• Slika 12
  • Slika 10
  • Slika 11
  • Slika 13

Popratna slova_4

dr. sc. Iva Lukežić: POPRATNO SLOVO - GLOSE O GROBNIČKOJ ČAKAVŠTINI 
 
 
        Iako je od toga prošlo trideset i pet godina, živo se sjećam dojma uz prvo spominjanje imena Grobnišćica i Grobnišćina koje sam čula. Moja je kolegica, Cresanka, a tada sa mnom učiteljica na otočiću Iloviku, pripovijedajući o svojim riječkim školskim zgodama, u meni tada nerazumljivu kontekstu osobito svisoka i ironično apostrofirala jednu svoju suučenicu, pa, uvidjevši da nikako ne razumijem poantu koja se podrazumijeva, sažela je svoje objašnjenje ovako: "Ma, ona je Grobnišćica. . . tamo, s Grobnišćine!", kao da bi se time sve trebalo podrazumijevati. Nisam tada točno znala gdje je ta Grobnišćina, pretpostavljala sam da je negdje iznad Rijeke, no ostalo mi je nedokučivo čemu bi trebalo pripisati onu gestu i intonaciju moje kolegice pri spominjanju riječi Grobnišćica, Grobnišćina. Bilo je očigledno da je posrijedi neki poseban i meni tada nepoznat kontekst, a poznat ostalim Primorcima. 
 
Često sam kasnije, živeći i radeći na Grobnišćini, bila u prilici osjetiti taj stanoviti podsmijeh svisoka, kojim se nešto podrazumijeva, kad bi mi pokušali nešto reći o Grobničanima. Obično bi se to, doduše, svodilo na kakvu prizemnu anegdotu s jadno karikiranim, tobože grobničkim izgovorom njihovih replika, i sve su te pričice prikazivale Grobničane u odnosu na ostale meke, pitome i razumne Primorce, kao tvrd, sirov, opor, izravan, nerafiniran, tvrdoglav i svojeglav, pomalo nedotupavan i zaostao svijet koji se ne može prilagoditi drugima. Sve je to dio grobničkoga mentaliteta - glasila bi neizrečena poruka. Osobito bi bilo nečeg uvredljiva u takvim pričama i interpretacijama kad bih ih slušala, od onih koji su tek odnedavna došli u ove krajeve, jer su im takve primljene priče i stavovi služili kao proteze poželjnom osjećaju superiornosti nad domaćim stanovništvom. Nerijetko bi se prosudbe o tome kako su Grobničani svijet drugačiji od ovdašnjeg svijeta i od svih drugih, zapečatile još i opaskom - presudom: " Pa oni su i tako napol Tatari!. . . " Kakav bi povremeni javni eksces (kakvih ima u svakoj ljudskoj zajednici) koji bi se dogodio na Grobnišćini, bio samo dodatni argument cementiranju takvih tvrdnji i uvjerenja. 
 
Živeći veoma dugo među Grobničanima i s Grobničanima mnoge sam stvari pojmila drugačije, a zbog svog podrijetla i obrazovanja i sa stanovitom dozom odmaka od uobičajenih i općeprihvaćenih tumačenja, tim više što sam uvijek više davala prednost vlastitim prosudbama pred stereotipima. Ta relativno nezavisna pozicija isključuje potrebu i obvezu da budem ikome zagovornik, pa ni Grobničanima, ali uključuje pravo da, ako se to od mene očekuje ili traži, kažem na temelju svojih spoznaja, i svoj sud o obilježenom grobničkome jeziku i od bliže društvene zajednice obilježenom "grobničkom mentalitetu". 
 
Svaki se, svačiji jezik, može interpretirati emotivno, s osjećajnih polazišta. U tom će nam smislu svaki jezik biti lijep, pa onda valjan i vrijedan, ako ga ćutimo svojim i ako njime govore nama bliske, intimne i drage osobe, a bit će odbojan, ružan, čudan, tuđ jezik onih kojih se bojimo, koji su jači i arogantniji, ili će biti smiješan jezik ljudskih skupina koje držimo inferiornijima, dakle i bezopasnima. Takav je emotivni, subjektivni pristup ljudskim jezicima u praksi najčešći, no ne odražava objektivnu istinu o svim ljudskim jezicima. A ona bi se mogla svesti na ovo: jezici objektivno nisu ni lijepi ni ružni, ni privlačni ni odbojni, ni bogati ni siromašni, ni milozvučni ni opori. Jezici su takvi kakvi jesu (kao, uostalom, i sve drugo: toliko opisivani zalazi sunca nisu objektivno ni lijepi ni ružni, a ljepotu i dramatičnost daje im promatrač, uvijek čovjek sa svojim duševnim i emotivnim prtljagom). Jezici su stvoreni sa svrhom da članovima ljudske zajednice služe za međusobno sporazumijevanje. Po tome je kriteriju funkcionalnosti svaki ljudski jezik dobar ako se njime može iskazati ono što je toj zajednici i pojedincima u njoj potrebno, da bi mogli funkcionirati i kao pojedinci i kao zajednica. Ljudski jezici nisu nastali iz potrebe za ljepotom, nego iz komunikacijske nužde. Oni su bogati toliko koliko je potrebno zajednicama u kojima su ponikli. Drugo je pitanje koliko se određena zajednica u kojoj je jezik potekao mijenja i koliko se i kako kadar mijenjati jezik te zajednice, da bi pratio civilizacijske promjene u koje je zajednica uključena. To je pitanje vitalnosti jezika i prilagodljivosti promjenama u novim okolnostima. Živeći među Grobničanima uvjerila sam se da je njihov jezik funkcionalan, a to znači dobar i dovoljan da njime iskažu sve što im treba u vremenu i civilizaciji u kojoj su živjeli i u kojoj žive, ali da je istodobno i fleksibilan u tolikoj mjeri koliko je potrebno da u sebe apsorbira i novo civilizacijsko pojmovlje, a da pri tome ostane specifičnim grobničkim govorom, s obilježjima koji ga odvajaju od od srodnih govora. O toj istodobnoj fleksibilnosti i otpornosti najbolje svjedoči novija grobnička čakavština školovanih Grobničana, koja je došla do izražaja u voditelja i dijela sudionika "Grobničke televizije" 1990. godine, ili u novinskom mediju, u podlistku koji čakavštinom pišu Grobničani. 
 
