• Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 10
  • Slika 11

dr. sc. Iva Lukežić:

P j e v i c a   u   k r l e t c i

*

              Sedmo je ukoričeno djelo Vlaste Juretić, roman pod naslovom »Na putu do svjetlosti« u popratnom tekstu 2010. godine ocijenjeno kao novina i zaokret u odnosu na autoričin dotadašnji opus.

               Ista se opservacija može prenijeti i u popratni tekst uz ovo, osmo ukoričeno djelo Vlaste Juretić iz 2011., pjesničku zbirku »Pleteri – soneti i sestine lirike«, no ovoga puta uz dodatnu opasku da se novina i zaokret, evidentni u obje knjige, odnose na izražajni ali ne i na predmetno-tematski plan autoričine poetike.

               Jednostavnije rečeno: Vlasta Juretić je i ranije pisala i objavljivala kraće proze s istom tematikom ali se tek 2010. okušala u romanu, najzahtjevnijoj proznoj vrsti. I ranije je pisala i objavljivala lirske pjesme u kojima je zaokružila vlastiti poetski izraz, ali je svoju poetiku okušala u najzahtjevnijim lirskim formama tek u knjizi iz 2011. Superlativ »najzahtjevniji« upotrijebljen za literarne tvorevine podrazumijeva količinu utrošena vremena i ukupnih energija uloženih u djelo, od upućivanja u temelje i finese stručnoga umijeća studioznim konzultiranjem predložaka, do samoga rada na konkretnom djelu, odnosno do kreiranja (slaganja, pisanja, dotjerivanja, brušenja) vlastita novoga djela. Zbog takve je zahtjevnosti Vlasta Juretić od 2007. kad su joj tiskane prethodne knjige, na roman utrošila tri, a na ovu pjesničku zbirku četiri godine intenzivna rada na usavršavanju profesionalnoga umijeća, potrebnog piscu jednako koliko i prirodni dar stečen rođenjem.

* *

                U ovoj zbirci u odnosu na raniji autoričin opus nema većih ni bitnijih promjena na sadržajnom, predmetnotematskom planu. Pjesme nose spoznajno-iskustvene poruke iz autoričina osobnoga unutrašnjeg svijeta, pa kao i dosadašnje, predstavljene u prethodnih šest knjiga, variraju tematiku rodoljubno-domoljubnu, religiozno-duhovnu, promišljajnosentencioznu i intimno-ljubavnu u rasponu od uopćenoga čovjekoljublja i kršćanske empatije prema malima i potrebitima do konkretne ljubavi prema sebi bliskim osobama. Pjesme su u ovoj zbirci većinom pohvalnice, posvetnice, zahvalnice upućene konkretnim osobama iz autoričina životnoga okoliša, a dio ih je potaknut općenitim temama (uglavnom idejne naravi) koja se tiču pojedinca i društva. Glavna je i izrazito radikalna promjena u ovoj zbirci, u odnosu na opus do 2007. godine, očita na formalno – izvedbenom planu autoričine poetike.

               Zbirka donosi 100 pjesama, od kojih su 52 pojedinačni soneti, jedan ciklus od 30 soneta spletenih u dvostruki sonetni vijenac s dvama magistralnim (majstorskim) sonetima povezanim u jedinstveni akrostih od 28 slova, potom 10 sestina lirika (od kojih 2 sestine izvedene po vlastitoj shemi), 3 vjenčića spletena od 3 sestine, 3 sestinska jata spletena od 3 sestine, sestinski pleter sa završnom sedmom magistralnom (majstorskom) sestinom u akrostihu i zaključni pleter zahvale.

