Razni tekstovi - Rika

Staričina klupa

PRIPOVJEDAČ: Raspričale jutros latice se bijele,
  da im dićꞌ se gore i one bi sjele…

PRVA: Vidi kolika sam a vjetrić me ljulja,

DRUGA: A vidi tek mene, stara klupa žulja.

PRIPOVJEDAČ:Da joj se odmaknut dalje samo mrvu,
izbjegla bi pogled ka trošnome drvu.

TREĆA: Tko zna što svegꞌ gore na klupici čeka?

ČETVRTA: Misliš da klupica samo na nas čeka?

TREĆA: Sigurno je bolje, nego što je dolje.

PRVA: A za podići se samo treba volje!

DRUGA: Što nam sav trud vrijedi
kad starica gore sjedi?

ČETVRTA: Da, starica je klupu prisvojila
i jučer je na njoj naglas govorila

Opširnije...

Sjećanja - Gradsko

Nebo Umjetnik

Jedan od pogleda s grobničkog Kaštela 

Jedna od beskrajnog niza igara sunca i oblaka 

Na putu iz Zadra 

Jedan od odlazaka sunca s Grobnišćine

Jeddna od večeri boje naranče u Novalji

Božić 2018. - čestitke

S Voljenom na ti VLASTA JURETIĆ

S Voljenom na ti VLASTA JURETIĆ

Sedam planinskih vila - Darinada

Svi kazivači priča iz davnina jednako tvrde da vila Darinada to ime nosi stoga što nikad ne  propušta darovati. Posebice one kojih se nitko drugi ne sjeti. Tako se nju u ovome kraju  spominjalo kada se dogodilo nešto dobro, kada bi ljude obradovao neočekivani dar. Drugi su pak naglašavali njezinu neprocjenjivu pomoć ljudima koji gube nadu. Treći su tvrdili da se vila Darinada ipak ponajprije trudi oko onih koji nemaju nikoga te im samoću ispunjava šapatima o darovima koje imaju a da toga nisu svijesni.  Uz vilu Darinadu tako neki vežu priču o tome kako je jednome Velikodolincu, koji nije više vidio nikakvog izlaza nakon nesreće u šumi i potom stigle neimaštine, u snu prišapnula da u sanduku zakopan u podrumu leži niskorišten čudotvorni alat njegovog pradjeda, koji je bio poznati zanatlija, te da je nakon toga sna taj Velikodolinac vrlo brzo postao nadaleko poznat majstor. No, uz Darinadu se, kao i uz ostale dobre planinske vile, vežu i mnoge druge priče pa tako i jedna o snu djevojčice Dore i strašnoj tajni Velike doline

Dora je jedne noći sanjala kako joj dobra vila Darinada otkriva tajnu, pričajući joj jednu potresnu priču. Djevojčicu je san jako uznemirio i jedva je dočekala da ga drugoga jutra ispriča svojim prijateljima. Po toj je priči ženi, koja je živjela sama u maloj kućici na kraju sela, muž nastradao dok su sjekli šumu te je ostala sama s troje djece, jedno drugome do uha.  Žena je bila vrijedna a i seljani su joj pomagali i život je tekao dalje sve dok neki zli ljudi jedne olujne noći nisu upali u kuću jadne žene i, kada nisu ništa našli vrijednoga, uzeli sa sobom svu njezinu djecu, govoreći da će oni raditi za njih. Uzalud su seljani danima tražili djecu po šumi, nitko od tada nije ništa čuo o njima a razbojnicima se izgubio svaki trag. Jadna je žena lutala po šumi u potrazi za djecom pa su seljani često i nju tražili da bi je vratili natrag.  Nakon nekoga vremena nesretna se majka smirila, čvrsto uvjerena da će se njezina djeca kad-tad vratiti. Djevojčica je završila prepirčavati svoj san dodajući da joj je vila Darinada na kraju rekla: „Nada je bilo jedino ono što je tu siroticu moglo održati živom“.