Radeći s djecom u školi u Jelenju nakon određenog sam vremena došla do spoznaje da se svojim materinskim jezikom, grobničkom čakavštinom, izražavaju preciznije, bolje i potpunije nego službenim jezikom kojim sam ih podučavala i koji su u školi morali naučiti i govoriti i njime pisati. Spoznala sam da i sama dobivam potpuniju i točniju sliku o svojim učenicima, i o pojedincima i o cjelini, ako im omogućim - u okvirima koliko to školska propisana praksa dopušta - da se izraze svojim intimnim jezikom, jezikom sredine iz koje su ponikli. Tek sam tako mogla dobiti potpun uvid u inteligenciju, darovitost, sposobnosti, osjećajnost i uopće u duhovnost svojih učenika. To mi je pomoglo u uvjerenju da nema područja ili sredina s inteligentnijim, darovitijim, senzibilnijim ljudskim jedinkama, i područja u kojima su ljudske jedinke zakinute u odnosu prema drugima. Superiorni su duhovni darovi dati svim ljudskim zajednicama ravnomjerno, samo je pitanje ključa kojim bi se oni otvorili, prepoznali, da bi se mogli njegovati. Ključ je u ovom slučaju bio jezik. Ako mi je jezik omogućio da identificiram i spoznam svoje učenike i kao pojedince i kao dio mikrosvijeta iz kojega su ponikli, onda je taj jezik ne samo funkcionalan u smislu komunikacije, nego je i šifrirani ključ. Nažalost, stereotip o Grobničanima i njihovu jeziku uspješno je do naših dana nastavio živjeti. Moje je iskustvo ostalo na osobnoj razini. No stereotip se ionako ne može poništiti jednim osobnim iskustvom. Razrješenje je tog problema ipak složenije: iz stereotipa moraju iskoračiti sami Grobničani, barem oni najsvjesniji i oni što dolaze. Nije put prema iskoraku prekid komunikacije s drugima, nego osvješćivanje o sebi i o drugima, i to bi, čini se, mogli postići sviješću o svome jeziku i njegovoj vrijednosti, te njegovu mjestu u jeziku šire nacionalne i društvene zajednice kojoj pripadaju, da bi toj zajednici potpunije i svjesno mogli pripadati i držati je svojom. Možda bi barem nekim Grobničanima u tome pomoglo i stručno mišljenje o grobničkoj čakavštini, koje sam im u stanju ponuditi, budući da sam, baveći se znanstveno dijalektologijom, spoznala i grobničku čakavštinu lingvističkim, dijalektološkim i jezičnopovijesnim kriterijima. 
 
Grobnički je govor jedan od sjevernočakavskih starosjedilačkih čakavskih tipova čakavskog narječja, najarhaičnijeg i najkonzervativnijeg od tri narječja hrvatskog jezika, kojemu hrvatski jezični identitet nitko nije ni pokušao osporiti. Na tom svom autohtonom geografskom prostoru grobnički je govor okružen sa sjevera, juga i zapada isto tako starosjedilačkim čakavskim govorima s kojima dijeli velike sličnosti na svim jezičnim razinama: u fonologiji, fonetici, morfologiji i tvorbi riječi, u sintaksi i u velikom dijelu posebnog leksičkog (rječničkog) fonda, no ima među tim govorima i razlika, a svaki od njih ima i posebnosti u odnosu na druge u susjedstvu. Najznačajnija je gramatička razlika grobničke čakavštine prema govorima u neposrednu susjedstvu u različitu refleksu starog slavenskog glasa "jata" (Kastavci i Trsaćani su ekavci, Studenjci ikavci, a Grobničani imaju u svom govoru dvojak refleks "jata": ikavski i ekavski), ali je izrazita fonetska razlika u akcentuaciji, u izgovoru akcenata. Naime, svi starosjedilački sjevernoprimorski govori imaju prastaru akcentuaciju, najarhaičniju u cijelom slavenskom svijetu, koja je takva, po prilici, već 800 godina (pa je stoga osobito zanimljiva slavistima iz cijeloga svijeta). No grobničku čakavštinu od svih ostalih odlikuje jedna vrlo arhaična crta: fonetski (izgovorno) vrlo izrazita duljina nenaglašenih dugih vokala ispred i iza akcenata, a u govoru je veoma važna i rečenična intonacija. Susjedi tu grobničku crtu ovako opisuju: Grobničani kantaju kad govore, pokantivaju, natežu. To je navelo jednoga veoma cijenjenog i iskusnog dijalektologa, Aleksandra Belića da 1911. godine, nakon kraće posjete nekim grobničkim selima, ustvrdi da u grobničkom akcentu nema čvrsatih pravila kao u drugim govorima. Istakla bih kako se i na ovom primjeru ogleda relativnost ocjena i tvrdnji različitih ljudi o istome: starim je susjedima grobnički akcent ponešto komično ali simpatično "kantanje", strancima laicima, nestručnjacima je jedna odbojna jezična crta koja toliko odudara od jezika koji oni poznaju, starog dijalektologa toliko dovodi u zabunu da izriče tvrdnje neprihvatljive u znanosti, a suvremeni je svjetski dijalektolozi istražuju i opisuju s najvećim znanstvenim respektom i uzbuđenjem. 
 
