• Slika 11
  • Slika 13
  • Slika 12
  • Slika 10

2011. - u knjizi "Pleteri - soneti i sestine lirike"
 

dr. sc. Iva Lukežić:

P j e v i c a   u   k r l e t c i

 

*

              

Sedmo je ukoričeno djelo Vlaste Juretić, roman pod naslovom »Na putu do svjetlosti« u popratnom tekstu 2010. godine ocijenjeno kao novina i zaokret u odnosu na autoričin dotadašnji opus.

               Ista se opservacija može prenijeti i u popratni tekst uz ovo, osmo ukoričeno djelo Vlaste Juretić iz 2011., pjesničku zbirku »Pleteri – soneti i sestine lirike«, no ovoga puta uz dodatnu opasku da se novina i zaokret, evidentni u obje knjige, odnose na izražajni ali ne i na predmetno-tematski plan autoričine poetike.

               Jednostavnije rečeno: Vlasta Juretić je i ranije pisala i objavljivala kraće proze s istom tematikom ali se tek 2010. okušala u romanu, najzahtjevnijoj proznoj vrsti. I ranije je pisala i objavljivala lirske pjesme u kojima je zaokružila vlastiti poetski izraz, ali je svoju poetiku okušala u najzahtjevnijim lirskim formama tek u knjizi iz 2011. Superlativ »najzahtjevniji« upotrijebljen za literarne tvorevine podrazumijeva količinu utrošena vremena i ukupnih energija uloženih u djelo, od upućivanja u temelje i finese stručnoga umijeća studioznim konzultiranjem predložaka, do samoga rada na konkretnom djelu, odnosno do kreiranja (slaganja, pisanja, dotjerivanja, brušenja) vlastita novoga djela. Zbog takve je zahtjevnosti Vlasta Juretić od 2007. kad su joj tiskane prethodne knjige, na roman utrošila tri, a na ovu pjesničku zbirku četiri godine intenzivna rada na usavršavanju profesionalnoga umijeća, potrebnog piscu jednako koliko i prirodni dar stečen rođenjem.

 

* *

              

               U ovoj zbirci u odnosu na raniji autoričin opus nema većih ni bitnijih promjena na sadržajnom, predmetnotematskom planu. Pjesme nose spoznajno-iskustvene poruke iz autoričina osobnoga unutrašnjeg svijeta, pa kao i dosadašnje, predstavljene u prethodnih šest knjiga, variraju tematiku rodoljubno-domoljubnu, religiozno-duhovnu, promišljajnosentencioznu i intimno-ljubavnu u rasponu od uopćenoga čovjekoljublja i kršćanske empatije prema malima i potrebitima do konkretne ljubavi prema sebi bliskim osobama. Pjesme su u ovoj zbirci većinom pohvalnice, posvetnice, zahvalnice upućene konkretnim osobama iz autoričina životnoga okoliša, a dio ih je potaknut općenitim temama (uglavnom idejne naravi) koja se tiču pojedinca i društva.

               Glavna je i izrazito radikalna promjena u ovoj zbirci, u odnosu naopus do 2007. godine, očita na formalno – izvedbenom planu autoričine poetike.

               Zbirka donosi 100 pjesama, od kojih su 52 pojedinačni soneti, jedan ciklus od 30 soneta spletenih u dvostruki sonetni vijenac s dvama magistralnim (majstorskim) sonetima povezanim u jedinstveni akrostih od 28 slova, potom 10 sestina lirika (od kojih 2 sestine izvedene po vlastitoj shemi), 3 vjenčića spletena od 3 sestine, 3 sestinska jata spletena od 3 sestine, sestinski pleter sa završnom sedmom magistralnom (majstorskom) sestinom u akrostihu i zaključni pleter zahvale.

               Valja podsjetiti da su sonet i sestina, posebnim ritmom strogo vezani pjesnički oblici, nastali iz oblika pjesama svjetovne tematike popularnih u kasnom europskom srednjovjekovlju (12. i 13. st.), te da

je temeljna shema obaju oblika postavljena i razrađena u talijanskoj književnosti 14. stoljeća. Sonet je od toga vremena pjesnički oblik zadane dvočlane strukture, s 14 jedanaestosložnih stihova raspoređenih u 4

strofe od kojih su prve 2 katreni (kitice s 4 stiha), a druge 2 su tercine (kitice s 3 stiha), sa striktno utvrđenom rimom na dočetcima stihova u katrenima i tercinama: u  praksi talijanskih renesansnih pjesnika je za katrene uvedena obgrljena rima po shemi ABBAABBA, dok za tercine ni jedan raspored rima nije pretegnuo.

