• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

2007. - KAKO SI ZNAO DA VOLIM LEPTIRE, TAMO KADI DUGA SPI
i PLJESAK VIŠE NEMA NIŠTA S TIM
 
dr.sc. Iva Lukežić: Pogovor o književnim radovima Vlaste Juretić
 
 
    Pred nama su tri nove knjige Vlaste Juretić u kojima su uvršteni njezini radovi nastali nakon 1998. godine. 
 
    Dosad objavljeni radovi Vlaste Juretić popraćeni su stručnim osvrtima s ocjenama koje, unatoč vremenskome odmaku,vrijede i za tekstove u trima novim knjigama ove autorice. Dapače, kad se zbroji sve što je u tim osvrtima rečeno, može se bez pretjerivanja reći da je korpus ove spisateljice već potpuno opisan i vrednovan, pa će se u prikazu radova u ovim novim trima knjigama poći od prethodnih ocjena. Na taj bi se način već mogla nazreti sinteza ocjene ukupnoga petnaestgodišnjega stvaralaštva ove društveno vrlo eksponirane, prisutne, agilne i produktivne spisateljice, svojevrsne grobničke Zagorke s razmeđa stoljeća i tisućljeća, čiji korpus s ovim trima knjigama obasiže približno 1700 publiciranih radova. 
 
    U dosadašnjim su osvrtima na radove Vlaste Juretić vidljiva dva pristupa. 
    U svojim sam trima osvrtnim tekstovima na prve radove ove autorice (prva pjesnička zbirka 1992., druga pjesnička zbirka 1995. i lapidarna bilješka o autorici u antologijskoj zbirci o grobničkim piscima 1995. godine) pretežno naglašavala kulturološke okolnosti unutar kojih je njezino stvaralaštvo nastalo i zračilo, u kojima je autorici, tek otkrivenoj pjesnikinji, u tome vremenu i na tome prostoru zapala središnja uloga istaknutoga javnoga djelatnika, inicijatora, organizatora i provoditelja raznovrsnih široko razmreženih djelatnosti u kulturnome životu uže lokalne sredine (prvenstveno unutar grobničke Katedre Čakavskoga sabora, utemeljene 1992.), ali postupno, tijekom godina ekspandiranih i izvan okvira lokalne zajednice. 
    Književni teoretik i kritik Milorad Stojević je, s druge strane, u lapidarnome osvrtu na opsežnu treću knjigu Raskrižja Vlaste Juretić iz 1998. godine, korpus te knjige omjerio isključivo književnoteorijskim instrumentima i aparaturom. Pokazalo se da u tome tada već vrlo nabreklome opusu ima radova koji mogu podnijeti ozbiljnija književna mjerila, te onih koji se približavaju i prelaze granicu što dijeli književnost kao umjetnost riječi nastalu iz unutrašnjih pobuda od njezine imitacije izazvane izvanjskim pobudama. Tu dvojnost vidljivu u učinku, a objašnjivu osobom same autorice i okolnostima u kojima se obrela, valja imati na umu i u ocjeni radova u ovim trima knjigama. 
    Književno-teorijski gledano, radovi u ukupnome dosadašnjemu opusu Vlaste Juretić pripadaju svim trima književnim rodovima: epskome, dramskome i lirskome. No imajući na umu gore spomenutu podjelu na književno i paraknjiževno, te ono što proizlazi iz autoričine osobe a što iz okolnosti, valja krenuti od radova koji pripadaju lirskomu rodu.
 
