• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

2011. - PLETERI - soneti i sestine lirike
 
 
PROSLOV
 
 
Fascinantno  je  da  u  današnje  moderno,  užurbano  i tehnološki (pre)napredno vrijeme, u kojemu kvantiteta često preuzima primat nad kvalitetom, još uopće postoje entuzijasti koji se u svojim književnim nastojanjima utječu toliko ‘teškoj’ i ‘zatvorenoj’ formi poput soneta; a napose sestina. Zbirka što je upravo držite u rukama potvrđuje baš ovo potonje.
 
Naime,  nakon  višedesetljetne  plovidbe  morem  poezije (pretežno) slobodnog stiha, nošena   uglavnom   lirskom strujom  i  formulom  „pišem  kako  osjećam“;  Vlasta  Juretić (dodatno ponukana posrednim mentorskim savjetom) uviđa da je došlo vrijeme za stepenicu više. Tako započinje njezina višegodišnja avantura otkrivanja, danas gotovo zaboravljenih, ranije  spomenutih  klasičnih  formi.  Poznavajući  autoricu  i njezinu  sklonost  eksperimentiranju  s  raznim  književnim oblicima  i  vrstama  te  nepresušnoj  igri  riječima  i  jezikom kao  materijalom  uopće  (što  je  u zbirci posebno vidljivo u nekoliko  primjera  gdje  u  ovim  ‘strogim’ formama rabi i u koje majstorski ‘uklapa’ grobničku čakavštinu - svoj urođeni, materinski kod), sama činjenica da ulazi u nešto takvo i nije pretjerano iznenađujuća.  Međutim,  mjesto čuđenju ‘otvara’ se u trenutku kada autorica pritom stvara potpuno originalne i nove podvrste oblika kojima pristupa:  sonetni vijenac (u odnosu na klasični ogledni Prešernov primjer) zbog potreba vlastitog akrostiha udvostručuje;      a ionako maestralno ovladavanje sestinom lirikom dodatno pojačava stvaranjem vlastite formule!
 
Ipak, spomenuto putovanje nije bilo nimalo jednostavno. Štoviše, prema riječima same autorice, tijekom kreativnog  procesa  nerijetko  se  noćima  budila  s  mislima na  kombinaciju  stihova  i  rime  koje  bi  bolje  ili  savršenije pristajale u određenom primjeru sestina lirike. Valja  naglasiti  kako  potonji  spomenuti  oblik  u hrvatskoj  književnosti  novijeg  razdoblja  gotovo  da  i  nema konkurencije. Kažem ‘gotovo’ jer  sestina kao oblik postoji u dvjema varijantama: sestina lirica i sestina rima. Potonju je, kao lakši oblik, ponegdje još i moguće pronaći (pr. koristi je u I. G. Kovačić u svome majstorskom uratku, poemi „Jama“), ali sestina lirica u književnosti naših prostora zapravo i nema nekog oglednog primjera. Ipak, ta ju činjenica nije ni najmanje obeshrabrila; naprotiv. Možebitna tajna njezina uspjeha je u metodi svojevrsne igre  kojom se poslužila: sestinu liriku i sestinu rimu (kao dva do sada poznata oblika sestine) spojila je u nekoliko vlastitih sestina tako da je, isprobavajući i to - rimom i u sestini liriki, najprije prišla izradbi sestine rime i sebi je postavila kao temeljnu formulu za sestinu liriku, a onda ju u nastavku dalje razvijala kroz drugih pet strofa kao takvu. I mada je to ispočetka bio i više nego mučan posao, u konačnici je rezultirao još jednom posebnošću ove zbirke – s nekoliko primjera sestina lirike s rimom. Sličnu igru iskušala je i u slučaju svog originalnog sestinskog pletera:  akrostih na kraju sestinskoga pletera (koji stvaraju završni stihovi na  kraju svakoga jata), ujedno je i prva riječ prvoga stiha prve sestine lirike u nizu sestina lirika koje čine sestinski pleter.
 
Činjenica da do sada, dakle, nije postojao konkretan primjer sestine  lirike  na  koji  bi  se  mogla  ugledati  (ako  izuzmemo nedovoljno  točne   tj.   dosljedne  pokušaje  Dinka  Ranjine  i Milana Begovića u odnosu na talijanske „originale“) bila je još jedna dodatna prepreka na autoričinom putu, ali očigledno i razlog više da se ‘zainati do kraja’ i ovlada ovim oblikom do savršenstva. Polučeni primjeri sestina lirika (novih),  sestinskih vjenčića, sestinskih jata, sestinskog pletera te, napokon, i završnog pletera zahvale dokaz su da je njezina trnovita misija višestruko uspjela.
 
           Sam  sistem  kojim  je  nastajao,  primjerice,  sonetni vijenac,  danas je vrlo razvidno pojašnjen u zasebnoj tablici na jednoj od stranica ove zbirke, a isto vrijedi i za sve ostale maestralne tradicijske oblike kojih se autorica tako studiozno prihvatila u posljednjih nekoliko godina.
 
 
Da bi potencijalne slijedbenike poštedjela muka koje je ona osobno  prolazila na svome putu u potrazi za (izgubljenom) tradicijom, u ovoj njezinoj knjizi svakom ciklusu prethoduju pregledne   tablice   naznačene   forme   tj.   formule   koje   je potrebno slijediti u tvorbi  određenih oblika – od svih vrsta ‘običnih’ soneta (u zbirci se u 50-ak zastupljenih primjera pojavljuje ‘klasični’ talijanski /Petrarkin sonet; ali i elizabetanski/Shakespeareov te tzv. sonet s „repom“ tj. codom (sonetto  caudato));  preko  originalnog  sonetnog  vijenca  (u originalu  često  nazivanim  još  i  corona  dei  sonetti,  catene ili ghiritanda di sonetti,  što  u prijevodu znači krunica, niz ili vijenac soneta) do svih varijanti  sestine lirike (i njezinih izvedenica:  vjenčića,  jata  i  pletera);  posebno   zahtjevnog oblika kojim je zaista valjalo majstorski ovladati da bi rezultat bio upravo ovakav kakvim ga nalazimo u zbirci koja je (danas) pred nama.
           Za svaki od   spomenutih I zastupljenih oblika, podrobniju,  stručnu  analizu  dala  je  Iva  Lukežić  (njezina životna  mentorica,  kako  ju  autorica  sama  naziva),  u  svom opsežnome popratnom slovu na kraju zbirke, koje je svakako preporučljivo   konzultirati  radi  stvaranja  jasnije  „slike“  i potpunog uokvirenja cijele ove „tradicijske priče“.
 
***
           Ješka  je,  dakle,  bačena.  Hoće  li  lov  na  neke  nove ljubitelje  klasičnih tradicijskih formi biti uspješan, pokazat će vrijeme. Vlasta  Juretić svoj je obol pri tome dala u svim mogućim segmentima, iako se slobodno može reći da je ovo mukotrpno  „putovanje  u  prošlost“  bio  svojevrstan  izazov, odnosno test njezina umjetničkog života.
 
                                                                                  ***
           Pri početku ovoga uvodnog slova navela sam kako je autorica osjetila/uvidjela da je došlo vrijeme za stepenicu više. Konačni rezultat dokazuje da je zapravo bila riječ o čitavom stepeništu.
 
 
Urednica
Nensi Čargonja Košuta, prof.