               Sestina se javlja u dvama oblicima. Stariji oblik zvan sestina lirica, kojemu je autor provansalski trubadur Daniel Arnaut iz 12. st., sadrži 39 jedanaestosložnih stihova raspoređenih u 7 strofa od kojih su prvih šest sestine (kitice sa 6 stihova), a zadnja je tercina (kitica s 3 stiha). Ritam u sestini lirici daju ključne riječi određene u temeljnoj kitici koje se po strogo zadanoj formuli ponavljaju na dočetcima stihova u cijeloj pjesmi. Sestina rima je pjesma od 6 jedanaestosložnih stihova s rimama ABABCC, nastala kasnije.

               Sonet je od renesanse, u kojoj se začela književnost zapadnoeuropskoga kruga, sve do naših dana ostao oblikom savršene (klasične) forme kojemu se pjesnici utječu, što zbog osobnog (ponekad i pomodnog) zanimanja za liriku starijih konteksta, što za okušavanje ili ojačavanje individualnoga stila. Temeljna je čvrsta forma soneta iz razdoblja talijanskoga petrarkizma tijekom povijesne uporabe u ponečem modificirana (najčešće je izvorni talijanski jedanaesterac zamjenjivan drugačijom metričkom shemom, pogdjegdje se modificirao broj i vrsta strofa, te raspored rima unutar pjesme) ali je forma soneta i obogaćivana (primjerice akrostihom, udruživanjem pjesama u cikluse, tzv. sonetne

vijence i sl.). Isto vrijedi i za u pjesništvu općenito manje popularnu sestinu, u kojoj su najčešće inovacije nastajale unutar metričke sheme i u uvođenju rima kao elementa ritma umjesto zahtjevnije ritmičke izmjene ključnih riječi po zadanoj formuli.

               Autorica je sve ove podatke, uključujući i uvid u sonete i sestine u ukupnoj hrvatskoj književnoj baštini, apsolvirala uz pomoć stručne literature, a one podatke koji se odnose na tehničku stranu valjalo joj je i u tančine studirati, da bi mogla prodrijeti do unutrašnje logike na kojoj počivaju, a time i do nacrta za vlastiti konstrukt soneta i sestine u koji će smjestiti vlastiti pjesnički sadržaj.

               Osim što je u nekoliko samostalnih soneta okušala engleski (šekspirijanski) koncept, autorica je u sonetima u ovoj zbirci (uključujući i one u sonetnom vijencu), ostala pri prvotnome, talijanskom (Petrarkinu) konceptu: stih joj je jedanaesterac (sa stankom među riječima na sredini, između petog ili šestoga sloga),   druge su dvije strofe tercine, uvezane rimom po shemi: EFE CDC u prvoj, DEE u drugoj tercini, u nekoliko soneta katreni su vezani rimom ABBA/ABBA, dok su svi ostali po shemi ABAB/CDDC (ABAB/CDDC/EFE/FGG).

               Nekoliko je soneta izvedeno po engleskom predlošku: s trima katrenima i jednim dvostihom i rimama po formuli ABAB/CDCD/EFEF/GG, a dva s kodom ili ‘’repom’’ (jedan ili više stihova ili tercina).

 

               Sonetni vijenac u ovoj zbirci slijedi ugledni predložak (obično se kao uzor i pramjera uzima »Sonetni venec« Franceta Prešerna iz sredine 19. stoljeća) u preplitanju soneta ponavljanjem završnoga stiha prethodnoga soneta na početku sljedećega soneta, te potom u pletenju magistralnoga (majstorskoga) soneta od početnih stihova prethodnih soneta, i to radi postizanja akrostiha, učinka po kojemu početna slova svih stihova u majstorskom sonetu otkrivaju ime osobe kojoj je cijeli vijenac soneta namijenjen. Autorica je sonetnom vijencu, sasvim slučajno, dodala vlastitu inovaciju u odnosu na Prešernov uzorni model.

Naime, F. Prešernu je za posvetu ljubljenoj djevojci u akrostihu trebalo 14 soneta kojima prvi stihovi sudjeluju u petnaestom, majstorskom sonetu i čine akrostih s 14 slova (Primicovi Julji), a Vlasta Juretić je svoj sonetni vijenac posvetila svojoj djeci (sinu, nevjesti i unučici) pa joj je za posvetu u akrostihu (mojoj djeci Arniju Barbari Paoli) trebalo 28 slova. Stoga je uplela dvostruki sonetni vijenac i splela dvostruki majstorski sonet, da bi, po vlastitom priznanju, tek potom shvatila da je zapravo učinila presedan.

 

               Slično je bilo i sa sestinama. Najprije se okušala u pojedinačnim pjesmama u formi talijanske sestine lirike s 39 jedanaestosložnih stihova od kojih je 36 raspoređeno u 6 sestina (kitica sa 6 stihova), a preostala 3 u završnu tercinu (kiticu s 3 stiha), s rimom, koju čine riječi zadane u prvoj strofi po shemi ABCDEF, a koje se na dočetcima stihova u ostalim strofama ponavljaju točno određenim ciklično-spiralnim redoslijedom: 2. sestina FAEBDC, 3. sestina CFDABE, 4. sestina ECBFAD, 5. sestina DEACFB, 6. sestina BDFECA, 1. tercina BDF, 2. tercina ACE.