Djeca su razrogačenih očiju slušala priču njihove male prijateljice. Nakon kratkoga su vremena mudro zaključili da, ako je to istina, tu priču zasigurno znaju i njihovi roditelji te je Dora odmah dozvala svoju majku i ponovno ispričala svoj san.  Žena je šuteći slušala te je samo odmahnula rukom, govoreći djeci da čovjek svašta može sanjati. Okrenula se da ode međutim, djeca su je sa svih strana salijetala pitanjima. Ne snalazeći se pred njima u prvi trenutak samo je promrmljala:

• Pustite vi to, nisu to priče za djecu. No, oni nisu popuštali te je na kraju ipak popustila njihovu navaljivanju i priznala im da je priča istinita. Još je dodala da su nestalu djecu danima tražili svi seljani ali da im se izgubio svaki trag.
• Od onda je prošlo mnogo godina i nema smisla više podsjećati se na tu strahotu. Sada bar razumijete zašto vam ne dopuštamo igre u šumi, zaključila je Dorina majka i otišla od njih.

Čim je njezina majka otišla za svojim poslom, Dora se uzbuđeno glasno počela pitati što je poslije bilo s nestalom djecom. I ostalu je djecu uzbudila tužna priča. Više im nije bilo do igre. Onako dječje, naivno, umjesto da ih ženino objašnjenje prestraši, sve im je to postalo još većim izazovom.

Vila Darinada je, kao što joj i samo ime kaže, uz spomenuta darivanja, svima podizala krila nade. Bez obzira na doba godine,  prilazila je nesretnicima, zagrlila bi ih poput proljetnog lahora pa se njezin dah lako razaznavao jer samo je on s lakoćom osušio suze i oživljavao već skoro mrtve osmijehe. Posebno je voljela djecu. Stoga su priču o tome da je djevojčici u snu pričala o strašnom događaju  starija djeca shvatila kao poruku Vile Darinade da upravo oni trebaju obnoviti potragu za nestalom djecom.

• Ali, mama kaže, upozorila je Dora ostale – da je to bilo prije skoro deset godina pa to onda više i nisu djeca i znali bi se i sami vratiti kući.

.- Pih, možda su tek koju godinu stariji od nas sada, dodao je  Ivan, dječak od kojih dvanaeistak  godina – a i kako bi se vratili ako ih drže vezane? Svi su na tu njegovu primjedbu pretrnuli  te je Ivan odmah pozvao nekoliko starijih djevojčica i dječaka da se odvoje od manje djece.  Nakon kratkog vremena već su imali plan otići u šumu i to bez znanja njihovih roditelja.

Poslije ručka su se našli na kraju sela i krenuli. Donekle su im šumski puteljci bili poznati  jer su ih roditelji poveli sa sobom kada se išlo pripremati drva.Po prethodnom dogovoru, dvije djevojčice su sa sobom ponijele čvrsti debeli konac te su dječaci odmah po ulasku u šumu vezali jedan kraj konca oko jednog debla  te su, udaljavajući se sve dublje u šumu odmatali za sobom konac, bezbrižno se šaleći kako će se po njemu lako biti vratiti u selo. Po pričama starih znali su da negdje na kraju šume živi šumar sa svojom obitelji. Sa svakim je njihovim korakom šuma postajala sve gušća pa je i svjetla bilo sve manje, a oni sve sigurniji da idu u krivome smjeru. Nikako da dođu do te šumarove kuće.  Djevojčice su počele govoriti o povratku.

• Vratimo se pa možemo krenuti ujutro, da imamo cijeli dan.., mudrovala je Dora.
• Strpi se, još malo i naći ćemo tog šumara, Ivan još uvijek samouvjeren pokušao ju je umiriti.
• Ali, past će noć, javila se i druga djevojčica – što ćemo ako padne noć?
• Ma, kakva noć, pobunio se drugi dječak – još je rano. Ovo je tako tamno jer su stabla visoka.

No, uskoro su i dječaci morali priznati svoju nesigurnost. Posebice kada su shvatili da u mraku neće moći pratiti konac koji su vukli za sobom. Stoga su se pomirili s odlukom da se moraju vratiti. No, u trenu se smračilo. Stali su. Djevojčice su počele potiho plakati ali je jedan od dječaka spomenuo vatru i to ih je bar nakratko umirilo. Dječaci su im se najprije rugali ali su uskoro i oni utihnuli shvativši da ne znaju ni gdje su, ni na koju stranu bi.