    Pjesništvo i pjesme 
 
    Vlasta Juretić je svojom intimnom osobom pjesnikinja s prirođenim pjesničkim senzibilitetom, izvornim lirskim doživljajem svijeta u svojoj intimi, te darom za iskazivanje riječima i posredovanje drugima toga poetskoga osjećaja. Sadržaj njezina lirskoga senzibiliteta i doživljaja te glavni obrasci njihova iskazivanja formatirani u vremenu i prostoru djetinjstva te ranoga, mladenačkoga odrastanja, ostat će manje ili više konstantom njezine poezije i poetike svih ovih petnaestak godina, od pojave prve zbirke do ovih triju najnovijih knjiga. Razlog tome vidimo u činjenici da se stjecajem okolnosti u javnosti oglasila relativno kasno, i to kao samonikli pjesnik, a odmah potom upala u frenetični vrtlog javnih aktivnosti koji joj je apsorbirao i podredio sve kapacitete, te joj više gotovo i nije ostalo vremena za koncentraciju na sebe, za dodatno učenje i kultiviranje izvornih darova, bilo kao proširivanje dostignutih obzora, bilo kao veću zauzetost makar za zanatsku stranu pjesničkoga posla. 
    U svome temeljnome pjesništvu koje je nastalo iz unutrašnjih poriva zadržala je svojstva uočena u pjesmama iz prvih njezinih početaka. 
    Tako je u predgovoru prvu pjesničku zbirku Z duše moje 1992. godine Irvin Lukežić okvalificirao kao "iskreno djelo, djelo kojem nije moguće osporiti elementarnost osjećaja i neposrednost doživljaja" te utvrdio da "okosnicu stvaralaštva ove autorice čine četiri tematske odrednice: rodoljubna, ljubavna, refeleksivna i ratna lirika" i da "svaka pjesma nosi snažan pečat autoričine osobnosti, njome je prožet svaki stih i svaka riječ koju ona upotrijebi ima neku posebnu težinu, svoju dušu". 
    Drugu sam zbirku Zrna 1995., u kojoj su od 97 tekstova namijenjenih djeci njih 93 pjesme (uz 1 lirsku prozu i 3 dijaloška teksta), ocijenila uspješnom i s književnoga motrišta, nalazeći da je autorica "darovita osoba" koja je "i u zrelosti sačuvala neposrednost, gustoću, svježinu i čednost slika i emocija svoga vlastitoga djetinjstva, vremena u kojemu se začinje sve što određuje budućega čovjeka". Iste sam 1995. godine u bilješci za antologiju zapisala: "Njezin je poetski izraz obilježen snažnom osobnom individualnom nadgradnjom na čvrstom temelju tradicionalnoga zavičajnoga tematsko-motivskoga i izražajnoga kompleksa. U tematskom smislu se to očituje dvojako: u jednom pravcu kao proboj u duboko intimnu sferu, a s druge kao probijanje usko lokalnoga tematsko- motivskoga kruga prema općemu pa i univerzalnomu prostoru bivstva". Ova se ocjena odnosi na 26 njezinih pjesama zastupljenih (uz 4 proze i 4 dijaloška teksta) u antologijskoj zbirci Grobnički pisci XX. stoljeća. 
    Milorad Stojević će tri godine kasnije (1998.) ocjenjujući tekstove u trećoj knjizi Vlaste Juretić Raskrižja, kao najveći i najizrazitiji u njezinu u međuvremenu vrlo naraslu opusu, izdvojiti pjesnički korpus (u knjizi je 177 pjesama, 11 proza i 6 dijaloških tekstova): "...ona je, ipak, najpoznatija kao pjesnikinja, a na tome je području dosad polučila i najbolje rezultate" i najviše će analitičke pozornosti u svojoj stručnoj ocjeni posvetiti upravo pjesništvu, njegovim osnovnim odrednicama: "Njeno se pjesništvo u gradbenom smislu odlikuje redukcijom stihovnog materijala, pa nema verbalne rastrošnosti, a i grafički je specifično. Iako škrto riječima, ovo je pjesništvo smislom znatno referencijalno, navlastito kada se njegov krug interesa odnosi na svakodnevno bivstvo, duhovni doživljaj ili što slično. Ponešto veće narativnosti ima u onim pjesmama što slijede prokušanu tradiciju čakavskoga pjesništva u opjevavanju stanovite zgode ili čega sličnoga iz svakidašnjega života. Uočljiva je u pjesništvu Vlaste Juretić i tematska raznovrsnost, pa se njen raspon, raspon te raznovrsnosti, kreće od klasičnih čakavskih preokupacija ograničenih na zavičajne sličice iz života, do ljubavnih i duhovnih pjesama. Dakako, u korpusu ima i onih pjesama što se ne daju tim tematskim sustavom tipologizirati. U pristupu pisanju pjesama, Vlastu Juretić ne zanima, barem ne u pjesmama refleksivnijih sadržaja, toliko okoliš