Ukratko, grobnička je čakavština jedan vrlo stari čakavski tip starinskih jezičnih crta, sačuvan do naših dana kao najjača okosnica kulturne povijesti Hrvata ovoga kraja, ovog podneblja. Ta je čakavština komunikacijski idiom današnjih Grobničana i istodobno njihova veza s precima koji su nastavali isti ovaj prostor i poštovali određene vrednote. Kao veza s precima i korijenjem na ovome tlu, grobnička je čakavština sačuvana i u pisanoj baštini minulih vremena. Prepoznaje se u jeziku prvog hrvatskog pravnog teksta, Zakona vinodolskog iz 1288. godine, i u brojnim javnopravnim i privatnopravnim: statutima, registrima, kvadernama, testamentima, sudskim aktima - pisanim starohrvatskom glagoljicom i latinicom preuzetom od zapadnog kulturnog kruga, što svjedoči o tome da je ovaj kraj pripadao specifičnom dodirnom polju romanske i autohtone hrvatske kulturne matrice. 
 
Ističući sve ovo željela sam pomoći Grobničanima u vraćanju samopoštovanja preko svijesti o vrijednosti njihova jezika, s porukom da su tu baštinu dužni kao i do sada čuvati i njegovati i dalje je namrijeti svojim potomcima. Ta svijest o vrijednosti vlastita jezika u očuvanju vlastita identiteta, ali i identiteta hrvatskoga naroda tijekom povijesti na ovim graničnim prostorima, može biti ljekovitom za kompleks inferiornosti nametnut Grobničanima, a i drugim čakavcima, može im pomoći u stjecanju imuniteta prema stereotipima zbog kojih se neki čakavci danas tako olako odriču svoga jezika da njime ne govore ni sa svojom djecom, rodbinom i suseljanima, a drugi zabrinuto pitaju: što će biti s čakavštinom? 
 
Doista, što će biti s čakavštinom? 
 
Bit će onako kako se prema njoj budu odnosili čakavci: s kompleksima ili bez njih. Nitko im drugi njihov jezik ne može zaštititi ni spasiti ako to oni ne učine svojim odnosom prema njemu. Ili će ga rabiti gdje god to mogu, prirodno kao što se diše, ili će ga odbaciti prihvativši opći službeni jezik, potirući na taj način svoju posebnost. 
 
Nisam sve ovo napisala kao popratni tekst jednoj pjesničkoj zbirci bez razloga i predumišljaja. Namjerno nisam govorila o poetici ili poetikama u ovim pjesmama - a to ionako nije važno za recepciju publici koja će te pjesme prihvatiti ili se na njih neće osvrtati. 
 
Razlog svom pisanju našla sam u procjeni da ova ZBIRKA odražava novi, suvremeni senzibilitet (nadam se: ne samo ove autorice) i prema stereotipima o Grobničanima, i prema grobničkoj čakavštini, te u slutnji da bi to mogao biti put kojim bi trebali poći svi čakavci (i ne samo oni) u održanju svoga jezika, a onda i svoje posebnosti: to je put integracije u šire matrice, no bez asimilacije, potiranja posebnosti i posvemašnjeg poopćavanja, ali bez zatvaranja u kulturne rezervate. 
 
Autorica ni u jednoj od svojih pjesama pojedinačno niti u zbirci u cjelini ne pokazuje da za nju postoji stereotip o Grobničanima, on joj ni u kojem značenju nije važan, te ona nema potrebe, kao što to čine drugi, prema njemu se određivati prkosnim, ponosnim, a zapravo obranaškim veličanjem svega što je grobničko, niti bježanjem u negaciju i zaborav: činjenica da je Grobnišćica nema predznaka kompleksa ni superiornosti ni inferiornosti. To je prirodna činjenica, stvarna i neupitna kao i činjenica da nije samo to nego je i Hrvatica, i još šire: jedinstvena ljudska jedinka imenom Vlasta Juretić. Sve su te tri komponente u punu jedinstvu i prirodnoj prepletenosti u strukturi iste ličnosti, koja nešto opaža, nešto osjeća i nešto misli, i ima potrebu da taj svoj duhovni imutak podijeli s drugim, sebi sličnim bićima. Kad registrira svoje opservacije o prostoru i zbivanjima, to doista najčešće jesu grobnički pejsažni motivi ili sličice iz djetinjstva, ali to je stoga samo zato što su te slike njezinim osjetulima i sjećanju neposredno bliske; ratna stvarnost na Grobnišćini dio je ratne stvarnosti u Hrvatskoj; intimni osjećaji i promišljanja ujedno su osjećaji i promišljanja bilo koje ljudske jedinke bez obzira od kuda je i gdje je. 
 
Ona je Grobnišćica (jer je prirodno da to bude svojim precima i jezikom), ali je istodobno i Hrvatica (jer je prirodno i neupitno da su Grobničani Hrvati, da je njihov jezik hrvatski, ali je prirodno i da hrvatski književni jezik pozna i rabi školovan Hrvat; prirodno je i neupitno da je Grobničanima domovina imenom Hrvatska, i sudbina pod hrvatskim križem i hrvatskom zastavom), istodobno je i ljudski stvor kojega raduje i muči ono što raduje i muči ljudske stvorove bez obzira gdje su i odakle su. 
 
Adekvatan je tome i odnos autoričin prema uporabi jezika: za iste teme i motive rabi čas grobničku čakavštinu, čas suvremeni hrvatski književni jezik, ne miješajući ih unutar iste pjesme, nego čuvajući posebnost svakoga od njih. Ona paralelno rabi dva hrvatska jezična tipa, oba u poetskoj jezičnoj funkciji i izboru, i čini to neforsirano i prirodno, bez primisli o zatvaranju u tematsko-jezične rezervate na koje smo već bili navikli. To je i prirodno: ona kao suvremena i školovana Grobnišćica rabi oba jezična tipa. Čini mi se da je to posebno obilje dano samo pjesnicima čakavcima i drugima kojima je materinski jezik jedan od dijalekatskih jezičnih tipova. 
 