• Evo suhoga granja za vatru, rekao je Ivan kojeg je društvo prihvatilo kao vođu ograđujući kamenjem hrpu granja. Znali su kako njihovi roditelji pale vatru ali to njima baš i nije išlo lako od ruke. Ostala su dva dječaka nastvili prikupljati granje.

Čim se ukazao prvi plamičak, svi su se osjećali bolje. Pa ipak, sve su glasnije izražavali brigu o tome što će biti s njihovim roditeljima kada vide da ih nema. Shvatili su da im je tamo daleko u njihovu selu sve izgledalo mnogo lakšim.

A vatra nikako  da se razgori kako treba. Kako se plamen ukazao tako bi i nestajao te je sve manjom bila njihova nada da će se ogrijati.

Onako šćućureni jedan do drugog, trgnuli bi se na svaki zvuk, a šuma puna zvukova.  Bivalo im je sve hladnije, što od šumske vlage, što od straha koji im se uvlačio u kosti.

Činilo im se da su u tami već satima. Ne razaznavajući pak zvukove šume, ubrzo je strah sve preplavio pa je čak i Ivan prestao umirivati djevojčice.  

Tako preplašeno osluškujući i buljeći u mrak, odjednom su  začuli kako im se nešto uz lomljavu suhih grana približava i ugledali su nekakva slabašna svjetla u pokretu.

• Odkud ste se pak vi tu stvorili? Glas koji je zagrmio iz mraka prosuo je nove žmarce niz njihova leđa. Nisu se usudili ni pisnuti. Svima je u glavi bila ista pomisao: To je zasigurno jedan od onih zlih razbojnika koji su odveli onu djecu. Ubrzo su razaznavali glasove i shvatili da neznanac nije sam.Dok su oni tako prestrašeni pokušavali prodrijeti iza plamena baklje kojom je neznanac zamahivao, mrakom se prolomio gromoglasan smijeh:
• Hahahhaha, što ste se ukupili? Ajde, dižite se! Zapovjedničkome su se tonu neznanca svi kao jedan odazvali i za čas je prestrašena skupina djece ukipljena stajala pred njim. Djevojčice su plakale, dječaci umuknuli, a svi su jednako drhtali od straha.
• Stani! Zagrmio je glas iz mraka kada je Ivan zakoraknuo. Ponovno su se ukipili na mjestu i shvatili da  ih neznanci jedan do drugog povezuju nekakvim konopcem, a onda su im naredili da se pokrenu i da idu jedan za drugim. Tamo naprijed je bio netko tko je vodio a i iza svih je njih jedan od neznanaca držao drugi kraj užeta. Toliko se moglo shvatiti u mraku. Nedugo za tim našli su se na čistini gdje se sve razaznavalo kao da je dan. Još uvijek su im neznanci djelovali zastrašujuće. No, pao im je kamen sa srdaca kada su im oni redom poskidali omče oko ruku.
• A što ste vi mislili? Ovo je bilo zbog toga da mi se netko od vas ne pogubi tamo  u mraku – govorio je jedan od trojice koji su ih izvukli iz šume, pokazujući na uže koje im je skinuto.

Malo dalje na proplanku su ugledali ne velik ali za sve njih kao iz bajke čudesan dvorac iz kojeg su žmirkala lelujava svjetla. Čim su im skinuli omče, odmah su ih poveli dalje. Djeca su pomalo počela shvaćati da ljudi koji su ih našli nisu nikakvi razbojnici i da  je njihov strah bio bezrazložnim.

• Šumski princ, šapnula je Dora poluglasno – znači, istina je, Šumski princ postoji?
• Da, da, dvorac Šumskog princa, potvrdio je najbliži joj neznanac – Imali ste sreće.

Šumski princ je s balkona primjetio dim u daljnini za vaših upornih pokušaja da razgorite vatru, i odmah poslao nas da ispitamo tko to u šumi pokušava upaliti vatru. E, jeste mi vi neki…šalio se stari sluga.

Čim su došli pred dvorac, jedan je od one trojice otišao do Princa a ostala su dvojica djecu povela u dvorsku kuhinju. Tamo su ih dočekali s oduševljenjem. Pa, ne događa se svakoga dana da im u goste dođu djeca!

 Nakon što su se dobro najeli, domaćini su sve njih smjestili oko ognjišta. A oni, onako umorni sjedeći jedno do drugoga, začas su svi pozaspali.

