Pu sih / labirintih / nećeš zać / Srce ako peje / ne boj se / aš / se ćeš nać. 
 
Druga razina može označavati raskrižja književnoga zanimanja Vlaste Juretić, zanimanja što su žanrovski različita, a zajedno predočena u ovoj knjizi kao stanoviti zbir jedne književne etape unutar autoričina opusa, pa predočeno uknjiženje "tehnički" podsjeća na "izabrana djela". Naime, ovdje nalazimo kratku prozu (novele i pripovijesti), zapise, putopise i sjećanja, scenske radove, uglavnom igrokaze i pjesme. Dakako, ta žanrovska šarolikost korespondira isključivo na pojedinim tematskim segmentima. 
 
U kratkim prozama se osjeća smisao za dijalog i stanovite psihološke momente, a manje za deskripciju i fabuliranje. Te proze mogu se u dalekim naznakama smatrati uokvirenim novelama, koje povezuje zajednički aktant (junak) Pola. No zasad nam je Vlasta Juretić podastrla premalo proznoga štiva a da bismo mogli iznijeti čvršću prosudbu o njima, osim da autorica pokazuje talent koji valja nadograđivati novim proznim djelima. 
 
Ostale, zapisne, proze heterogene su u svojoj motivaciji kojom se u knjizi pojavljuju, i više su svjedočenje o autoričinu životnome aktivizmu a manje korespondiraju s ostalom prozom. 
 
Radovi napisani za scensko uprizorenje pokazuju u svojoj dramaturškoj strukturi oslanjanje na uzance pučkoga teatra. To su, uglavnom, funkcionalni dijalozi, fabula koja ne iziskuje veliki trud u njezinu detektiranju niti u dekodiranju njezina intencionalnoga smisla, jezik primjeren sadržajnome miljeu receptivan u onoj mjeri da ne iziskuje većega napora. Pretpostavka ovakvih dijaloških štiva prvovrsno je identifikacija s realnim, svakodnevnim predlošcima fabularnih situacija ili idejnih zamisli. Zbog toga takvi igrokazi dolaze do izražaja tek u redateljskome osmišljavanju i živim dodirima s publikom, bez obzira na to radilo se o komičnim ili kojim ostalim temama. Vlasta Juretić u svojim je igrokazima polazila od tih pretpostavki, pa je pretpostavljiva sceničnost njenih dijaloških štiva. 
 
Iako je u ovoj knjizi predočen opseg književnoga zanimanja Vlaste Juretić u različitim žanrovima, ona je, ipak, najpoznatija kao pjesnikinja, a na tome je području dosad polučila i najbolje rezultate. 
 
Njeno se pjesništvo u gradbenom smislu odlikuje redukcijom stihovnog materijala, pa nema verbalne rastrošnosti, a i grafički je specifično. Iako škrto riječima, ovo je pjesništvo smislom znatno referencijalno, navlastito kada se njegov krug interesa odnosi na svakodnevno bivstvo, duhovni doživljaj ili što slično. Ponešto veće narativnosti ima u onim pjesmama što slijede prokušanu tradiciju čakavskoga pjesništva u opjevavanju stanovite zgode ili čega sličnoga iz svakidašnjega života. 
 
Uočljiva je u pjesništvu Vlaste Juretić i tematska raznovrsnost, pa se njen raspon, raspon te raznovrsnosti, kreće od klasičnih čakavskih preokupacija ograničenih na zavičajne sličice iz života, do ljubavnih i duhovnih pjesama. Dakako, u korpusu ima i onih pjesama što se ne daju tim tematskim sustavom tipologizirati. 
 
U pristupu pisanja pjesama, Vlastu Juretić ne zanima, barem ne u pjesmama refleksivnijih sadržaja, toliko okoliš pjesme, koliko unutrašnja dinamika toga zbivanja. Otuda i sažetost njezinih pjesama, pa, kadšto, i klasične pjesnička sentencioznost. Tu redukciju na bit poruke jednakom mjerom prati i reduktivnost izričaja. Zato se neke njezine pjesme doimlju kao provodnice promišljanja, a ne provodnice poetoloških nastojanja. Ipak nije uvijek tako. Sukladno rečenome, Juretićeva znatnu pozornost posvećuje zvukovnim i glazbenim nijansama svojih ostvaraja, pak tu polučuje pjesničko-estetsku opsluživost promišljajnome. 
 
Glede toga, posebnu skupinu čine pjesme, bolje rekavši-tekstovi koji su pisani da bi se uglazbili. Oni svoje dosege svakako duguju ograničenjima što ih od njih očekuje namjena, pa se oni kao pjesnikinjina djelatna specifičnost na stanovit način razlikuju od ostalih nastojanja u pjesnikovanju. 
 
Nadamo se da će i pozitivne i negativne razine ove knjige biti zalog za buduća ostvarenja u novim knjigama Vlaste Juretić