               Valja podsjetiti da su sonet i sestina, posebnim ritmom strogo vezani pjesnički oblici, nastali iz oblika pjesama svjetovne tematike popularnih u kasnom europskom srednjovjekovlju (12. i 13. st.), te da je temeljna shema obaju oblika postavljena i razrađena u talijanskoj književnosti 14. stoljeća. Sonet je od toga vremena pjesnički oblik zadane dvočlane strukture, s 14 jedanaestosložnih stihova raspoređenih u 4 strofe od kojih su prve 2 katreni (kitice s 4 stiha), a druge 2 su tercine (kitice s 3 stiha), sa striktno utvrđenom rimom na dočetcima stihova u katrenima i tercinama: u  praksi talijanskih renesansnih pjesnika je za katrene uvedena obgrljena rima po shemi ABBAABBA, dok za tercine ni jedan raspored rima nije pretegnuo.

               Sestina se javlja u dvama oblicima. Stariji oblik zvan sestina lirica, kojemu je autor provansalski trubadur Daniel Arnaut iz 12. st., sadrži 39 jedanaestosložnih stihova raspoređenih u 7 strofa od kojih su prvih šest sestine (kitice sa 6 stihova), a zadnja je tercina (kitica s 3 stiha). Ritam u sestini lirici daju ključne riječi određene u temeljnoj kitici koje se po strogo zadanoj formuli ponavljaju na dočetcima stihova u cijeloj pjesmi. Sestina rima je pjesma od 6 jedanaestosložnih stihova s rimama ABABCC, nastala kasnije.

               Sonet je od renesanse, u kojoj se začela književnost zapadnoeuropskoga kruga, sve do naših dana ostao oblikom savršene (klasične) forme kojemu se pjesnici utječu, što zbog osobnog (ponekad i pomodnog) zanimanja za liriku starijih konteksta, što za okušavanje ili ojačavanje individualnoga stila. Temeljna je čvrsta forma soneta iz razdoblja talijanskoga petrarkizma tijekom povijesne uporabe u ponečem modificirana (najčešće je izvorni talijanski jedanaesterac zamjenjivan drugačijom metričkom shemom, pogdjegdje se modificirao broj i vrsta strofa, te raspored rima unutar pjesme) ali je forma soneta i obogaćivana (primjerice akrostihom, udruživanjem pjesama u cikluse, tzv. sonetne

vijence i sl.). Isto vrijedi i za u pjesništvu općenito manje popularnu sestinu, u kojoj su najčešće inovacije nastajale unutar metričke sheme i u uvođenju rima kao elementa ritma umjesto zahtjevnije ritmičke izmjene ključnih riječi po zadanoj formuli.

               Autorica je sve ove podatke, uključujući i uvid u sonete i sestine u ukupnoj hrvatskoj književnoj baštini, apsolvirala uz pomoć stručne literature, a one podatke koji se odnose na tehničku stranu valjalo joj je i u tančine studirati, da bi mogla prodrijeti do unutrašnje logike na kojoj počivaju, a time i do nacrta za vlastiti konstrukt soneta i sestine u koji će smjestiti vlastiti pjesnički sadržaj.

               Osim što je u nekoliko samostalnih soneta okušala engleski (šekspirijanski) koncept, autorica je u sonetima u ovoj zbirci (uključujući i one u sonetnom vijencu), ostala pri prvotnome, talijanskom (Petrarkinu) konceptu: stih joj je jedanaesterac (sa stankom među riječima na sredini, između petog ili šestoga sloga),   druge su dvije strofe tercine, uvezane rimom po shemi: EFE CDC u prvoj, DEE u drugoj tercini, u nekoliko soneta katreni su vezani rimom ABBA/ABBA, dok su svi ostali po shemi ABAB/CDDC (ABAB/CDDC/EFE/FGG).  Nekoliko je soneta izvedeno po engleskom predlošku: s trima katrenima i jednim dvostihom i rimama po formuli ABAB/CDCD/EFEF/GG, a dva s kodom ili ‘’repom’’ (jedan ili više stihova ili tercina).