Nakon što se okušala u osam sestina u formi (Arnautove/ Danteove/Petrarkine) sestine lirike, u devetoj (pod naslovom Lijepostinblizu) i desetoj (pod naslovom Zlatne niti) iskušala nove autorske mogućnosti u

sistemu rima, i kreirala shemu za nizanje rima prirodniju i jednostavniju od one u izvornoj tablici. Njome od prve – temeljne strofe ABCDEF, u daljnjim strofama pomak zahvaća sljedeće slovo.

Izazov joj je postao još privlačniji nakon što joj je pošlo za rukom složiti 8 sestinskih jata.

               Štoviše, nije se mogla riješiti opsjednutosti ovom zahtjevnom formom dok nije od zgotovljenih sestina složila dva sestinska vijenca, s po 15 jedanaestosložnih stihova preuzetih iz zgotovljenih sestina i

raspoređenih u po dvije sestine i po jednu tercinu magistralnih sestina, I s originalnom i jednostavnijom shemom za izmjenjivanje dočetnih riječi na kraju stihova u magistralnim sestinama: po prirodnom nizanju u magistralnoj sestini prvoga vijenca, i po unazadnom nizanju u magistralnoj sestini drugoga vijenca.

 

               Ovdje je riječ o inovativnim konstruktima Vlaste Juretić za sestine izvedene po vlastitoj shemi, za 3 vjenčića spletena od 3 sestine, 3 sestinska jata spletena od 3 sestine, te za pleter od 6 sestina sa završnom sedmom magistralnom (majstorskom) sestinom u akrostihu.

Datoteka:Glagolitic Letter Square Tsi.svg               Konačno, za ovu je svoju zbirku, obilježenu patinom i ukoričenu glagoljicom, izvela originalni zaključni pleter zahvale u znaku glagoljičkoga slova   koje se sriče kao      ‘ci’.  U nj je uplela sve stihove četiriju katrena i četiriju tercina zaključnih soneta (s akrostihom) iz magistralnih soneta svoga dvostruko pletenoga sonetnoga vijenca, uplećući ih redom a zatim unatražno u oktavu (kiticu od osam stihova), te spajajući ih po načelu povezujuće rime u šesnaesterostihove (poput psalmi), na kraju dodajući dvije tercine spojene u sestinu. Autorica mi je o tkanju ovoga svoga završnoga pletera  u već završenoj zbirci napisala: '' Naravno, opet me mučilo kako ću misli uskladiti s osjećajima, koji su u njima već ranije sročeni ali kad sam došla do G shvatila sam da može dobro funkcionirati, a još mi je na kraju ispalo i kao sinov potpis ispod svega.'' 

 

* * *

 

               Znano je da pjesmu ne čini samo forma (»kako nešto reći«), nego jedinstvo sadržaja i forme (»što reći« + »kako to reći«).

Kolikogod umješnosti autor pokazao pri izgradnji formalne konstrukcije (u ovom slučaju soneta i sestine po starim nacrtima i shemama), njome je odradio tek pola posla u postizanju majstorskoga umijeća u versificiranju, a pravu majstorsku vještinu i individualni stil dokazuje tek ispunjavanjem toga krutoga kalupa vlastitim sadržajem, onim što je pjesmom želio reći, pjesničkom porukom zbog koje i piše pjesmu.

               Pjesnička je pak poruka sazdana od jezičnoga materijala, od riječi koje mogu stati u pripremljeni kalup, prionuti uza nj, i s njim se sliti u tvorevinu koju će drugi doživjeti kao pjesmu. Upravo je u pjesmama sa strogo zadanom formom (u ritmu sadržanu u broju stihova u kiticama, slogova u stihovima, rima na dočetcima stihova, ponavljanjem određenih drugih sastavnica) pjesniku prebroditi jezične Scile i Haribde i izložiti kušnji svoje kapacitete, pokazati moć upravljanja i baratanja jezikom iz vlastite jezične riznice koju je uspio prikupiti u svome ukupnom iskustvu. Jedino su mu oruđe i oružje riječi iz osobne riznice koje mu valja znalački odabrati ponajprije prema značenju (semantici) koje nose ili mogu poprimiti u određenoj pjesmi, te prema vlastitoj procjeni koliko se oblici odabranih riječi, usklađeni s gramatičkim (morfološkim I sintaktičkim) pravilima samoga jezika, mogu uklopiti u prostor preostao

unutar formalnih ograničenja. Pjesničko je baratanje jezikom određeno I osobnim pjesničkim darom koji podrazumijeva urođenu sklonost riječima, zaigranost i intuiciju, te kreativnost u stvaranju novih riječi spajanjem postojećih po višeznačnosti i po sazvučjima, ali tako da novotvorbe ne proturiječe gramatičkoj strukturi jezika kojim je pjesma izvedena.

