• Slika 13
  • Slika 12
  • Slika 10
  • Slika 11

Na putu do svjetlosti

dr. sc. Iva Lukežić: Na putu do svjetlosti – roman

 

Sedmo ukoričeno djelo Vlaste Juretić, koje je pred čitateljima, na prvi se pogled doima kao novina i zaokret u odnosu na autoričin dosadašnji opus. No nije sasvim tako.

Percepcija o Vlasti Juretić isključivo kao pjesnikinji ustalila se u javnosti nakon njezinih dviju prvih knjiga koje sadrže samo pjesme. Istina je drugačija: napisala je i objavila stanovit broj dobrih dijaloških tekstova za scenska uprizorenja, a proizvela je znatnu količinu proznih tekstova, među kojima ima i onih koji se mogu svrstati u umjetničku prozu. O takvim je prilozima u trećoj autoričinoj knjizi ˝Raskrižja˝ M. Stojević 1997. godine iznio sljedeću prosudbu: ˝U kratkim prozama se osjeća smisao za dijalog i stanovite psihološke momente, a manje za deskripciju i fabuliranje. Te proze mogu se u dalekim naznakama smatrati uokvirenim novelama koje povezuje zajednički aktant (junak) Pola. No zasad nam je Vlasta Juretić podastrla premalo proznoga štiva a da bismo mogli iznijeti čvršću prosudbu o njima, osim da autorica pokazuje talent koji valja nadograđivati novim proznim djelima.˝

Bez dvojbe, riječ je o pretečama njezina prvog romana koji je upravo pred nama: Vlasta Juretić se ovim romanom pomnije pozabavila nečim što ju je okupiralo otkad je počela pisati, ali na što se stjecajem svakojakih okolnosti nije mogla usredotočiti. Naime, tekst u najnovijoj knjizi Vlaste Juretić pripada posebnoj književnoj vrsti koja se u struci naziva narativnom, prikaznom ili pripovjednom književnom vrstom. Književna djela koja se pribrajaju toj vrsti ne nose poruke iz osobnoga unutrašnjeg svijeta autorova, kao u lirici, nego kroz priču (fabulu) o nekome ili nečemu prikazuju načine postojanja ljudskih sudionika u vanjskom, društvenom svijetu: u komunikacijama, kontaktima i zbivanjima i u njihovoj dinamici.

Građu za svoje pripovjedno djelo autor crpi iz konkretnoga života oko sebe: u njemu pronalazi temu i priču (fabulu) s radnjom i likovima kao nosiocima radnje, njihovim međusobnim odnosima i motivima koji pokreću njihova djelovanja. Od autora se pripovjednih djela stoga očekuje znatno veća objektivnost, a manje subjektivnih intervencija i autorskih upada u priču. Najvažnije je u pripovjednoj prozi vješto fabuliranje (vođenje priče sa zapletima i raspletima prema vrhuncu – klimaksu) kojim se čitatelja drži vezana za tekst. Pripovjednoj se prozi nalaže i osobita tekstna organizacija riječi (govora). Tekstom se priča postavlja u prostorno–vremenski okvir, tekstom se priča i likovi pokreću, razvijaju i rastu u zapletima i raspletima međusobnih odnosa.

Za razliku od lirike, gdje je dopuštena stanovita (pjesnička) sloboda u odnosu na gramatičke i pravopisne konvencije, tekst se u pripovjednoj prozi pridržava propisanih jezičnih normi i pravila. Autoru su u pripovjednoj prozi za oblikovanje i vođenje priče i likova na raspolaganju tri postupka: naracija (pripovijedanje), deskripcija (opis predmeta, prostora, krajolika, vanjskog izgleda ili unutrašnjeg stanja likova), i dijalog/monolog (razgovor i samogovor). Autor mora odlučiti na koji će se način pripovjedač postaviti prema tekstu i likovima: kao neutralan izvanjski promatrač koji registrira zbivanja i pripovijeda o njima u 3. (nepersonaliziranom) licu ili kako drugačije. Konačno, za razliku od lirike i pjesama, kojima su svojstvene kratke forme (jer su i poruke koje promiču izraz daha: ‘duše’), pripovjednim su prozama neophodne duge forme, da bi se izložila i razvila fabula i složeni odnosi među likovima: roman je najopsežnije prozno djelo sa složenom i razgranatom fabulom i likovima, novela je pripovjedno djelo manjega formata, te jednostavnom radnjom s manje likova, dok su crtice najmanje pripovjedne vrste s osnovnim naznakama fabule, lika, naracije, deskripcije i dijaloga.