Iz prvoga se sna dječak,  koji je svih poveo u ovu avanturu, naglo trgnuo. Nedaloko od sebe je ugledao jednog starijeg slugu kako se klanjajući izmiče pred Princem koji je ulazio u prostoriju. Princ se grohotom nasmijao kada je vidio dječakove širom otvorene oči:

• A vidi, vidi ti mojeg junaka. Siguran sam da si ti vođa ovog jata, smijao se i dok mu je dječak šutke klimao glavom. No ubrzo se Princ uozbiljio, zatraživši od dječaka da mu potanko objasni kako su se zatekli tako daleko do sela. Nakon što mu je dječak skrušen i zabrinut priznao u što su se upustili, Princ mu je šutke prišao, stavio ruku na rame i nakratko se zagledao u ostale koji su spavali:
• Vidiš, ovo što si svijestan pogreške koju si počinio, to ti daje pravo na oprost. Zapamti, to i ništa drugo.  Princ je nastavio šetkati se po velikoj prostoriji.
• Da, da, veliku ste brigu priredili roditeljima…A što je najgore, okrenuo se opet dječaku -  noćas više ništa ne možemo i večeras u Velikoj dolini nitko neće spavati zbog vas. Je li to tebi jasno?
• Je, je… mrmljao je dječak sebi u bradu, spuštenog pogleda.
• Ne mogu noću poslati sluge kroz šumu, ni same a kamoli s djecom. Opasno je. Znaš li da seljani iz Velike doline ovamo dolaze samo uz iskusne vodiče? Zato jer je ova šuma noću mnoge progutala … Zastao je i zaključio odrješito - Bit će što mora biti, sutra će vas odvesti,a sada na spavanje. - I da ti kojim slučajem više nikada nije palo na pamet činiti takve ludosti, podviknuo je dječaku na odlasku prijeteći podignuvši kažiprst te još nakraju dobacivši najstarijem sluzi:
• Dobro pazi na njih, Filipe!

Dok je stari sluga ispraćao Princa, dječak je još neko vrijeme gledao za njima.  Poravnavao je prostirač, pripremajući se da ponovno legne kada je jasno čuo dio rečenice koju je izgovarao Princ na hodniku: …a djeca one žene o kojima si govorio,  e to je nešto o čemu i ja uvijek razmišljam.

Dječak se u tišini opet podignuo s ležaja i sjeo.

• Da, tužna je to priča, nastavio je Filip vraćajući se. -  Oni razbojnici nisu bili iz ovoga kraja i nisu dobro poznavali šumu pa…, naglo je zastao zagledavši se u dječaka,– znam ja kakvi ste vi u tim godinama, znam. Bojim se da, ako ne tebi, ono nekom drugome takvome opet nešto takvo ne padne na pamet…Hmm…, nastavio je češkajući se iza uha - reći ili ne reći? Dječak ga nije razumio.
•  - Ma, velik si ti već i možeš razumijeti, zar ne? Dječak je gledao u njega ne znajući što bi mu odgovorio-
• Da, da ti si već velik i znaš kada se nešto ne smije govoriti nikome. Tajna, razumiješ li što je to tajna?

Dječak je šutke klimnuo glavom, a sluga je nastavio

• Sjećaš li se jada je Princ maloprije rekao da je šuma jako opasna u noći?
• Sjećam, čuo se dječakov šapat.
• A sjećaš li se trenutka kada su vas ono našli u šumi?

Dječak je opet potvrdno kimnuo.

• A sjećaš se i da su vas vezali?
• Da, da – da se ne izgubimo.
• Da, da, ponovio je za njim sluga – ali ne samo da se ne izgubite. Jer, šuma je opasna i po danu, ali posebno kada padne mrak. Da, da, samo ti gledaj tako začuđeno, sluga se načas osmijehnuo vidjevši čuđenje u dječakovim očima. - Vezali su vas da ne bi koji od vas pao u bezdan.
• Bezdan? Dječak je protrnuo i prestrašeno ponavljajući gledao u starog slugu
• Da, da, u ovoj šumi ih ima mnogo, a smjestili ste se uz sam rub najvećeg. Dijelila vas je samo ona stijena ispod koje ste pokušavali zapaliti vatru. Samo Bog vas je spasio. Ajme, ajme…jadikovao je dalje stari sluga miješajući u velikom kotlu – A to je veliki ponor, znaš, tamo su skončali i… ajme, ajme…. Stari se Filip uhvatio s obje ruke za glavu. Dječak je širom otvorenih očiju očekivao nastavak ali je stari sluga, odmahujući rukama od sebe kao da tjera neko zlo, naglo odšepsao niz hodnik mrmljajući sam sa sobom.