Jedan je od paradoksa vezanih uz pjesme sapete sponama krute forme u tome što se čuvena litentia poetica (pjesnička sloboda) odnosi upravo na jezik u njima, točnije: na pjesnikovu slobodu jezičnoga izbora dopuštenu mu na vrlo ograničenu »brisanu prostoru« pjesme, sa svih strana tvrdo okovanu unaprijed zadanim slogovima, stihovima, kiticama, rimama i ritmom općenito.

               Vlasta Juretić je i ovu dionicu pjesničke vještine izvela majstorski, držeći se dopuštene pjesničke slobode. Pokazalo se da joj osobna jezična riznica dobro opskrbljena rječničkim blagom različitih tipova i

provenijencija, ne samo blagom suvremenoga književnoga jezika, nego i riječi i oblika koji pripadaju starijim književnim epohama, ili samo visokoodnjegovanom pjesničkom stilu. U nekoliko je soneta i sestina okušala i svoju materinsku čakavicu, a u nekoliko se pjesama kao rješenje u rimi ili u riječi odabranoj za zadano ponavljanje dobro uklapaju i dijalekatni oblici. Kad u jezičnoj riznici nije mogla pronaći riječ koja bi mogla odgovoriti formalnim i sadržajnim kriterijima, složila je vlastitu

novotvorbu. Riječi su odabirane i uvrštavane u pjesmu po kriteriju značenja koje donose u sadržaj pjesme, te po kriteriju prilagodljivosti strogoj pjesničkoj formi: mogu li stati ili u »brisani prostor« unutar

stihova ili na udarne točke u stihovima (ući u rime na dočetcima, u akrostih na početcima, u onih pet ili šest slogova ispred ili iza pause unutar jedanaesteračkoga stiha).

               Dakle: u prilagodbi je svoje poetike posve novom formalnoizvedbenom planu Vlasta Juretić u ovoj zbirci demonstrirala besprijekornu vještinu i pokazala vrsnoću majstorskoga stupnja.

 

 

* * *

              

               Imam razloga pretpostavljati da je do radikalnog zaokreta na formalno – izvedbenom planu autoričine poetike došlo mojim posredovanjem. Prononsiranoj sam pjesnikinji Vlasti Juretić u popratnim

tekstovima u knjigama objavljenim 2007. godine dobronamjerno ali odlučno dala do znanja da već godinama u velikim količinama producira zapravo jedne te iste pjesme, te da bi se trebala više potruditi oko njihove forme ako joj je doista stalo do njih, i ako ne želi da joj se poetika posve razvodni i trivijalizira. Iako teško pogođena neugodnim javno izrečenim upozorenjem, sama je autorica izrečene zamjerke akceptirala kao dobrodošao mentorski savjet, duboko u sebi osvijestila svoj položaj, zrelo odvagnula svoje kapacitete i životne prioritete, te se, srećom po sebe i po svoje pjesme, odlučila krenuti dalje za svojim pjesničkim zovom i pozivom. No drugim, drugačijim putem: neudobnim i neutabanim

puteljkom isposničkoga samoučenja, drugujući s čitanjem, opetovanim čitanjem, čitanjem radi samopronicanja pročitanoga, čitanjem onoga što je već o tome napisano, i čitanjem onoga što je već napisano onako kako bi trebalo pisati. Taj joj se samoodabrani put pokazao uzbudljivom duhovnom pustolovinom, osobito u drugom dijelu rute kad ju je doveo do kultiviranih prostora misaonih labirinata i logičkih konstrukata, u kojima se kao došljakinja najprije udomaćila a potom te posvojene apstraktne

prostore naselila svojim poetskim sadržajima, kreirala u njima svoje pjesme, pjesme iz sebe.

               Samo autorica zna što se doista zbivalo u zadnje četiri godine koliko je trajala njezina duhovna avantura. Meni su se razmjeri te drame djelomice otkrili kad mi je smjerno uručila na ogled dovršen rukopis ove pjesničke zbirke.

 

* * * *

              

               Ni ovoga mi puta nije pošlo za rukom odvratiti autoricu od čvrste nakane da sazna i podnese baš moju ocjenu o svom najnovijem radu, pa makar se opet radilo o čaši zuči (a ne o čaši meda) koju će možda trebati ispiti.

               Nije mi bilo druge nego se, kao i toliko puta ranije, nevoljko prihvatiti posla za koji (uzaludno to ponavljam) nemam dostatnih stručnih kompetencija ni osobnih afiniteta, a u stvarnom životu ni vremena.