pjesme, koliko unutrašnja dinamika toga zbivanja. Otuda i sažetost njezinih pjesama, pa, kadšto, i klasične pjesnička sentencioznost. Tu redukciju na bit poruke jednakom mjerom prati i reduktivnost izričaja. Zato se neke njezine pjesme doimlju kao provodnice promišljanja, a ne provodnice poetoloških nastojanja. Ipak nije uvijek tako. Sukladno rečenome, Juretićeva znatnu pozornost posvećuje zvukovnim i glazbenim nijansama svojih ostvaraja, pak tu polučuje pjesničko-estetsku opsluživost promišljajnome. Glede toga, posebnu skupinu čine pjesme, bolje rekavši - tekstovi koji su pisani da bi se uglazbili. Oni svoje dosege svakako duguju ograničenjima što ih od njih očekuje namjena, pa se oni kao pjesnikinjina djelatna specifičnost na stanovit način razlikuju od ostalih nastojanja u pjesnikovanju". 
    U ovoj je Stojevićevoj stručnoj bilješci pjesništvo Vlaste Juretić ocijenjeno dobrim, a vjerojatno bi dojam bio bolji a ocjena viša da nije dviju zamjerki. 
    Prva je "da se neke njezine pjesme doimlju kao provodnice promišljanja, a ne provodnice poetoloških nastojanja. Ipak nije uvijek tako." - Ova primjedba, izrečena za većinu pjesama u Raskrižjima, osobito ako se iz toga rakursa zahvate i pjesme u prvim dvjema zbirkama, vrijedi i za pjesme u ovim trima novim knjigama. Očigledno je da je autorici preostalo malo ili nimalo vremena koje bi mogla posvetiti unapređenju vlastitoga pjesništva i pjesnikovanja u poetološkome smislu i pravcu. Stoga joj je pjesma tijekom svih ovih petnaest godina pjesnikovanja ostala pukim sredstvom za iskazivanje vlastitih intimnih sadržaja, a na samim pjesmama kao pjesmama, osim nešto izuzetaka, nisu vidljivi bitniji pomaci. Druga se zamjedba odnosi na pjesmotvore, radove s namjerom: "koji su pisani da bi se uglazbili". Iako su proizvod autoričine naglašene posvećenosti "zvukovnim i glazbenim nijansama svojih ostvaraja", one su sredstvo kojim "polučuje pjesničko-estetsku opsluživost promišljajnome". Književni teoretičar ovakve pjesničke tekstove izazvane vanjskim diktatom razlikuje od pjesama nastalih iz unutrašnjih pjesničkih poriva. 
    I u ovim trima novim knjigama Vlaste Juretić pjesme su najbrojnija vrsta, ako pjesmama percipiramo sve tekstove pisane u ritmičkim cjelinama koji se zovu stihovi. No ako bismo tim tekstovima pristupili onako kako im pristupaju književna teorija i kritika, pjesmama bismo smjeli smatrati samo one tekstove u stihovima koji su nastali iz unutrašnjih pobuda te su umjetnički i poetološki izvedeni riječima, a ostale, koje su brojne i u ovim trima knjigama, ne bismo trebali uzimati u obzir pri ocjenjivanju. No u vezi s tim trebat će dodatnih pojašnjenja. 
    Najprije o pjesmama. Za njih vrijedi sve što je rečeno dosad: riječ je o intimnoj lirici, danas više misaono-sentencioznih umjesto ranije pretežno ljubavnih sadržaja, o rodoljubnoj lirici (danas više smireno zavičajnoj i pučko - religiozno - duhovnoj umjesto ranije inspirirane ratnim zbivanjima), o dječjoj i djeci namijenjenoj lirici. U tim pjesmama i dalje ima gotovo djetinjske i djetinjaste iskrenosti, neposrednosti i svježine izvornih osjećaja i doživljaja svijeta. U gradbenome i formalnome smislu, međutim, nemaju bitnih inovacija, iako su u nekim pjesmama vidljive očite refleksije i referencije na neke pjesnike i neke zahtjevnije versifikacijske obrasce iz kojih se dade naslutiti što je sve u poetološkome smislu mogla doseći Vlasta Juretić da se mogla, ako već ne potpuno, a ono više posvetiti svomu pjesnikovanju kao zanatu. Budući da kvalitativno u tematskome i u gradbenome smislu u njezinome pjesništvu nema inovacija ni u odnosu na prethodnu knjigu, ni u odnosu na prve dvije zbirke kojima se predstavila kao pjesnikinja, možemo reći da Vlasta Juretić tijekom ovih petnaest godina pjeva iste pjesme, koje rastu kvantitetom, da bi u trima novim knjigama koje su danas pred nama njihov broj dosegao više stotina. One manje ili više variraju iste teme i gradbene obrasce, te najbolje potvrđuju sve što je gore rečeno o autoričinu pjesničkome erosu, ali i okolnostima u kojima kao pjesnikinja radi. 