Svrha je prethodnoga podsjećanja na osnovne postulate – s jedne strane u lirici a s druge u pripovjednoj prozi – bila iznošenje elemenata po kojima sam pokušala procijeniti autoričinu uspješnost u novome književnom kodu kojemu se priklonila u svojoj najnovijoj knjizi.

 

1. Sadržaj: fabula i fabuliranje

Autorica ovim svojim prvim velikim proznim uratkom (romanom) posreduje poruku da je životni put ljudske jedinke neprekidni hod u potrazi za bliskosti s drugima. Taj hod u njezinu romanu naliči pokušaju dohvaćanja Utopije: neprekidno je nadomak konačnoga cilja, do kojega uvijek nedostaje barem korak (peruanski književnik Mario Vargas Llosa takvu je životnu potragu za Neuhvatljivim i Neostvarivim izrazio u naslovu knjige sintagmom ‘Raj iza drugoga ugla’).

Poruka je izrečena pričom (fabulom) o ženskoj osobi (Poli) i njezinim pokušajima da s osobama oko sebe ostvari bliskost: da dobije oslonac, podršku i pomoć, pažnju, nježnost i razumijevanje članova najbliže obitelji, prijateljsku odanost, emocionalnu naklonost, i više od toga: ljubav ljubljene osobe. Priča se glavninom odvija u jednom od mjesta u riječkom prigrađu, a obuhvaća razdoblje od nekoliko desetljeća: počinje sredinom 20. stoljeća, prije Polina rođenja, i traje do početka devedesetih godina, kada se Pola, nakon prevaljene glavnine trase životnoga puta uspinje prema vrhuncu: životnoj zrelosti.

Fabula je razvedena kroz stotinjak poglavlja, od kojih prvih dvadeset predstavljaju svojevrsni prolog ovog romana jer prikazuju zbivanja koja prethode pojavi glavnoga lika. Roman, naime, počinje pričom o Polinoj majci, njenim roditeljima i prijateljima te nesretno prekinutoj mladenačkoj ljubavi. Ostala poglavlja prate glavni lik, Polu, od rođenja u obitelji majčinih roditelja, i djetinjstva zakinuta za ljubav svojih bioloških roditelja, izvanbračnog djeteta trajno obilježena u maloj tradicionalnoj zajednici, preko razdoblja pubertetom uznemirene djevojčice, potom mlade djevojke primorane prekinuti školovanje i otisnuti se u potrazi za poslom u stranu sredinu, potom mlade žene s vlastitom obitelji, te u razdoblju nakon raspada bračne veze i gubitka najbližih osoba.

Glavni lik je uvjerljivo motiviran za svoje postupke okolnostima pri njegovom pojavljivanju u fabuli i tijekom njezina razvitka U romanu se pojavljuju i sporedni likovi, koji su u bližoj interakciji s glavnim likom, pa se i priče o njima prepliću s osnovnom pričom o Poli. Među sporednim likovima čije priče zauzimaju više poglavlja ističu se likovi s kojima je glavni lik u krvnoj vezi: Polina majka Marta, njezini roditelji Veronika i Gašpar, majčina sestra Mera i brat Jakov, te Polin izgubljeni i potom pronađeni otac Vladimir. Zasebnu skupinu sporednih likova čine prijateljice i prijatelji, daljnja rodbina i drugi likovi (poslodavci, mjesni nasilnici, dužnosnici, kolege) koji imaju važnu ulogu u pričama glavnoga i sporednih likova, ali ne i svoju priču u zasebnom poglavlju. U tom smislu je zaseban tretman lika imenom Tomislav, prve i prave Poline ljubavi, koji se pojavljuje u prvoj trećini knjige, potom se u romanu gubi ili javlja kao lajtmotiv u presudnim trenutcima, a pokatkad se posve aktivira preuzimajući ulogu glavnoga pokretača Poline priče.

Odnosi između sporednih likova čine niz zapleta i raspleta, dinamično raspoređenih duž glavne fabulativne osi, ne dopuštajući čitatelju opuštanje i zamor sve do kraja: čitatelj je doveden pred konačni rasplet davnoga ljubavnoga zapleta, ali mu je sam rasplet uskraćen: autorica ga najavljuje u zadnjem poglavlju, svojevrsnom epilogu ove knjige, naslovljenom kao Deset godina kasnije. Čitatelj u epilogu razabire da bi rasplet mogao biti otkriven u nastavku, naime u sljedećoj knjizi, koja će možda biti napisana. Bez sumnje je ova pojedinost potvrda autoričina umješna fabuliranja: čitatelj koji je fabulu pratio do ove točke, svakako će posegnuti i za nastavkom, dapače.