Međutim, ubrzo se dogodio obrat: moj se otpor raspršio tijekom prvih čitanja, koja su me uvjerila da se poetički sadržaj dobro uklopio u tehnički zadanu formu a da pri tome nije izvršeno nasilje nad jezikom,

štoviše, da jezični izbor sasvim prikladno opslužuje arhaičnu formu.

Kod kasnijih sam, relaksiranijih čitanja, osjetila da su me neke pjesme ponijele onako kao što su me davno, u mladosti duše, ponijele neke koje i danas znam naizust.

               Shvatila sam da me je ponijela poezija, ona i onakva kakvu sam u pjesmama ove autorice prepoznala prije dva desetljeća, ali tada odjevenu u ruho koje je u međuvremenu postalo iznošeno. Danas, eto, ta poezija nosi drugačije ruho, majstorski ručno izrađeno prema drevnim nacrtima.

I dobro joj, kao saliven, stoji taj starinski kostim, štoviše, čini se kao da ju je baš korzet ojačao, učvrstio, uspravio.

               Davno sam negdje pročitala sličnu paradoksalnu misao kako je pjev ptice zatočene u krletci intenzivniji i ljepši od njezina pjeva u slobodnu prostoru pod nebom bez granica. Učinila mi se ta misao primjerenom za zaključak u ovom edukativno intoniranu esejiziranu prikazu nove pjesničke zbirke Vlaste Juretić, pjevice samozarobljene u samoispletenoj krletci.

 

               I njezin je pjev iz dobrovoljnog sužanjstva moćniji, uznositiji.

 
1992. - Z DUŠE MOJE   
 
dr. sc. Iva Lukežić: POPRATNO SLOVO - GLOSE O GROBNIČKOJ ČAKAVŠTINI 
 
 
Iako je od toga prošlo trideset i pet godina, živo se sjećam dojma uz prvo spominjanje imena Grobnišćica i Grobnišćina koje sam čula. Moja je kolegica, Cresanka, a tada sa mnom učiteljica na otočiću Iloviku, pripovijedajući o svojim riječkim školskim zgodama, u meni tada nerazumljivu kontekstu osobito svisoka i ironično apostrofirala jednu svoju suučenicu, pa, uvidjevši da nikako ne razumijem poantu koja se podrazumijeva, sažela je svoje objašnjenje ovako: "Ma, ona je Grobnišćica. . . tamo, s Grobnišćine!", kao da bi se time sve trebalo podrazumijevati. Nisam tada točno znala gdje je ta Grobnišćina, pretpostavljala sam da je negdje iznad Rijeke, no ostalo mi je nedokučivo čemu bi trebalo pripisati onu gestu i intonaciju moje kolegice pri spominjanju riječi Grobnišćica, Grobnišćina. Bilo je očigledno da je posrijedi neki poseban i meni tada nepoznat kontekst, a poznat ostalim Primorcima. 
 
Često sam kasnije, živeći i radeći na Grobnišćini, bila u prilici osjetiti taj stanoviti podsmijeh svisoka, kojim se nešto podrazumijeva, kad bi mi pokušali nešto reći o Grobničanima. Obično bi se to, doduše, svodilo na kakvu prizemnu anegdotu s jadno karikiranim, tobože grobničkim izgovorom njihovih replika, i sve su te pričice prikazivale Grobničane u odnosu na ostale meke, pitome i razumne Primorce, kao tvrd, sirov, opor, izravan, nerafiniran, tvrdoglav i svojeglav, pomalo nedotupavan i zaostao svijet koji se ne može prilagoditi drugima. Sve je to dio grobničkoga mentaliteta - glasila bi neizrečena poruka. Osobito bi bilo nečeg uvredljiva u takvim pričama i interpretacijama kad bih ih slušala, od onih koji su tek odnedavna došli u ove krajeve, jer su im takve primljene priče i stavovi služili kao proteze poželjnom osjećaju superiornosti nad domaćim stanovništvom. Nerijetko bi se prosudbe o tome kako su Grobničani svijet drugačiji od ovdašnjeg svijeta i od svih drugih, zapečatile još i opaskom - presudom: " Pa oni su i tako napol Tatari!. . . " Kakav bi povremeni javni eksces (kakvih ima u svakoj ljudskoj zajednici) koji bi se dogodio na Grobnišćini, bio samo dodatni argument cementiranju takvih tvrdnji i uvjerenja. 
 
Živeći veoma dugo među Grobničanima i s Grobničanima mnoge sam stvari pojmila drugačije, a zbog svog podrijetla i obrazovanja i sa stanovitom dozom odmaka od uobičajenih i općeprihvaćenih tumačenja, tim više što sam uvijek više davala prednost vlastitim prosudbama pred stereotipima. Ta relativno nezavisna pozicija isključuje potrebu i obvezu da budem ikome zagovornik, pa ni Grobničanima, ali uključuje pravo da, ako se to od mene očekuje ili traži, kažem na temelju svojih spoznaja, i svoj sud o obilježenom grobničkome jeziku i od bliže društvene zajednice obilježenom "grobničkom mentalitetu". 
 