U ovakvom odnosu prema grobničkoj i svakoj drugoj čakavštini vidim mogućnost za njezino prirodno očuvanje i u novim vremenima. «
Add a comment

Popratna slova_3

dr. sc. Irvin Lukežić: ZRNA - UVODNO SLOVO 
 
Naslov prve zbirke pjesama Vlaste Juretić "Z duše moje" na jednostavan i slikovit način kazuje čitatelju da pred sobom ima iskreno djelo, djelo kojem nije moguće osporiti elementarnost osjećaja i neposrednost doživljaja. Možemo, dapače, ustvrditi da svaka pjesma nosi snažan pečat autoričine osobnosti, njome je prožet svaki stih i svaka riječ koju ona upotrijebi ima neku posebnu težinu, svoju dušu. 
 
Ako bismo unutar ove poezije pokušali izdvojiti temeljne preokupacije ili inspiracije, onda bismo došli do zaključka da okosnicu stvaralaštva ove autorice čine četiri tematske odrednice: rodoljubna, ljubavna, refeleksivna i ratna lirika. 
 
U prvom dijelu zbirke, naslovljenom "Grobnišćino, suzo ka od sriće sviti", uvrštene su pjesme pisane domaćom grobničkom čakavštinom i posvećene rodnom kraju. U njima prepoznajemo mitske predjele jednog davno minulog djetinjstva, fascinaciju prirodom i zelenilom na obalama Ričine, onaj životni optimizam kojim Vlasta Juretić tako intenzivno zrači (Proleći). U usporedbi sa svijetom današnjice prostori djetinjih nevinosti doimaju se kao neka vječna ljudska ljepota koju nikakvo vrijeme nije u stanju prebrisati. To je onaj miris marijanic koje smo brali po dalekim proplancima, to su ona prosinačka iščekivanja Svetoga Mikule i njegove darežljive čizme ili dobro poznati božićni ugođaji (Jaslice). 
 
Svijet se tu promatra iz perspektive djeteta tako da po općem ugođaju ovi stihovi i pripadaju poeziji za djecu. Bogatstvo autoričina izraza naročito lijepo dolazi do izražaja, mprimjerice, u pjesmi o Ričini u kojoj se ova rijeka pojavljuje kao personificirano živo biće. U nekim se pak stihovima jasno raspoznaju odjeci narodne lirike (Rokova) ili pak ona nenametljiva duhovitost koju inače često susrećemo među Grobničanima. Međutim, za razliku od pjesama epskoga tipa (koje pomalo podsjećaju na recitative), daleko su uspjelije kraće lirske forme. Dakako, riječ je o sasvim subjektivnoj ocjeni. 
 
Slično bi se moglo reći i za ciklus ljubavnih pjesama pod imenom "Srce slipo i gluho" gdje se osim trajne čežnje, osjećaja relativizacije i gorke rezignacije, pojavljuje i ustrajna vjera u postojanost ljubavi, u moć dragih uspomena koje produžuju i produbljuju bliskost s nekad tako voljenim, ali zato sada dalekim osobama. Nakon ljubavnih, slijede refleksivne pjesme u kojima autorica postavlja, odnosno, problematizira vječna pitanja o smislu života i sudbini čovjekovoj (ciklus "Pred Porotun"). 
 
"Krici iz ranjene Hrvatske" neka su vrsta lamenta nad tragedijom našega naroda, očajnički protest protiv općeg pomračenja uma u kojemu ratna pustošenja ruše i posljednje ideale i snove o vječnosti (Bože, pomozi!). Ova ratna lirika ne obraća se samo žrtvi i njenom krvniku, nego podjednako tako i onima koji dolaze poslije nas, kao ustrajno svjedočanstvo o užasima vremena u kojemu živimo. 
 
Na koncu zbirke uvršteni su stihovi pisani u standardnom književnom idiomu, koji su zapravo varijacije na ljubavne i refleksivne teme iz ranije spomenutih ciklusa ("Kad grlim tvoju besjedu", "Snohvatice i blijesci", I uvijek se njima ponovo vraćam"). Radi boljeg razumijevanja čakavskih stihova knjiga je dopunjena manjim rječnikom grobničkih besed. 
 
Knjiga "Z duše moje" namijenjena je svim ostalim srodnim dušama koje vole Grobnišćinu, njene ljude i njenu tradiciju. Srećom, takvih je vrlo mnogo i njihova je iskrena ljubav ogroman zalog našoj budućnosti. 
 
Add a comment

Popratna slova_2

2010. - NA PUTU DO SVJETLOSTI
dr. sc. Iva Lukežić: Popratne bilješke uz ovaj roman  
              