    Kao i u prethodnoj knjizi i u ovim trima novim knjigama veliku, brojčano teško utvrdivu količinu stihovanoga korpusa čine radovi izvedeni u stihovima, kakve je teoretičar M. Stojević odbio nazvati pjesmama, jer su to samo po formi, ali nisu, poput istinskih pjesama izazvane unutrašnjim poetskim, nego izvanjskim pobudama, potrebama i diktatima, kojima su ti pjesmotvori i ograničeni. Vlasta Juretić je u ovih petnaestak godina za različite prigode i potrebe napisala desetke takvih prigodnih uradaka. Kronologija i dinamika pojavnosti samo onih koji su uglazbljene u dosadašnjim zbirkama pokazuje neprekidni rast. Navest ćemo samo one kojima su priložene note: u prvoj zbirci (1992.) 2 su s notama (1,6%), u drugoj zbirci (1995.) 7 (7,5%), u trećoj knjizi 1998. pred Stojevićevim sitnozorom 51 je s notama (28,8%). U trima novim knjigama koje su danas predamnom takvih je pjesmotvora s notama oko 30 %. Očito je njihovo bujanje i progrediranje, što je svakako u vezi s angažmanom Vlaste Juretić u različitim festivalima lakih nota, te njezinim statusom i ugledom u skupini pisaca tekstova koji zadnjih desetak godina dobivaju od festivalskih publike i stručnih žirija najviša odličja za najbolje pjesme. 
    No još je nešto uočljivo: granica među pjesmama i pjesmotvorima u prethodnoj knjizi i osobito među pjesmama i pjesmotvorima u ovim novim knjigama postala je fluidnom, teško raspoznatljivom. Razloge i tome fenomenu vidim u prepletu onoga što proizlazi iz autoričine osobe i onoga što proizlazi iz okolnosti u kojima ona djeluje. 
    O pjesničkoj osobnosti Vlaste Juretić rečeno je da je u zrelosti sačuvala svježinu prvotnih djetinjih dojmova i osjećanja. Možemo dodati: sačuvala je i zaigranost, još jedno djetinje svojstvo po kojemu pjesnici ostaju djecom duže od nepjesnika. Ona se u sebi može zaigrati sa svime, pa i s onim što čini pjesnički sadržaj i pjesničku formu i izraz. Nametnutu temu može u sebi simulirati uz pomoć varijacija iz svoga intimnoga lirskoga rezervoara i iskustva, a kako je okretna u versifikaciji i vješta s riječima i stihovima kao ritmičkim cjelinama po kojima se pjesma raspoznaje od drugačijega govorenja, može igrajući se i beskrajno improvizirati i simulirati, pa pritom nerijetko i prijeći granicu, otklizati u paraliričnost, stihotvorstvo, ishitrenost, sladunjavost, banalizaciju, ponavljanje, pogodovanje i podilaženje ukusima skupina, u surogat kreativnosti, sve ono od čega zaziru stručnjaci za književnost kao umjetnost riječi. U ove je autorice s obzirom na silnu osobnu angažiranost u različitim manifestacijama oblika suvremene popularne kulture, razumljiva očigledna hiperprodukcija takvih pjesmotvora: od 1996. godine do danas uglazbljeno blizu dvjesto. (v. podrobnije u Bilješki o piscu). Ali, ne samo to: u međuvremenu su se takvi pjesmotvori (još neuglazbljeni, ali potencijalno uglazbljivi) u znatnom broju infiltrirali među pjesme autohtone inspiracije. Autoricu Vlastu Juretić je na uvjerenje da je riječ o dobrim pjesmama i na sve veću njihovu produkciju dodatno stimulirala činjenica što su nekima od njih najvišu ocjenu dala povjerenstva u kojima su bili istaknuti stručnjaci, među kojima i M. Stojević. 
    Znajući sve to, autorica je zamislila razvrstavanje svojih uradaka u stihovima tako da se pjesme uvrste u prvu knjigu pod naslovom "Kako si znao da volim leptire", a pjesmotvori s popratnim notnim materijalom u drugu knjigu "Pljesak više nema ništa s tim". No i nakon primjene takvog formalnoga principa pri odvajanju nije postignut željeni učinak: u prvoj knjizi pjesme su u većini, ali je među njima i pjesmotvora kojima bi bilo mjesto u drugoj knjizi da su uglazbljeni, i obrnuto: u drugoj knjizi ima posve iskrenih i dobrih pjesama kojima je mjesto u prvoj knjizi, ali su uglazbljene pa su smještene u drugu. 
    U treću knjigu "Tamo kadi duga spi" uvrštene su pjesme tradicijskozavičajnoga konteksta. Tome kontekstu pripadaju jezikom (grobničkom čakavicom) ali i tematski. To je intimna, pejsažna, zavičajnorodoljubna, dječja, duhovna lirika, u dobrom duhu i maniri dosadašnjih takvih pjesama Vlaste Juretić. 
 