 

2. Postupci u oblikovanju

Autorica se u razvijanju fabule služi svim trima postupcima svojstvenim umjetničkom djelu, premda težište prebacuje na dijaloge. Najčešće se putem dijaloga saznaju neki prethodni i sporedni događaji, donose podatci o likovima i njihovim postupcima. Narativnih je dionica upadljivo manje, a izravnih deskriptivnih ni onoliko koliko bi se realno moglo očekivati: ponešto opisa unutrašnjih prostora ili predmeta, poneki uzgredan prirode s vrlo selektiranim detaljima, gotovo nikakva vanjskog opisa likova s tek pokojom naznakom neizravna opisa unutrašnjih stanja glavnoga lika. Jezik dijaloških dionica ne služi karakterizaciji likova, isti je kao u narativnim i deskriptivnim dionicama u romanu: obezličen standardnojezični izraz s tek ponešto natruha kolokvijaliziranoga (nižega) stila kakav odlikuje štiva u suvremenim časopisima i romanima za žensku populaciju.

Moj je dojam da se odabir dijaloga kao glavnoga načina u oblikovanju fabule, jednako kao i odabir depersonalizirana jezika pokazuju posve funkcionalnima u ovome romanu. Naime, odabir dijaloga kao nosiva postupka u fabuliranju, na štetu naracije (izravnoga pripovijedanja) i deskripcije (izravnoga opisa) čak se pokazuje boljim izborom u odnosu na (univerzalnu) poruku koju ovaj roman posreduje. Svakako je redukcijom naracije i deskripcije tekst postao kraći (poglavlja obasižu samo po nekoliko stranica), dinamičniji, a time čitatelju prohodniji (jer nije primoran zaobilaziti opise i narativne pasuse).

 

Zanimljiv je još jedan paradoks: prostor, vrijeme, likovi, pa i sama fabula u ovom romanu kojemu je izvedbeno težište na dijalogu a izričaj obezličen – doimlju se uvjerljivo, poznato, prisno i istinito: rekla bih da će i čitatelji biti zatečeni dojmom da je sve to déjà vu (već vi đeno), pohranjeno ili zakopano u pretincima njihova vlastitoga iskustva. 

3. Autorova nazočnost

Autorica je u romanu prisutna kao izvanjski pripovjedač (u neutralnom 3. licu) osobno distanciran od likova i zbivanja: on samo plete priču, ne komentira, ne upliće se, ne drži stranu nikome. Osim s vremena na vrijeme glavnom liku, Poli, a i to čini neizravno, možda i nesvjesno iskazujući empatiju prema glavnom liku lirski intoniranim pasažima koji prethode nekim ključnim traumatizirajućim trenutcima u Polinu životu.

I u cjelini romana: Pola prolazi kroz životne traume (kao ˝Štefica Cvek u raljama života˝ ironične Dubravke Ugrešić) nikada i nikome ne čineći zla (to drugi čine njoj), nimalo se ne mijenjajući: na kraju priče ona je ista ona čedna, čista, plemenita duša koju zlo nije dotaklo ni načelo. Pristranost? Objektivna mogućnost da i takvih ima u životu? Moguće je i jedno i drugo. Ili treće: ovaj roman o Poli autorica prekida u sredini njezina života. Bude li nastavka, možda i Pola u njemu bude drugačija osoba. Nismo, dakle, sigurni jesu li ovakve relacije autorice prema glavnom liku nekontrolirane ili imaju neku literarnu funkciju koje će se naknadno otkriti.

Možda će čitatelji doći u iskušenje i pokušati tražiti paralele između stvarne autorice Vlaste Juretić i njezine literarne junakinje Pole. Podsjetit ću ih da je literarni svijet zaseban svijet, stvoren fikcijom, i da postoji samo u literarnom djelu. Autor samo preuzima građu iz vanjskoga svijeta i prerađuje je po literarnim pravilima, ali se sa stvarnim vanjskim svijetom ne može poistovjećivati: nikoja stvarna osoba nije literarni lik i nikoji literarni lik nije stvarna osoba.

 

 

 

 

 

Add a comment