Iako je bio umoran od svega, Ivanu od svih uzbuđenja san nije dolazio na oči. Prevrtao se sad na jednu, sad na drugu stranu a onda je opet začuo glasove Znatiželja je bila jača od sna pa se primakao vratima ne bi li čuo tko u ovo doba razgovara. Odmah je prepoznao glas Šumskog Princa:

• Dvojim, Filipe, dvojim, govorio je slugi – znam da je ovo opomena ali ne možemo prekršiti zavjet koji sam dao Vili Darinadi,  ne možemo na svoju ruku…
• Eto, tamo je kraj one  tužne priče o nesretnoj djeci. Dječak je naćulio uši a sluga je nastavljao - A ako nam dječak obeća da o ovoj tajni neće pričati kad se vrati u selo?
• Može obećati, odgovorio mu je Princ, ali to ne mijenja ništa. Ali ako on nikome ne kaže, onda bi neka druga djeca opet mogla krenuti u ovakvu potragu i nastradati…Zašto mu onda uopće  reći?
• Pa…, očito sluga Filip nije ni sam znao što bi – barem on više ne bi vodio djecu u šumu. A odrasli znaju za ponore i ne idu oni koji ne znaju gdje se koji od njih nalazi.
• Da, složio se Princ. – Koliko je od onda prošlo? Skoro deset godina? Oni razbojnici su došli izdaleka i nisu poznavali ovaj kraj, nisu znali za nijedan ponor, a kamoli za ovaj od sela najudaljeniji.
• I završili su u njemu, u Filipovu se glasu osjećao bijes - Osim onog jednog na kraju. Da nije bilo njega, ne bismo ni znali što se točno dogodilo,
• Nažalost, i ono jadno troje djece je zajedno s njima progutao bezdan...
• Trassss! Auuu! Dječak se s druge strane vratiju toliko zgrozio nad onim što je čuo da je, trgnuvši se naglo, snažno lupio laktom o vrata. I Princ i Filip su u trenu bili kraj njega.
• Prisluškivao si? sluga je prijeteći gledao u njega.
• Nnnn… mucajući se dječak prestrašeno kretao unatrag – Nnnešto sam čuo pppaa sam…
• Pusti ga, Filipe, vidi kako se trese. Princ je sažalno gledao u dječaka – nije on kriv nego mi. Hajde, smiri se, sve ćemo nekako riješiti.
• U…u se..selu to nnitko ne..ne zna…ta djeca…Ja ću šutjeti…ni mami, ni tati…obećavam da ću šutjeti. Dječak je zamuckujući od straha nepovezano govorio glasnije nego što bi inače.
• Da, u selu se to ne zna, prekinuo je Princ dječaka kad je ovaj zaustio još nešto reći -  A znaš zašto? Vila Darinada nas je uputila da čuvamo tajnu dok god živi nada njihove majke da će se kad-tad bar neko od njezino troje djece vratiti. Razumiješ li sad, moj dječače? Šutjeli smo da ta jadna žena u svojoj nesreći ne bi nešto sebi učinila.

Dječaku se u glavi tog dana toliko toga izmiješalo i samo je nijemo buljio u njih.

• Deset godina pitanja - reći toj ženi istinu ili prešutjeti, mrmljao je sluga sam sebi u bradu
• Pa vila Darinada  nam tako poručuje, opomene ga Princ
• Da, da, složi se brzo sluga. Znam kao danas što je onomad vila Darinada pjevala danima i noćima oko dvorca. Svi smo to naučili napamet:

Otkrijete l tajnu nesretnici,

sebe dovest će litici,

zvati će je njena djeca,

čut ćete ju kako jeca

i molitve kad zausti

prije no se k njima spusti.