          Sedmo ukoričeno djelo Vlaste Juretić, koje je pred čitateljima, na prvi se pogled doima kao novina i zaokret u odnosu na autoričin dosadašnji opus. No nije sasvim tako.
Vlasta Juretić se na ovdašnjoj književnoj sceni u protekla dva desetljeća afirmirala prije svega kao pjesnikinja izrazito lirskoga usmjerenja, čije govorne tvorevine imaju sve odlike lirskoga: iskazuju poruke iz osobnog autoričina životnoga prostora, sadrže subjektivne autoričine interpretacije ulomaka vanjskog objektivnoga svijeta, a usto ih odlikuje i poseban oblik, te osobit izbor i tekstna organizacija riječi, kojima u publike pobuđuje emotivne senzacije i doživljaje. Poznato je da takve male književne tvorevine sa zgusnutim značenjima iz autorova unutrašnjeg osobnog svijeta publika spoznaje emocijama, doživljava ih, smatra i naziva pjesmama. Književna ih struka svrstava pod liriku, kao zaseban književni rod, vrstu, ponekad i oblik, kôd.
Publika i kritika su pjesme Vlaste Juretić početkom devedesetih godina dočekale dobrodošlicom, jer su pronosile senzibilitet novoga naraštaja kojemu poruke tada već zastarjele zavičajne poezije više nisu bile emotivno poticajne. Ratna i poratna zbivanja do sredine devedesetih godina snažno su se odrazila i u pjesništvu Vlaste Juretić. Njezine su rodoljubne, domoljubne, religiozne, promišljajne i vrlo osobne poruke koje je u tom razdoblju posredovala svojim pjesmama naišle na izvrstan odziv u publike koja ih je primila i posvojila, a kritika im je priznala i nedvojbene literarne vrijednosti. Ukratko, Vlasta Juretić je nakon svojih prvih dviju knjiga postala općeprihvaćena i općepriznata pjesnikinja u ovoj sredini. U poratnom razdoblju od sredine devedesetih i u prvoj polovici ovoga desetljeća vrlo se angažirala u javnom djelovanju na ovdašnjoj kulturnoj sceni, a u pjesništvu se, koliko mu je vremena mogla odvojiti, okrenula prema mirnodopskim intimnim motivima: pjesme iz toga razdoblja variraju ljubavnu tematiku (u vrlo općenitu značenju), te osobne promišljaje, životne spoznaje i sentencije. Na vrlo su visokoj cijeni u široj publici, mnoge se uglazbljuju, a pjesnikinja ih na krilima popularnosti producira gotovo rutinski. Kad je zapitan o njihovoj poetološkoj vrijednosti, kompetentni se književni kritičar izrazio uvijeno, nestručnjaku teško čitljivim stručnim metajezikom: pjesme joj najčešće ispunjavaju pjesničko–promišljajni plan (svode se na bit poruke), ali im je zapostavljen ili nedorađen pjesničko–estetski plan, koji opslužuje sadržaj (M. Stojević, popratni tekst u trećoj knjizi iz 1998). Jednostavnije rečeno: s poetološkog gledišta pjesma je umjetnina kad joj je forma usklađena sa sadržajem, a to u pjesmama V. Juretić počesto nedostaje. Moja im kritika (u popratnom tekstu u trima knjigama iz 2007.), stručno znatno nekompetentnija od Stojevićeve, ali zato izravnija – ne odriče vrijednosti, ali zamjera variranje već rečenoga i dokazanih obrazaca koji su već polučili uspjeh i otišli u zastaru, nerazmjer između količine i kakvoće, zamor materijala, stagnaciju u pjesničkom razvoju, i očito zastranjenje u područje tekstova za zabavnu glazbu.
Čini se da su ove zamjerke, koje su uznemirile njezine poklonike, na Vlastu Juretić imale sasvim suprotan učinak: pogodile su je, ali i primorale na suočavanje sa sobom, odnosno sa svojom književničkom perspektivom u očima književne kritike: što i kako dalje s književnim pozivom s kojim se već saživjela, sa svojom potrebom da književnim porukama komunicira s društvom u kojemu živi, i izazovima koji se tom pozivu nude? Samo autorica zna kako je razriješila to svoje bitno životno pitanje, izbor i odluku. Svi mi izvan njezina osobnoga svijeta znat ćemo to kad stignu djela. Po onome što mi je u zadnje vrijeme poslano na uvid rekla bih da se poezije nipošto nije odrekla, ali da ozbiljnije i dublje radi na sebi i iskušava se na zahtjevnijim pjesničkim formama. No da ozbiljno iskušava i druge književničke opcije, postalo je vidljivo kad mi je, uz zamolbu za primjedbe i ocjenu, dostavila na uvid rukopis svoga prvoga proznoga djela pripremljen za tiskanje.
Percepcija o Vlasti Juretić isključivo kao pjesnikinji ustalila se u javnosti nakon njezinih dviju prvih knjiga koje sadrže samo pjesme. Istina je drugačija: napisala je i objavila stanovit broj dobrih dijaloških tekstova za scenska uprizorenja, a proizvela je znatnu količinu proznih tekstova, među kojima ima i onih koji se mogu svrstati u umjetničku prozu. O takvim je prilozima u trećoj autoričinoj knjizi ˝Raskrižja˝ M. Stojević 1998. godine iznio sljedeću prosudbu: ˝U kratkim prozama se osjeća smisao za dijalog i stanovite psihološke momente, a manje za deskripciju i fabuliranje. Te proze mogu se u dalekim naznakama smatrati uokvirenim novelama koje povezuje zajednički aktant (junak) Pola. No zasad nam je Vlasta Juretić podastrla premalo proznoga štiva a da bismo mogli iznijeti čvršću prosudbu o njima, osim da autorica pokazuje talent koji valja nadograđivati novim proznim djelima.˝
Bez dvojbe, riječ je o pretečama njezina prvog romana koji je upravo pred nama: Vlasta Juretić se ovim romanom pomnije pozabavila nečim što ju je okupiralo otkad je počela pisati, ali na što se stjecajem svakojakih okolnosti nije mogla usredotočiti.
Naime, tekst u najnovijoj knjizi Vlaste Juretić pripada posebnoj književnoj vrsti koja se u struci naziva narativnom, prikaznom ili pripovjednom književnom vrstom. Književna djela koja se pribrajaju toj vrsti ne nose poruke iz osobnoga unutrašnjeg svijeta autorova, kao u lirici, nego kroz priču (fabulu) o nekome ili nečemu prikazuju načine postojanja ljudskih sudionika u vanjskom, društvenom svijetu: u komunikacijama, kontaktima i zbivanjima i u njihovoj dinamici. Građu za svoje pripovjedno djelo autor crpi iz konkretnoga života oko sebe: u njemu pronalazi temu i priču (fabulu) s radnjom i likovima kao nosiocima radnje, njihovim međusobnim odnosima i motivima koji pokreću njihova djelovanja. Od autora se pripovjednih djela stoga očekuje znatno veća objektivnost, a manje subjektivnih intervencija i autorskih upada u priču. Najvažnije je u pripovjednoj prozi vješto fabuliranje (vođenje priče sa zapletima i raspletima prema vrhuncu – klimaksu) kojim se čitatelja drži vezana za tekst. Pripovjednoj se prozi nalaže i osobita tekstna organizacija riječi (govora). Tekstom se priča postavlja u prostorno–vremenski okvir, tekstom se priča i likovi pokreću, razvijaju i rastu u zapletima i raspletima međusobnih odnosa. Za razliku od lirike, gdje je dopuštena stanovita (pjesnička) sloboda u odnosu na gramatičke i pravopisne konvencije, tekst se u pripovjednoj prozi pridržava propisanih jezičnih normi i pravila. Autoru su u pripovjednoj prozi za oblikovanje i vođenje priče i likova na raspolaganju tri postupka: naracija (pripovijedanje), deskripcija (opis predmeta, prostora, krajolika, vanjskog izgleda ili unutrašnjeg stanja likova), i dijalog / monolog (razgovor i samogovor). Autor mora odlučiti na koji će se način pripovjedač postaviti prema tekstu i likovima: kao neutralan izvanjski promatrač koji registrira zbivanja i pripovijeda o njima u 3. (nepersonaliziranom) licu ili kako drugačije. Konačno, za razliku od lirike i pjesama, kojima su svojstvene kratke forme (jer su i poruke koje promiču izraz daha: ‘duše’), pripovjednim su prozama neophodne duge forme, da bi se izložila i razvila fabula i složeni odnosi među likovima: roman je najopsežnije prozno djelo sa složenom i razgranatom fabulom i likovima, novela je pripovjedno djelo manjega formata, te jednostavnom radnjom s manje likova, dok su crtice najmanje pripovjedne vrste s osnovnim naznakama fabule, lika, naracije, deskripcije i dijaloga.
Svrha je prethodnoga podsjećanja na osnovne postulate – s jedne strane u lirici a s druge u pripovjednoj prozi – bila iznošenje elemenata po kojima sam pokušala procijeniti autoričinu uspješnost u novome književnom kodu kojemu se priklonila u svojoj najnovijoj knjizi.
 