    Proze 
 
    U opusu Vlaste Juretić najmanje su zastupljeni prozni radovi epskoga, pripovjednoga roda: 4 proze objavljene su joj u antologijskoj zbirci 1995. godine, a 11 takvih radova u Raskrižjima 1998. godine. Uglavnom je, po ocjeni Milorada Stojevića, riječ o kratkim prozama (novelama i pripovijestima), zapisima, putopisima i sjećanjima. U kratkim prozama se "osjeća smisao za dijalog i stanovite psihološke momente, a manje za deskripciju i fabuliranje. One bi se mogle "u dalekim naznakama smatrati uokvirenim novelama", no "nije moguće iznijeti čvršću prosudbu o njima, osim da autorica pokazuje talent koji valja nadograđivati novim proznim djelima". Nadalje: "Ostale, zapisne, proze heterogene su u svojoj motivaciji kojom se u knjizi pojavljuju, i više su svjedočenje o autoričinu životnome aktivizmu". 
    Dakle: ima smisla, moglo bi biti da joj može biti, ali autorica, rastrgana aktualijama, nema vremena za koncentraciju na duge priče i pletenje radnje, ona i u prozi reagira kao pjesnik: hvata trenutak koji može stati u malu formu. Kao pjesnikinji, najbolje joj leži lirska proza: proza samo po formi a po općemu ugođaju pjesma. 
    U ove tri nove knjige prozni radovi nisu uvršteni. 
 