               Sonetni vijenac u ovoj zbirci slijedi ugledni predložak (obično se kao uzor i pramjera uzima »Sonetni venec« Franceta Prešerna iz sredine 19. stoljeća) u preplitanju soneta ponavljanjem završnoga stiha prethodnoga soneta na početku sljedećega soneta, te potom u pletenju magistralnoga (majstorskoga) soneta od početnih stihova prethodnih soneta, i to radi postizanja akrostiha, učinka po kojemu početna slova svih stihova u majstorskom sonetu otkrivaju ime osobe kojoj je cijeli vijenac soneta namijenjen. Autorica je sonetnom vijencu, sasvim slučajno, dodala vlastitu inovaciju u odnosu na Prešernov uzorni model.

Naime, F. Prešernu je za posvetu ljubljenoj djevojci u akrostihu trebalo 14 soneta kojima prvi stihovi sudjeluju u petnaestom, majstorskom sonetu i čine akrostih s 14 slova (Primicovi Julji), a Vlasta Juretić je svoj sonetni vijenac posvetila svojoj djeci (sinu, nevjesti i unučici) pa joj je za posvetu u akrostihu (mojoj djeci Arniju Barbari Paoli) trebalo 28 slova. Stoga je uplela dvostruki sonetni vijenac i splela dvostruki majstorski sonet, da bi, po vlastitom priznanju, tek potom shvatila da je zapravo učinila presedan.

 

               Slično je bilo i sa sestinama. Najprije se okušala u pojedinačnim pjesmama u formi talijanske sestine lirike s 39 jedanaestosložnih stihova od kojih je 36 raspoređeno u 6 sestina (kitica sa 6 stihova), a preostala 3 u završnu tercinu (kiticu s 3 stiha), s rimom, koju čine riječi zadane u prvoj strofi po shemi ABCDEF, a koje se na dočetcima stihova u ostalim strofama ponavljaju točno određenim ciklično-spiralnim redoslijedom: 2. sestina FAEBDC, 3. sestina CFDABE, 4. sestina ECBFAD, 5. sestina DEACFB, 6. sestina BDFECA, 1. tercina BDF, 2. tercina ACE.

Nakon što se okušala u osam sestina u formi (Arnautove/ Danteove/Petrarkine) sestine lirike, u devetoj (pod naslovom Lijepostinblizu) i desetoj (pod naslovom Zlatne niti) iskušala nove autorske mogućnosti u sistemu rima, i kreirala shemu za nizanje rima prirodniju i jednostavniju od one u izvornoj tablici. Njome od prve – temeljne strofe ABCDEF, u daljnjim strofama pomak zahvaća sljedeće slovo.

Izazov joj je postao još privlačniji nakon što joj je pošlo za rukom složiti 8 sestinskih jata. Štoviše, nije se mogla riješiti opsjednutosti ovom zahtjevnom formom dok nije od zgotovljenih sestina složila dva sestinska vijenca, s po 15 jedanaestosložnih stihova preuzetih iz zgotovljenih sestina i

raspoređenih u po dvije sestine i po jednu tercinu magistralnih sestina, I s originalnom i jednostavnijom shemom za izmjenjivanje dočetnih riječi na kraju stihova u magistralnim sestinama: po prirodnom nizanju u magistralnoj sestini prvoga vijenca, i po unazadnom nizanju u magistralnoj sestini drugoga vijenca.

 

               Ovdje je riječ o inovativnim konstruktima Vlaste Juretić za sestine izvedene po vlastitoj shemi, za 3 vjenčića spletena od 3 sestine, 3 sestinska jata spletena od 3 sestine, te za pleter od 6 sestina sa završnom sedmom magistralnom (majstorskom) sestinom u akrostihu.