1. Sadržaj: fabula i fabuliranje
Autorica ovim svojim prvim velikim proznim uratkom (romanom) posreduje poruku da je životni put ljudske jedinke neprekidni hod u potrazi za bliskosti s drugima. Taj hod u njezinu romanu naliči pokušaju dohvaćanja Utopije: neprekidno je nadomak konačnoga cilja, do kojega uvijek nedostaje barem korak (peruanski književnik Mario Vargas Llosa takvu je životnu potragu za Neuhvatljivim i Neostvarivim izrazio u naslovu knjige sintagmom ‘Raj iza drugoga ugla’).
Poruka je izrečena pričom (fabulom) o ženskoj osobi (Poli) i njezinim pokušajima da s osobama oko sebe ostvari bliskost: da dobije oslonac, podršku i pomoć, pažnju, nježnost i razumijevanje članova najbliže obitelji, prijateljsku odanost, emocionalnu naklonost, i više od toga: ljubav ljubljene osobe. Priča se glavninom odvija u jednom od mjesta u riječkom prigrađu, a obuhvaća razdoblje od nekoliko desetljeća: počinje sredinom 20. stoljeća, prije Polina rođenja, i traje do početka devedesetih godina, kada se Pola, nakon prevaljene glavnine trase životnoga puta uspinje prema vrhuncu: životnoj zrelosti. Fabula je razvedena kroz stotinjak poglavlja, od kojih prvih dvadeset predstavljaju svojevrsni prolog ovog romana jer prikazuju zbivanja koja prethode pojavi glavnoga lika. Roman, naime, počinje pričom o Polinoj majci, njenim roditeljima i prijateljima te nesretno prekinutoj mladenačkoj ljubavi. Ostala poglavlja prate glavni lik, Polu, od rođenja u obitelji majčinih roditelja, i djetinjstva zakinuta za ljubav svojih bioloških roditelja, izvanbračnog djeteta trajno obilježena u maloj tradicionalnoj zajednici, preko razdoblja pubertetom uznemirene djevojčice, potom mlade djevojke primorane prekinuti školovanje i otisnuti se u potrazi za poslom u stranu sredinu, potom mlade žene s vlastitom obitelji, te u razdoblju nakon raspada bračne veze i gubitka najbližih osoba. Glavni lik je uvjerljivo motiviran za svoje postupke okolnostima pri njegovom pojavljivanju u fabuli i tijekom njezina razvitka U romanu se pojavljuju i sporedni likovi, koji su u bližoj interakciji s glavnim likom, pa se i priče o njima prepliću s osnovnom pričom o Poli. Među sporednim likovima čije priče zauzimaju više poglavlja ističu se likovi s kojima je glavni lik u krvnoj vezi: Polina majka Marta, njezini roditelji Veronika i Gašpar, majčina sestra Mera i brat Jakov, te Polin izgubljeni i potom pronađeni otac Vladimir. Zasebnu skupinu sporednih likova čine prijateljice i prijatelji, daljnja rodbina i drugi likovi (poslodavci, mjesni nasilnici, dužnosnici, kolege) koji imaju važnu ulogu u pričama glavnoga i sporednih likova, ali ne i svoju priču u zasebnom poglavlju. U tom smislu je zaseban tretman lika imenom Tomislav, prve i prave Poline ljubavi, koji se pojavljuje u prvoj trećini knjige, potom se u romanu gubi ili javlja kao lajtmotiv u presudnim trenutcima, a pokatkad se posve aktivira preuzimajući ulogu glavnoga pokretača Poline priče. Odnosi između sporednih likova čine niz zapleta i raspleta, dinamično raspoređenih duž glavne fabulativne osi, ne dopuštajući čitatelju opuštanje i zamor sve do kraja: čitatelj je doveden pred konačni rasplet davnoga ljubavnoga zapleta, ali mu je sam rasplet uskraćen: autorica ga najavljuje u zadnjem poglavlju, svojevrsnom epilogu ove knjige, naslovljenom kao Deset godina kasnije. Čitatelj u epilogu razabire da bi rasplet mogao biti otkriven u nastavku, naime u sljedećoj knjizi, koja će možda biti napisana. Bez sumnje je ova pojedinost potvrda autoričina umješna fabuliranja: čitatelj koji je fabulu pratio do ove točke, svakako će posegnuti i za nastavkom, dapače.
 