    Dijaloški tekstovi 
 
    Radovi koji pripadaju dramskomu rodu javljaju se u knjigama Vlaste Juretić od 1995. godine, kad je u zamahu njezin angažman u radu s dječjim scenskim skupinama unutar Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine: ona je u tim skupinama scenarist, dramaturg, režiser. Kasnije će pisati tekstove i za uprizorenja u drugim prigodama. Riječ je o neveliku ukupnome korpusu od tridesetak tekstova: 1995. u zbirci poezije za djecu Zrna objavljena su 3, a u antologijskoj zbirci 4 takva teksta. U Raskrižjima 1988. ih je 7, a u novim knjigama 15. 
    Po ocjeni Milorada Stojevića u pravilu je riječ o radovima napisanim za kakvo scensko uprizorenje, "dijaloškim štivima" koja "pokazuju u svojoj dramaturškoj strukturi oslanjanje na uzance pučkoga teatra. To su, uglavnom, funkcionalni dijalozi, fabula koja ne iziskuje veliki trud u njezinu detektiranju niti u dekodiranju njezina intencionalnoga smisla, jezik primjeren sadržajnome miljeu receptivan u onoj mjeri da ne iziskuje većega napora. Pretpostavka ovakvih dijaloških štiva prvovrsno je identifikacija s realnim, svakodnevnim predlošcima fabularnih situacija ili idejnih zamisli. Zbog toga takvi igrokazi dolaze do izražaja tek u redateljskome osmišljavanju i živim dodirima s publikom, bez obzira na to radilo se o komičnim ili kojim ostalim temama. Vlasta Juretić u svojim je igrokazima polazila od tih pretpostavki, pa je pretpostavljiva sceničnost njenih dijaloških štiva." 
    Riječ je, dakle, o neambicioznim radovima potaknutim izvanjskim a ne unutrašnjim diktatom, ali unatoč tome dobrim: za sadržaje, dijaloge, jednostavne fabule i poruke svojih uradaka u maniri pučkoga teatra Vlasti Juretić je trebalo samo posegnuti u onaj rezervoar iz kojega se napaja i njezina poezija: u svoje djetinjstvo 
    U treću knjigu "Tamo kadi duga spi", uvršteno je petnaestak takvih dijaloških tekstova rađenih za uprizorenja u različitim prigodama. Kao ni prethodno objavljene, ni ove ne resi vješt zaplet u dramskoj radnji ni studija likova i karaktera: sve su one slike kolektiviteta zadržane u trenutku neke aktualnosti, a izražene prije svega izvrsno pogođenim dijalozima, monolozima, dionicama u korskoj funkciji. Najčešće su to šarmantni stihovi, koji se od slobodnoga govora razlikuju nenametljivom rimom, najčešće susjednih odsječaka. Zbog toga i ovi dijaloški radovi, iako su izazvani pedagoškim porivima, jednako kao i dobar dio njezinih novijih pjesama potvrđuju velike autoričine literarne potencijale, i razloge zbog kojih su srdačno dočekane od publike pred kojom su izvođene. Inovacije u odnosu na prethodno objavljeni korpus dijaloških tekstova predstavljaju glazbeno-scenski igrokazi, izbori tekstova za djecu vrtićkoga uzrasta, te vrhunska "Grobnička maša" - prepjev liturgijskoga (misnoga) teksta na lokalni govor, rađen (i izveden) u prigodi obilježavanja devetstote obljetnice spomena grobničke župe. 
 
    ***** 
    Zaključiti nam je da je Vlasta Juretić svoje nedvojbeno velike darove uključujući i književne, u proteklih petnaest godina bez zadrške stavila u službu poticanja, organizacije i promicanja mnogobrojnih kulturnih aktivnosti u svojoj bližoj i daljnjoj lokalnoj sredini. Time je njezina osobna zasluga za kulturni uspon i procvat uže zajednice neupitna, i u tome joj i u povijesti ovoga kraja pripada prvo mjesto. 
    U tome je istome razdoblju njezino književno stvaralaštvo s obzirom na kvalitetu dosegnutu u prvim zbirkama pretežno zagušeno kvantitetom uradaka namijenjenih masovnijoj uporabi, koji, istini za volju, također nose i zaslužuju etiketu Vlaste Juretić, ali majstorsku. No unatoč tome je i iz ovih triju knjiga razvidno da njezini pjesnički vrutci nipošto nisu presahli, pa se s pravom možemo nadati da će Vlasta Juretić ubuduće svoje književne darove tako usmjeriti da ćemo njezine buduće uratke doživjeti maestralnima, pa umjesto: bravo, Vlasta, majstore! uzviknuti: bravo, maestro!