Datoteka:Glagolitic Letter Square Tsi.svg               Konačno, za ovu je svoju zbirku, obilježenu patinom i ukoričenu glagoljicom, izvela originalni zaključni pleter zahvale u znaku glagoljičkoga slova   koje se sriče kao  ‘ci’.  U nj je uplela sve stihove četiriju katrena i četiriju tercina zaključnih soneta (s akrostihom) iz magistralnih soneta svoga dvostruko pletenoga sonetnoga vijenca, uplećući ih redom a zatim unatražno u oktavu (kiticu od osam stihova), te spajajući ih po načelu povezujuće rime u šesnaesterostihove (poput psalmi), na kraju dodajući dvije tercine spojene u sestinu. Autorica mi je o tkanju ovoga svoga završnoga pletera  u već završenoj zbirci napisala: '' Naravno, opet me mučilo kako ću misli uskladiti s osjećajima, koji su u njima već ranije sročeni ali kad sam došla do G shvatila sam da može dobro funkcionirati, a još mi je na kraju ispalo i kao sinov potpis ispod svega.'' 

* * *

                Znano je da pjesmu ne čini samo forma (»kako nešto reći«), nego jedinstvo sadržaja i forme (»što reći« + »kako to reći«).

Kolikogod umješnosti autor pokazao pri izgradnji formalne konstrukcije (u ovom slučaju soneta i sestine po starim nacrtima i shemama), njome je odradio tek pola posla u postizanju majstorskoga umijeća u versificiranju, a pravu majstorsku vještinu i individualni stil dokazuje tek ispunjavanjem toga krutoga kalupa vlastitim sadržajem, onim što je pjesmom želio reći, pjesničkom porukom zbog koje i piše pjesmu.

               Pjesnička je pak poruka sazdana od jezičnoga materijala, od riječi koje mogu stati u pripremljeni kalup, prionuti uza nj, i s njim se sliti u tvorevinu koju će drugi doživjeti kao pjesmu. Upravo je u pjesmama sa strogo zadanom formom (u ritmu sadržanu u broju stihova u kiticama, slogova u stihovima, rima na dočetcima stihova, ponavljanjem određenih drugih sastavnica) pjesniku prebroditi jezične Scile i Haribde i izložiti kušnji svoje kapacitete, pokazati moć upravljanja i baratanja jezikom iz vlastite jezične riznice koju je uspio prikupiti u svome ukupnom iskustvu. Jedino su mu oruđe i oružje riječi iz osobne riznice koje mu valja znalački odabrati ponajprije prema značenju (semantici) koje nose ili mogu poprimiti u određenoj pjesmi, te prema vlastitoj procjeni koliko se oblici odabranih riječi, usklađeni s gramatičkim (morfološkim i sintaktičkim) pravilima samoga jezika, mogu uklopiti u prostor preostao unutar formalnih ograničenja. Pjesničko je baratanje jezikom određeno i osobnim pjesničkim darom koji podrazumijeva urođenu sklonost riječima, zaigranost i intuiciju, te kreativnost u stvaranju novih riječi spajanjem postojećih po višeznačnosti i po sazvučjima, ali tako da novotvorbe ne proturiječe gramatičkoj strukturi jezika kojim je pjesma izvedena.

Jedan je od paradoksa vezanih uz pjesme sapete sponama krute forme u tome što se čuvena litentia poetica (pjesnička sloboda) odnosi upravo na jezik u njima, točnije: na pjesnikovu slobodu jezičnoga izbora dopuštenu mu na vrlo ograničenu »brisanu prostoru« pjesme, sa svih strana tvrdo okovanu unaprijed zadanim slogovima, stihovima, kiticama, rimama i ritmom općenito.