2. Postupci u oblikovanju
Autorica se u razvijanju fabule služi svim trima postupcima svojstvenim umjetničkom djelu, premda težište prebacuje na dijaloge. Najčešće se putem dijaloga saznaju neki prethodni i sporedni događaji, donose podatci o likovima i njihovim postupcima. Narativnih je dionica upadljivo manje, a izravnih deskriptivnih ni onoliko koliko bi se realno moglo očekivati: ponešto opisa unutrašnjih prostora ili predmeta, poneki uzgredan prirode s vrlo selektiranim detaljima, gotovo nikakva vanjskog opisa likova s tek pokojom naznakom neizravna opisa  unutrašnjih stanja glavnoga lika. Jezik dijaloških dionica ne služi karakterizaciji likova, isti je kao u narativnim i deskriptivnim dionicama u romanu: obezličen standardnojezični izraz s tek ponešto natruha kolokvijaliziranoga (nižega) stila kakav odlikuje štiva u suvremenim časopisima i romanima za žensku populaciju. Moj je dojam da se odabir dijaloga kao glavnoga načina u oblikovanju fabule, jednako kao i odabir depersonalizirana jezika pokazuju posve funkcionalnima u ovome romanu. Naime, odabir dijaloga kao nosiva postupka u fabuliranju, na štetu naracije (izravnoga pripovijedanja) i deskripcije (izravnoga opisa) čak se pokazuje boljim izborom u odnosu na (univerzalnu) poruku koju ovaj roman posreduje. Svakako je redukcijom naracije i deskripcije tekst postao kraći (poglavlja obasižu samo po nekoliko stranica), dinamičniji, a time čitatelju prohodniji (jer nije primoran zaobilaziti opise i narativne pasuse). Zanimljiv je još jedan paradoks: prostor, vrijeme, likovi, pa i sama fabula u ovom romanu kojemu je izvedbeno težište na dijalogu a izričaj obezličen – doimlju se uvjerljivo, poznato, prisno i istinito: rekla bih da će i čitatelji biti zatečeni dojmom da je sve to déjà vu (već viđeno), pohranjeno ili zakopano u pretincima njihova vlastitoga iskustva.
 
3. Autorova nazočnost
Autorica je u romanu prisutna kao izvanjski pripovjedač (u neutralnom 3. licu) osobno distanciran od likova i zbivanja: on samo plete priču, ne komentira, ne upliće se, ne drži stranu nikome. Osim s vremena na vrijeme glavnom liku, Poli, a i to čini neizravno, možda i nesvjesno iskazujući empatiju prema glavnom liku lirski intoniranim pasažima koji prethode nekim ključnim traumatizirajućim trenutcima u Polinu životu. I u cjelini romana: Pola prolazi kroz životne traume (kao ˝Štefica Cvek u raljama života˝ ironične Dubravke Ugrešić) nikada i nikome ne čineći zla (to drugi čine njoj), nimalo se ne mijenjajući: na kraju priče ona je ista ona čedna, čista, plemenita duša koju zlo nije dotaklo ni načelo. Pristranost? Objektivna mogućnost da i takvih ima u životu? Moguće je i jedno i drugo. Ili treće: ovaj roman o Poli autorica prekida u sredini njezina života. Bude li nastavka, možda i Pola u njemu bude drugačija osoba. Nismo, dakle, sigurni jesu li ovakve relacije autorice prema glavnom liku nekontrolirane ili imaju neku literarnu funkciju koje će se naknadno otkriti.
Možda će čitatelji doći u iskušenje i pokušati tražiti paralele između stvarne autorice Vlaste Juretić i njezine literarne junakinje Pole. Podsjetit ću ih da je literarni svijet zaseban svijet, stvoren fikcijom, i da postoji samo u literarnom djelu. Autor samo preuzima građu iz vanjskoga svijeta i prerađuje je po literarnim pravilima, ali se sa stvarnim vanjskim svijetom ne može poistovjećivati: nikoja stvarna osoba nije literarni lik i nikoji literarni lik nije stvarna osoba.
Add a comment

Popratna slova_1

2011. - PLETERI - soneti i sestine lirike
 
 
PROSLOV
 
 
Fascinantno  je  da  u  današnje  moderno,  užurbano  i tehnološki (pre)napredno vrijeme, u kojemu kvantiteta često preuzima primat nad kvalitetom, još uopće postoje entuzijasti koji se u svojim književnim nastojanjima utječu toliko ‘teškoj’ i ‘zatvorenoj’ formi poput soneta; a napose sestina. Zbirka što je upravo držite u rukama potvrđuje baš ovo potonje.
 
Naime,  nakon  višedesetljetne  plovidbe  morem  poezije (pretežno) slobodnog stiha, nošena   uglavnom   lirskom strujom  i  formulom  „pišem  kako  osjećam“;  Vlasta  Juretić (dodatno ponukana posrednim mentorskim savjetom) uviđa da je došlo vrijeme za stepenicu više. Tako započinje njezina višegodišnja avantura otkrivanja, danas gotovo zaboravljenih, ranije  spomenutih  klasičnih  formi.  Poznavajući  autoricu  i njezinu  sklonost  eksperimentiranju  s  raznim  književnim oblicima  i  vrstama  te  nepresušnoj  igri  riječima  i  jezikom kao  materijalom  uopće  (što  je  u zbirci posebno vidljivo u nekoliko  primjera  gdje  u  ovim  ‘strogim’ formama rabi i u koje majstorski ‘uklapa’ grobničku čakavštinu - svoj urođeni, materinski kod), sama činjenica da ulazi u nešto takvo i nije pretjerano iznenađujuća.  Međutim,  mjesto čuđenju ‘otvara’ se u trenutku kada autorica pritom stvara potpuno originalne i nove podvrste oblika kojima pristupa:  sonetni vijenac (u odnosu na klasični ogledni Prešernov primjer) zbog potreba vlastitog akrostiha udvostručuje;      a ionako maestralno ovladavanje sestinom lirikom dodatno pojačava stvaranjem vlastite formule!
 