Svaki se, svačiji jezik, može interpretirati emotivno, s osjećajnih polazišta. U tom će nam smislu svaki jezik biti lijep, pa onda valjan i vrijedan, ako ga ćutimo svojim i ako njime govore nama bliske, intimne i drage osobe, a bit će odbojan, ružan, čudan, tuđ jezik onih kojih se bojimo, koji su jači i arogantniji, ili će biti smiješan jezik ljudskih skupina koje držimo inferiornijima, dakle i bezopasnima. Takav je emotivni, subjektivni pristup ljudskim jezicima u praksi najčešći, no ne odražava objektivnu istinu o svim ljudskim jezicima. A ona bi se mogla svesti na ovo: jezici objektivno nisu ni lijepi ni ružni, ni privlačni ni odbojni, ni bogati ni siromašni, ni milozvučni ni opori. Jezici su takvi kakvi jesu (kao, uostalom, i sve drugo: toliko opisivani zalazi sunca nisu objektivno ni lijepi ni ružni, a ljepotu i dramatičnost daje im promatrač, uvijek čovjek sa svojim duševnim i emotivnim prtljagom). Jezici su stvoreni sa svrhom da članovima ljudske zajednice služe za međusobno sporazumijevanje. Po tome je kriteriju funkcionalnosti svaki ljudski jezik dobar ako se njime može iskazati ono što je toj zajednici i pojedincima u njoj potrebno, da bi mogli funkcionirati i kao pojedinci i kao zajednica. Ljudski jezici nisu nastali iz potrebe za ljepotom, nego iz komunikacijske nužde. Oni su bogati toliko koliko je potrebno zajednicama u kojima su ponikli. Drugo je pitanje koliko se određena zajednica u kojoj je jezik potekao mijenja i koliko se i kako kadar mijenjati jezik te zajednice, da bi pratio civilizacijske promjene u koje je zajednica uključena. To je pitanje vitalnosti jezika i prilagodljivosti promjenama u novim okolnostima. Živeći među Grobničanima uvjerila sam se da je njihov jezik funkcionalan, a to znači dobar i dovoljan da njime iskažu sve što im treba u vremenu i civilizaciji u kojoj su živjeli i u kojoj žive, ali da je istodobno i fleksibilan u tolikoj mjeri koliko je potrebno da u sebe apsorbira i novo civilizacijsko pojmovlje, a da pri tome ostane specifičnim grobničkim govorom, s obilježjima koji ga odvajaju od od srodnih govora. O toj istodobnoj fleksibilnosti i otpornosti najbolje svjedoči novija grobnička čakavština školovanih Grobničana, koja je došla do izražaja u voditelja i dijela sudionika "Grobničke televizije" 1990. godine, ili u novinskom mediju, u podlistku koji čakavštinom pišu Grobničani. 
 
Radeći s djecom u školi u Jelenju nakon određenog sam vremena došla do spoznaje da se svojim materinskim jezikom, grobničkom čakavštinom, izražavaju preciznije, bolje i potpunije nego službenim jezikom kojim sam ih podučavala i koji su u školi morali naučiti i govoriti i njime pisati. Spoznala sam da i sama dobivam potpuniju i točniju sliku o svojim učenicima, i o pojedincima i o cjelini, ako im omogućim - u okvirima koliko to školska propisana praksa dopušta - da se izraze svojim intimnim jezikom, jezikom sredine iz koje su ponikli. Tek sam tako mogla dobiti potpun uvid u inteligenciju, darovitost, sposobnosti, osjećajnost i uopće u duhovnost svojih učenika. To mi je pomoglo u uvjerenju da nema područja ili sredina s inteligentnijim, darovitijim, senzibilnijim ljudskim jedinkama, i područja u kojima su ljudske jedinke zakinute u odnosu prema drugima. Superiorni su duhovni darovi dati svim ljudskim zajednicama ravnomjerno, samo je pitanje ključa kojim bi se oni otvorili, prepoznali, da bi se mogli njegovati. Ključ je u ovom slučaju bio jezik. Ako mi je jezik omogućio da identificiram i spoznam svoje učenike i kao pojedince i kao dio mikrosvijeta iz kojega su ponikli, onda je taj jezik ne samo funkcionalan u smislu komunikacije, nego je i šifrirani ključ. Nažalost, stereotip o Grobničanima i njihovu jeziku uspješno je do naših dana nastavio živjeti. Moje je iskustvo ostalo na osobnoj razini. No stereotip se ionako ne može poništiti jednim osobnim iskustvom. Razrješenje je tog problema ipak složenije: iz stereotipa moraju iskoračiti sami Grobničani, barem oni najsvjesniji i oni što dolaze. Nije put prema iskoraku prekid komunikacije s drugima, nego osvješćivanje o sebi i o drugima, i to bi, čini se, mogli postići sviješću o svome jeziku i njegovoj vrijednosti, te njegovu mjestu u jeziku šire nacionalne i društvene zajednice kojoj pripadaju, da bi toj zajednici potpunije i svjesno mogli pripadati i držati je svojom. Možda bi barem nekim Grobničanima u tome pomoglo i stručno mišljenje o grobničkoj čakavštini, koje sam im u stanju ponuditi, budući da sam, baveći se znanstveno dijalektologijom, spoznala i grobničku čakavštinu lingvističkim, dijalektološkim i jezičnopovijesnim kriterijima. 
 