               Vlasta Juretić je i ovu dionicu pjesničke vještine izvela majstorski, držeći se dopuštene pjesničke slobode. Pokazalo se da joj osobna jezična riznica dobro opskrbljena rječničkim blagom različitih tipova i provenijencija, ne samo blagom suvremenoga književnoga jezika, nego i riječi i oblika koji pripadaju starijim književnim epohama, ili samo visokoodnjegovanom pjesničkom stilu. U nekoliko je soneta i sestina okušala i svoju materinsku čakavicu, a u nekoliko se pjesama kao rješenje u rimi ili u riječi odabranoj za zadano ponavljanje dobro uklapaju i dijalekatni oblici. Kad u jezičnoj riznici nije mogla pronaći riječ koja bi mogla odgovoriti formalnim i sadržajnim kriterijima, složila je vlastitu novotvorbu. Riječi su odabirane i uvrštavane u pjesmu po kriteriju značenja koje donose u sadržaj pjesme, te po kriteriju prilagodljivosti strogoj pjesničkoj formi: mogu li stati ili u »brisani prostor« unutar stihova ili na udarne točke u stihovima (ući u rime na dočetcima, u akrostih na početcima, u onih pet ili šest slogova ispred ili iza pause unutar jedanaesteračkoga stiha).

               Dakle: u prilagodbi je svoje poetike posve novom formalnoizvedbenom planu Vlasta Juretić u ovoj zbirci demonstrirala besprijekornu vještinu i pokazala vrsnoću majstorskoga stupnja.

* * *

                Imam razloga pretpostavljati da je do radikalnog zaokreta na formalno – izvedbenom planu autoričine poetike došlo mojim posredovanjem. Prononsiranoj sam pjesnikinji Vlasti Juretić u popratnim tekstovima u knjigama objavljenim 2007. godine dobronamjerno ali odlučno dala do znanja da već godinama u velikim količinama producira zapravo jedne te iste pjesme, te da bi se trebala više potruditi oko njihove forme ako joj je doista stalo do njih, i ako ne želi da joj se poetika posve razvodni i trivijalizira. Iako teško pogođena neugodnim javno izrečenim upozorenjem, sama je autorica izrečene zamjerke akceptirala kao dobrodošao mentorski savjet, duboko u sebi osvijestila svoj položaj, zrelo odvagnula svoje kapacitete i životne prioritete, te se, srećom po sebe i po svoje pjesme, odlučila krenuti dalje za svojim pjesničkim zovom i pozivom. No drugim, drugačijim putem: neudobnim i neutabanim puteljkom isposničkoga samoučenja, drugujući s čitanjem, opetovanim čitanjem, čitanjem radi samopronicanja pročitanoga, čitanjem onoga što je već o tome napisano, i čitanjem onoga što je već napisano onako kako bi trebalo pisati. Taj joj se samoodabrani put pokazao uzbudljivom duhovnom pustolovinom, osobito u drugom dijelu rute kad ju je doveo do kultiviranih prostora misaonih labirinata i logičkih konstrukata, u kojima se kao došljakinja najprije udomaćila a potom te posvojene apstraktne prostore naselila svojim poetskim sadržajima, kreirala u njima svoje pjesme, pjesme iz sebe.

               Samo autorica zna što se doista zbivalo u zadnje četiri godine koliko je trajala njezina duhovna avantura. Meni su se razmjeri te drame djelomice otkrili kad mi je smjerno uručila na ogled dovršen rukopis ove pjesničke zbirke.

* * * *

                Ni ovoga mi puta nije pošlo za rukom odvratiti autoricu od čvrste nakane da sazna i podnese baš moju ocjenu o svom najnovijem radu, pa makar se opet radilo o čaši zuči (a ne o čaši meda) koju će možda trebati ispiti. Nije mi bilo druge nego se, kao i toliko puta ranije, nevoljko prihvatiti posla za koji (uzaludno to ponavljam) nemam dostatnih stručnih kompetencija ni osobnih afiniteta, a u stvarnom životu ni vremena.

Međutim, ubrzo se dogodio obrat: moj se otpor raspršio tijekom prvih čitanja, koja su me uvjerila da se poetički sadržaj dobro uklopio u tehnički zadanu formu a da pri tome nije izvršeno nasilje nad jezikom, štoviše, da jezični izbor sasvim prikladno opslužuje arhaičnu formu.

