• Slika 12
  • Slika 10
  • Slika 11
  • Slika 13

Predgovori_1

NA PUTU DO SVJETLOSTI
Urednica Nensi Čargonja Košuta, prof:  
 
   Otkada je prije gotovo punih dvadeset godina zakoračila na književnu scenu, točnije, svojim se dugogodišnjim poetskim nastojanjima (napokon) odvažila predstaviti javnosti, Vlasta Juretić nametnula se kao nezaobilazna i nesumnjivo, najveća literarna ličnost ovih prostora. Naime, okušavši se (u spomenutom razdoblju) u gotovo svim književnim žanrovima – od kratkih proznih formi (novela i pripovijesti), preko raznih zapisa, putopisa, scenskih radova i raznih uprizorenja namijenjenih djeci i odraslima (često nastalih na zasadama pučkoga teatra) do nezaobilaznih i za autoricu ishodišnih poetskih, pretežno lirskih oblika kojima se kontinuirano ponajviše zanima i danas, nedostajalo je još jedino najopsežnije prozno djelo pa da se u potpunosti zaključi autoričino kružno putovanje kroz književne vrste. Sada je napokon i to riješeno!
   Ova iznimno plodna autorica svojoj čitateljskoj publici napokon predstavlja svoj roman prvijenac; roman koji će čitatelj, vjerujem, mada opsegom obiman, pročitati u jednome dahu. I ta mu je činjenica već sama po sebi najbolja preporuka.
   Pa kako ga adekvatno predstaviti u najkraćim crtama? Možda bi najjednostavnije bilo ustvrditi da je ovo djelo jednostavno roman u punom smislu riječi, tj. da čitatelj pred sobom ima opsežno prozno djelo s cijelom paletom likova, isprepletenih ljudskih sudbina (fabularnih linija) i raznovrsnih (životnih) situacija u kojima se isti zatiču; obgrljen poširim vremenskim okvirom i raznim prostorima; obilno ˝prošaran” retardacijama – lirskim opisima pejzaža (gdje do izražaja dolazi autoričina primarno izražena poetska narav u punoj snazi), opisima interijera; monologizacijama unutrašnjih doživljaja pojedinih likova i dr. Nesumnjivo je da je riječ o djelu s izrazito realističkom podlogom, što čitatelja višekratno navodi na poistovjećivanje s mnogobrojnim situacijama i ponekom (nesretnom) životnom sudbinom u djelu.
Iako nazivom nedefiniran, takav će efekt zasigurno uvelike imati i glavni/domicilni prostor djela kojemu se protagonisti uvijek vraćaju (bilo samo duhovno ili (i) fizički) – Rijeka i prigradski pojas Rijeke uz Rječinu, s nizom marljivih i strpljivih ljudskih sudbina, simbolično predstavljenih likovima požrtvovnog stolara Gašpara i žene mu Veronike, od kojih započinje i čije ˝izdanke” prati osnovna fabularna linija (zbog čega je roman moguće držati obiteljskim). Već kroz njih, a napose kasnije, kroz likove kćeri im Marte i unuke Pole (s kojom zatvaramo ovaj obiteljski krug), moguće je uočiti neraskidivu vezu u samim postupcima likova sa sredinom u kojoj (pretežno) djeluju i iz koje potječu (naglašene su vrijednosti kao što su patrijahalni kućni odgoj, naglašen osjećaj za dom i obitelj, bogobojaznost/religija i čestitost, socijalno ponašanje i moral i sl.), a što je jedna od tipičnih značajki realističkog romana. Stoga držim da ovo djelo nije pogrešno odrediti ni romanom prostora i vremena (roman–epopeja), s obzirom da likovi Marte i Pole višekratno i opetovano ˝cirkuliraju” kroz različite prostore, a što autorici daje dodatnu mogućnost za predodžbu različitih slojeva društva, u različitim životnim uvjetima i u različitom vremenu/vremenskom odmaku. Osobito se to vidi u situacijama kada ove dvije sudbine, korijenima i životom vezane za selo, bivaju preseljene u gradsku sredinu; gdje je uglavnom ponovo razvidna ona vječna, crno – bijela slika (selo ili domovina : grad ili inozemstvo). U tom svijetu tuđine, autorica se dotiče i umnogome apostrofira osjećaj usamljenosti, otuđenosti te nadasve, nostalgije za domom. Zašto i u kojim konkretnim situacijama, otkriva sam sadržaj romana te je na čitatelju samome da to otkrije.
   I pak, nikako ne valja zaboraviti i onu sveprisutnu, nježniju, emocionalnu i prvenstveno osobnu stranu glavnih nam likova, u završnici, protagonistice Pole. Sagleda li se u potpunosti ovaj aspekt romana, nažalost, nameće se zajednički nazivnik – nesretna ljubav. Ljubav koja se kao lajtmotiv, ali i najjača i najvrjednija spona između dvoje ljudi bez obzira na svaku životnu nedaću, provlači kroz roman još od prve generacije; kao takva prevladava i nadjačava sve ostalo što se ˝u međuvremenu” događa: ratne godine, strepnju za vlastiti život, društvenu nepravdu i bespravno oduzimanje raznih dobara, socijalna uređenja i političke spletke, brojne laži i licemjerje, bolest i siromaštvo... Međutim, u smislu klasičnog happy enda, ona izostaje. Barem u smislu fizičke prisutnosti ˝onoga pravog”, u Polinu slučaju, Tomislava.
   U svakome slučaju, završno poglavlje uvelike ostavlja mjesta različitim zaključcima, nekim budućim susretima, možda i nekom potencijalnom, konačno sretnom završetku. Ova svjesna autoričina igra riječima/simbolikom/metaforikom (ili možebitna najava nekoga sljedećega romana u sagi Polinih plima i oseka), zapravo je već razvidna od samoga glavnog naslova: Na putu do svjetlosti, a posebice u rečenici istaknutoj u zadnjemu poglavlju. Je li tome doista tako – provjerite sami.
Ugodno Vam putovanje!
Add a comment