Šutjeti je bolje sada

pustite je da se nada-

• Tako je, potvrdi Princ – Čuo si što se tada s njom događalo u selu. Svi smo se jednako bojali da se, ako dozna istinu, i sama ne baci u bezdan za svojom djecom.
• Da, da, a tko bi je mogao spriječiti? Nitko. Morali bismo sirotu zatvoriti. A to bi bio još veći grijeh.
• No, dječače, Princ se dobroćudno obratio dječaku šćućurenom na slami. – Vi ste večeras doista imali sreće. A potom je nastavio polagano ozbiljnim tonom – Sutra ću ja sa svojim slugama ići u vaše selo. I dječak i sluga su iznenađeno gledali u njega dok je nastavljao – Nećemo naše breme premiještati na tvoja mlada pleća. A ti, okrenuo se slugi . ispričaj mu neku ljepšu priču o vili Darinadadi da može zaspati, sutra nas svih čeka dugi dan, zaključio je i otišao.

Sluga Filip je poslušao Princa i odmah započeo s pričom o tome kako je jednom vila Darinada, pomogla jednom djetetu koje se izgubilo u šumi. Dijete je pronašao šumar i  poveo ga u svoju kolibu. Izgladnjelog i prestrašenog dječačića je  i nahranio, tješeći ga i podgrijavajući usput oživio je djetetovu nadu obećanjem da će ga on odvesti roditeljima čim svane. To je učinio već ranom zorom.  Poslije nekog vremena, šumar je bio krivo optužen i osuđen za krađu drva, koju nije počinio. Vila Dariada je svo vrijeme dok su ga vodili ka stratištu svoj šapat vjetrom slala nevino osuđenom Šumaru na uho, govoreći mu da se drži i da još nije sve gotovo. Pa čak i kada su mu već stavili omču oko vrata čuo je njezin šapat da gleda u nebo. On je povjerovao i podigao glavu. U istome je trenutku puknuo grom i pogodio konop, a njegovi su se krvnici razbježali od straha i nesretni je Šumar bio spašen.

Ujutro su se sva djeca probudila već s prvim zracima sunca. Najstariji ih je dječak umirivao i pozivao da se uozbilje. Nisu razumijeli što se s njim događa pa su ga čak i zadirkivali.

Pustite ga na miru, zaštitnički se postavio Filip. – Svi ste vi mirno spavali a on je za vas odrađivao večeru – dječak je sa čuđenjem gledao u njega a svi ostali u dječaka.

• Da, da, nastavio je šaliti se Filip – mislili ste da se ovdje može besplatno večerati, a ne, ne. On je noćas odradio vaše večere i prestanite se čuditi što je ozbiljan. Spava mu se – doviknuo je noseći hranu za put Prinčevoj pratnji, namigujući usput dječaku.

U selu je zavladalo veliko uzbuđenje kad se Princ sa svojom pratnjom pojavio u selu. Bilo je i plača i suza radosnica. Stariji su zasjeli okruživši Šumskog Princa. Objasnio im je što se dogodilo protekle noći a potom je polako počeo pričati kako je prije desetak godina stradalo troje djece. Ljudi su zabezeknuto gledali u njega slušajući što priča.

• Da, tako je to bilo onda. A noćas, kada sam odlučio otkriti tajnu nestanka djece, s prozora sam slušao što na moju odluku kaže naša Darinada. Ovoga je puta njena pjesma bila kratka:

Mnoge je sirota pobrojila dane,

vrijeme ne zaliječi, ali liječi rane…

Ni sam ne znam kako tumačiti ovu njenu noćašnju poruku, nastavio je Princ i zastao na tren…

• Pa to da vrijeme liječi rane…to je znak da ona nema ništa protiv toga da se njihova majka suoči s istinom…začuo se glas seoskog mudraca.
• Da, da, složio se i drugi. Vila je poručila da se sirota napatila…  
• - Ne… Ni sada ne znam jesam li postupio dobro… Prinčeva se muka ogledala na njegovom licu – Istina će joj ubiti svaku nadu.

Priča o vili Darinadadi na ovom mjestu završava. Kažu da se u trenutku dok je Princ tražio riječi i mučio sam sebe pitanjima je li ili nije dobro postupio, odjednom začula glazba i glas Vile Darinade te da je princu s lica u trenu zabrinutost zamijenio osmijeh sreće.