Grobnički je govor jedan od sjevernočakavskih starosjedilačkih čakavskih tipova čakavskog narječja, najarhaičnijeg i najkonzervativnijeg od tri narječja hrvatskog jezika, kojemu hrvatski jezični identitet nitko nije ni pokušao osporiti. Na tom svom autohtonom geografskom prostoru grobnički je govor okružen sa sjevera, juga i zapada isto tako starosjedilačkim čakavskim govorima s kojima dijeli velike sličnosti na svim jezičnim razinama: u fonologiji, fonetici, morfologiji i tvorbi riječi, u sintaksi i u velikom dijelu posebnog leksičkog (rječničkog) fonda, no ima među tim govorima i razlika, a svaki od njih ima i posebnosti u odnosu na druge u susjedstvu. Najznačajnija je gramatička razlika grobničke čakavštine prema govorima u neposrednu susjedstvu u različitu refleksu starog slavenskog glasa "jata" (Kastavci i Trsaćani su ekavci, Studenjci ikavci, a Grobničani imaju u svom govoru dvojak refleks "jata": ikavski i ekavski), ali je izrazita fonetska razlika u akcentuaciji, u izgovoru akcenata. Naime, svi starosjedilački sjevernoprimorski govori imaju prastaru akcentuaciju, najarhaičniju u cijelom slavenskom svijetu, koja je takva, po prilici, već 800 godina (pa je stoga osobito zanimljiva slavistima iz cijeloga svijeta). No grobničku čakavštinu od svih ostalih odlikuje jedna vrlo arhaična crta: fonetski (izgovorno) vrlo izrazita duljina nenaglašenih dugih vokala ispred i iza akcenata, a u govoru je veoma važna i rečenična intonacija. Susjedi tu grobničku crtu ovako opisuju: Grobničani kantaju kad govore, pokantivaju, natežu. To je navelo jednoga veoma cijenjenog i iskusnog dijalektologa, Aleksandra Belića da 1911. godine, nakon kraće posjete nekim grobničkim selima, ustvrdi da u grobničkom akcentu nema čvrsatih pravila kao u drugim govorima. Istakla bih kako se i na ovom primjeru ogleda relativnost ocjena i tvrdnji različitih ljudi o istome: starim je susjedima grobnički akcent ponešto komično ali simpatično "kantanje", strancima laicima, nestručnjacima je jedna odbojna jezična crta koja toliko odudara od jezika koji oni poznaju, starog dijalektologa toliko dovodi u zabunu da izriče tvrdnje neprihvatljive u znanosti, a suvremeni je svjetski dijalektolozi istražuju i opisuju s najvećim znanstvenim respektom i uzbuđenjem. 
 
Ukratko, grobnička je čakavština jedan vrlo stari čakavski tip starinskih jezičnih crta, sačuvan do naših dana kao najjača okosnica kulturne povijesti Hrvata ovoga kraja, ovog podneblja. Ta je čakavština komunikacijski idiom današnjih Grobničana i istodobno njihova veza s precima koji su nastavali isti ovaj prostor i poštovali određene vrednote. Kao veza s precima i korijenjem na ovome tlu, grobnička je čakavština sačuvana i u pisanoj baštini minulih vremena. Prepoznaje se u jeziku prvog hrvatskog pravnog teksta, Zakona vinodolskog iz 1288. godine, i u brojnim javnopravnim i privatnopravnim: statutima, registrima, kvadernama, testamentima, sudskim aktima - pisanim starohrvatskom glagoljicom i latinicom preuzetom od zapadnog kulturnog kruga, što svjedoči o tome da je ovaj kraj pripadao specifičnom dodirnom polju romanske i autohtone hrvatske kulturne matrice. 
 