Ipak, spomenuto putovanje nije bilo nimalo jednostavno. Štoviše, prema riječima same autorice, tijekom kreativnog  procesa  nerijetko  se  noćima  budila  s  mislima na  kombinaciju  stihova  i  rime  koje  bi  bolje  ili  savršenije pristajale u određenom primjeru sestina lirike. Valja  naglasiti  kako  potonji  spomenuti  oblik  u hrvatskoj  književnosti  novijeg  razdoblja  gotovo  da  i  nema konkurencije. Kažem ‘gotovo’ jer  sestina kao oblik postoji u dvjema varijantama: sestina lirica i sestina rima. Potonju je, kao lakši oblik, ponegdje još i moguće pronaći (pr. koristi je u I. G. Kovačić u svome majstorskom uratku, poemi „Jama“), ali sestina lirica u književnosti naših prostora zapravo i nema nekog oglednog primjera. Ipak, ta ju činjenica nije ni najmanje obeshrabrila; naprotiv. Možebitna tajna njezina uspjeha je u metodi svojevrsne igre  kojom se poslužila: sestinu liriku i sestinu rimu (kao dva do sada poznata oblika sestine) spojila je u nekoliko vlastitih sestina tako da je, isprobavajući i to - rimom i u sestini liriki, najprije prišla izradbi sestine rime i sebi je postavila kao temeljnu formulu za sestinu liriku, a onda ju u nastavku dalje razvijala kroz drugih pet strofa kao takvu. I mada je to ispočetka bio i više nego mučan posao, u konačnici je rezultirao još jednom posebnošću ove zbirke – s nekoliko primjera sestina lirike s rimom. Sličnu igru iskušala je i u slučaju svog originalnog sestinskog pletera:  akrostih na kraju sestinskoga pletera (koji stvaraju završni stihovi na  kraju svakoga jata), ujedno je i prva riječ prvoga stiha prve sestine lirike u nizu sestina lirika koje čine sestinski pleter.
 
Činjenica da do sada, dakle, nije postojao konkretan primjer sestine  lirike  na  koji  bi  se  mogla  ugledati  (ako  izuzmemo nedovoljno  točne   tj.   dosljedne  pokušaje  Dinka  Ranjine  i Milana Begovića u odnosu na talijanske „originale“) bila je još jedna dodatna prepreka na autoričinom putu, ali očigledno i razlog više da se ‘zainati do kraja’ i ovlada ovim oblikom do savršenstva. Polučeni primjeri sestina lirika (novih),  sestinskih vjenčića, sestinskih jata, sestinskog pletera te, napokon, i završnog pletera zahvale dokaz su da je njezina trnovita misija višestruko uspjela.
 
           Sam  sistem  kojim  je  nastajao,  primjerice,  sonetni vijenac,  danas je vrlo razvidno pojašnjen u zasebnoj tablici na jednoj od stranica ove zbirke, a isto vrijedi i za sve ostale maestralne tradicijske oblike kojih se autorica tako studiozno prihvatila u posljednjih nekoliko godina.
 
 
Da bi potencijalne slijedbenike poštedjela muka koje je ona osobno  prolazila na svome putu u potrazi za (izgubljenom) tradicijom, u ovoj njezinoj knjizi svakom ciklusu prethoduju pregledne   tablice   naznačene   forme   tj.   formule   koje   je potrebno slijediti u tvorbi  određenih oblika – od svih vrsta ‘običnih’ soneta (u zbirci se u 50-ak zastupljenih primjera pojavljuje ‘klasični’ talijanski /Petrarkin sonet; ali i elizabetanski/Shakespeareov te tzv. sonet s „repom“ tj. codom (sonetto  caudato));  preko  originalnog  sonetnog  vijenca  (u originalu  često  nazivanim  još  i  corona  dei  sonetti,  catene ili ghiritanda di sonetti,  što  u prijevodu znači krunica, niz ili vijenac soneta) do svih varijanti  sestine lirike (i njezinih izvedenica:  vjenčića,  jata  i  pletera);  posebno   zahtjevnog oblika kojim je zaista valjalo majstorski ovladati da bi rezultat bio upravo ovakav kakvim ga nalazimo u zbirci koja je (danas) pred nama.
           Za svaki od   spomenutih I zastupljenih oblika, podrobniju,  stručnu  analizu  dala  je  Iva  Lukežić  (njezina životna  mentorica,  kako  ju  autorica  sama  naziva),  u  svom opsežnome popratnom slovu na kraju zbirke, koje je svakako preporučljivo   konzultirati  radi  stvaranja  jasnije  „slike“  i potpunog uokvirenja cijele ove „tradicijske priče“.
 
***
           Ješka  je,  dakle,  bačena.  Hoće  li  lov  na  neke  nove ljubitelje  klasičnih tradicijskih formi biti uspješan, pokazat će vrijeme. Vlasta  Juretić svoj je obol pri tome dala u svim mogućim segmentima, iako se slobodno može reći da je ovo mukotrpno  „putovanje  u  prošlost“  bio  svojevrstan  izazov, odnosno test njezina umjetničkog života.
 
                                                                                  ***
           Pri početku ovoga uvodnog slova navela sam kako je autorica osjetila/uvidjela da je došlo vrijeme za stepenicu više. Konačni rezultat dokazuje da je zapravo bila riječ o čitavom stepeništu.
 
 
Urednica
Nensi Čargonja Košuta, prof.
Add a comment