Kod kasnijih sam, relaksiranijih čitanja, osjetila da su me neke pjesme ponijele onako kao što su me davno, u mladosti duše, ponijele neke koje i danas znam naizust. Shvatila sam da me je ponijela poezija, ona i onakva kakvu sam u pjesmama ove autorice prepoznala prije dva desetljeća, ali tada odjevenu u ruho koje je u međuvremenu postalo iznošeno. Danas, eto, ta poezija nosi drugačije ruho, majstorski ručno izrađeno prema drevnim nacrtima.

I dobro joj, kao saliven, stoji taj starinski kostim, štoviše, čini se kao da ju je baš korzet ojačao, učvrstio, uspravio.

               Davno sam negdje pročitala sličnu paradoksalnu misao kako je pjev ptice zatočene u krletci intenzivniji i ljepši od njezina pjeva u slobodnu prostoru pod nebom bez granica. Učinila mi se ta misao primjerenom za zaključak u ovom edukativno intoniranu esejiziranu prikazu nove pjesničke zbirke Vlaste Juretić, pjevice samozarobljene u samoispletenoj krletci.

 

               I njezin je pjev iz dobrovoljnog sužanjstva moćniji, uznositiji.

 

 
 
 
 
 
 
 
 

 errata corrige!

 

str. 6

*(…) Polučeni primjeri sestina lirika (novih), sestinskih vjenčića, sestinskih jata, sestinskog pletera te, napokon, i završnog pletera zahvale dokaz su da je njezina trnovita misija višestruko uspjela.

 

*(…) u zbirci se u 50-ak zastupljenih primjera pojavljuje ‘klasični’ talijanski/Petrarkin sonnet ali i elizabetanski/Shakespeareov te tzv. sonet s „repom“ tj. codom (sonetto caudato)

 

str. 10

 

*(…) padova jedna travka u nizu

 

*(…) kada i odlaskom još si mi bliže

str. 20

*(…) pjesmu u njedrima čujem mojim

 

str. 23

*(…)što skinut’ pomogne,  još hvalim Tebi

 

str. 45

*(…) buket volje je mirisno cvijeća

 

str. 46

*(…) a mnogo će poslije tek na počinak

 

str. 62

prvi stupac u tablici: ABBA, ABBA, CDC, DEE

 

str. 143

*(…) Ista se opservacija može prenijeti i u popratni tekst uz ovo, osmo ukoričeno djelo Vlaste Juretić iz 2011., pjesničku zbirku “Pleteri – soneti i sestine lirike.

 

*(…). Glavna je izrazito radikalna promjena u ovoj zbirci, u odnosu na opus do 2007. godine, očita na formalno – izvedbenom planu autoričine poetike.

 

str. 144

*(…)  u praksi talijanskih renesansnih pjesnika je za katrene uvedena obgrljena rima po shemi ABBA, ABBA, dok za tercine ni jedan raspored rima nije pretegnuo.

 

str. 145

*(…) Nakon što se okušala u osam sestina u formi (Arnautove/Danteove/Petrarkine) sestine lirike, u devetoj je (pod naslovom Lijeposti blizu) i desetoj (pod naslovom Zlatne niti) iskušala nove autorske mogućnosti u sistemu rima, i kreirala shemu za nizanje rima prirodniju i jednostavniju od one u izvornoj tablici.

 

str. 146

*(…) U nj je uplela sve stihove četiriju katrena i četiriju tercina zaključnih soneta (s akrostihom) iz magistralnih soneta svoga dvostruko pletenog sonetnog vijenca, uplećući ih redom a zatim unatražno u oktavu (kiticu od osam sihova), te spajajući ih po načelu povezujuće rime u šesnaesterostihove (poput psalmi), na kraju dodajući dvije tercine, spojene u sestinu.