Ističući sve ovo željela sam pomoći Grobničanima u vraćanju samopoštovanja preko svijesti o vrijednosti njihova jezika, s porukom da su tu baštinu dužni kao i do sada čuvati i njegovati i dalje je namrijeti svojim potomcima. Ta svijest o vrijednosti vlastita jezika u očuvanju vlastita identiteta, ali i identiteta hrvatskoga naroda tijekom povijesti na ovim graničnim prostorima, može biti ljekovitom za kompleks inferiornosti nametnut Grobničanima, a i drugim čakavcima, može im pomoći u stjecanju imuniteta prema stereotipima zbog kojih se neki čakavci danas tako olako odriču svoga jezika da njime ne govore ni sa svojom djecom, rodbinom i suseljanima, a drugi zabrinuto pitaju: što će biti s čakavštinom? 
 
Doista, što će biti s čakavštinom? 
 
Bit će onako kako se prema njoj budu odnosili čakavci: s kompleksima ili bez njih. Nitko im drugi njihov jezik ne može zaštititi ni spasiti ako to oni ne učine svojim odnosom prema njemu. Ili će ga rabiti gdje god to mogu, prirodno kao što se diše, ili će ga odbaciti prihvativši opći službeni jezik, potirući na taj način svoju posebnost. 
 
Nisam sve ovo napisala kao popratni tekst jednoj pjesničkoj zbirci bez razloga i predumišljaja. Namjerno nisam govorila o poetici ili poetikama u ovim pjesmama - a to ionako nije važno za recepciju publici koja će te pjesme prihvatiti ili se na njih neće osvrtati. 
 
Razlog svom pisanju našla sam u procjeni da ova ZBIRKA odražava novi, suvremeni senzibilitet (nadam se: ne samo ove autorice) i prema stereotipima o Grobničanima, i prema grobničkoj čakavštini, te u slutnji da bi to mogao biti put kojim bi trebali poći svi čakavci (i ne samo oni) u održanju svoga jezika, a onda i svoje posebnosti: to je put integracije u šire matrice, no bez asimilacije, potiranja posebnosti i posvemašnjeg poopćavanja, ali bez zatvaranja u kulturne rezervate. 
 
Autorica ni u jednoj od svojih pjesama pojedinačno niti u zbirci u cjelini ne pokazuje da za nju postoji stereotip o Grobničanima, on joj ni u kojem značenju nije važan, te ona nema potrebe, kao što to čine drugi, prema njemu se određivati prkosnim, ponosnim, a zapravo obranaškim veličanjem svega što je grobničko, niti bježanjem u negaciju i zaborav: činjenica da je Grobnišćica nema predznaka kompleksa ni superiornosti ni inferiornosti. To je prirodna činjenica, stvarna i neupitna kao i činjenica da nije samo to nego je i Hrvatica, i još šire: jedinstvena ljudska jedinka imenom Vlasta Juretić. Sve su te tri komponente u punu jedinstvu i prirodnoj prepletenosti u strukturi iste ličnosti, koja nešto opaža, nešto osjeća i nešto misli, i ima potrebu da taj svoj duhovni imutak podijeli s drugim, sebi sličnim bićima. Kad registrira svoje opservacije o prostoru i zbivanjima, to doista najčešće jesu grobnički pejsažni motivi ili sličice iz djetinjstva, ali to je stoga samo zato što su te slike njezinim osjetulima i sjećanju neposredno bliske; ratna stvarnost na Grobnišćini dio je ratne stvarnosti u Hrvatskoj; intimni osjećaji i promišljanja ujedno su osjećaji i promišljanja bilo koje ljudske jedinke bez obzira od kuda je i gdje je. 
 
Ona je Grobnišćica (jer je prirodno da to bude svojim precima i jezikom), ali je istodobno i Hrvatica (jer je prirodno i neupitno da su Grobničani Hrvati, da je njihov jezik hrvatski, ali je prirodno i da hrvatski književni jezik pozna i rabi školovan Hrvat; prirodno je i neupitno da je Grobničanima domovina imenom Hrvatska, i sudbina pod hrvatskim križem i hrvatskom zastavom), istodobno je i ljudski stvor kojega raduje i muči ono što raduje i muči ljudske stvorove bez obzira gdje su i odakle su. 
 
Adekvatan je tome i odnos autoričin prema uporabi jezika: za iste teme i motive rabi čas grobničku čakavštinu, čas suvremeni hrvatski književni jezik, ne miješajući ih unutar iste pjesme, nego čuvajući posebnost svakoga od njih. Ona paralelno rabi dva hrvatska jezična tipa, oba u poetskoj jezičnoj funkciji i izboru, i čini to neforsirano i prirodno, bez primisli o zatvaranju u tematsko-jezične rezervate na koje smo već bili navikli. To je i prirodno: ona kao suvremena i školovana Grobnišćica rabi oba jezična tipa. Čini mi se da je to posebno obilje dano samo pjesnicima čakavcima i drugima kojima je materinski jezik jedan od dijalekatskih jezičnih tipova. 
 
U ovakvom odnosu prema grobničkoj i svakoj drugoj čakavštini vidim mogućnost za njezino prirodno očuvanje i u novim vremenima. «