Opisujući taj čudni događaj stari su tvrdili da su svojim očima vidjeli kako se tada voda  iz obližnjeg potoka dizala u vis te se u zraku oblikovala u vodenu harfu s koje su se kapljice spuštale u vodu i tako sve u krug, dok je vila Darinada pjevala:

S vječnoga je ova izvora kapljica

da upija tugu, da ju spere s lica

i ne pitaj goru što joj se svidjelo,

jer istina mora kad-tad navidjelo.

Još kaže priča da su s Vilom Darinadinom tada počela pjevati najprije djeca, a potom i svi seljani. Kako bilo da bilo, ova je pjesma zauvijek ostala pjesmom Vile Darinade.

O meni

Sedam planinskih vila - Ričina Srebrena

Kazivači starih  priča nerijetko opisuju jutra u kojima je  sedam planinskih vila svakoga jutra budilo Veliku dolinu anđeoskim pjesmama. Te su pjesme bile tako čudesne da, kako su tvrdili, nikada nitko od odraslih nije mogao spavati nakon što bi ih vile njima probudile. Štoviše, Velikodolinci su bili uvjereni da upravo te „vilinske jutarnjice“, kako su ih nazivali,  određuju tko je odrastao a tko nije. Naime, svaku bi djevojčicu i dječaka, kojih bi planinske vile razbudile jutarnjim pjevom, od tog jutra svi smatrali odraslim. Stoga bi nerijetko, kada se povela neka od priča o grobničkim planinskim vilama, usputno pala i pokoja šalljiva dosjetka o nekom velikodolinskom dječaku ili djevojčici koji su u silnoj želji da ih proglase odraslima prije nego što to doista jesu, uporno pokušavali ostati cijelu noć budnima. S takvom bi se djecom planinske vile, pričali su Velikodolinci, uvijek rado našalile pa bi ih upravo u vrijeme svitanja uspavale. A najzvonkiji glas među vilama imala je Vila Srebrena.

Vila Srebrena je od svih sedam vila najveću brigu vodila o čistoći te  osobnoj higijeni svakog pojedinca. Pričalo se kako je noću obilazila sela i na svaki nered reagirala pjevajući tužne rugalice, remeteći miran san onih koji su za njega krivi. Vjerovatno sve te stare priče ne bi do danas bile zanimljive da se u ta davna vremena nisu zbivali neki do dandanas nerazjašnjeni događaji. Tako kazuju da se jutarnji pjev planinskih vila, bez obzira na veliko prostranstvo Velike doline,  čuo u svakom kutku. A, da bi se ono što planinske vile tog jutra poručju svugdje i dobro razumijelo, tvrdili su da je njihov pjev sve do mora pronosila miljenica Vile Srebrene, rijeka Ričina. Stoga je i odnos ljudi iz Velike doline prema ovoj rijeci uvijek bio poseban. Baciti nešto u rijeku, što tamo ne pripada oduvijek je bio veliki grijeh. A o Ričini i svim ostalim rijekama, potocima i potočićima, kojih je od pradavnih vremena u Velkoj dolini bilo čak 143, brinula je upravo vila u srebrnoj haljini pa stoga nije začudnim da su je ljudi nazivali Vila Srebrena.

Sa smijehom su se prepričavale dogodovštine o Vili Srebrenoj, najčešće spominjući njezinu brigu o čistoći. Svima je bilo poznato da Vila Srebrena samo zamahne krilima svoje haljine i njome potjera smrad ka nosu onoga tko se tog dana nije sjetio da je voda i za pranje. Stoga bi se Velikodolinci grohotom smijali i ogledavajući se oko sebe zapitkivali jedni druge: „Što to smrdi?“ kadgod bi neka od djevojaka ili žena slučajno zamahnula krilima svoje haljine.

Poznato je da grobničke planinske vile nisu imale običaj govoriti nego sve iskazivati u pjesmi, a Vila Srebrena je, kako za lijepo tako i za svaku vrstu nereda, imala posebnu pjevanu poruku. Govorilo se da je najveselije pjesme pjevala upravo Vila Srebrena, onda kada nije imala primjedbi na red i čistoću. No, bilo je i onih drugačijih pa neki kažu da je upravo njezina poruka bila i ona do danas sačuvana prastara: „Okol vrata mirlići, oko riti cindrići“.  Jer, sve bi Viline poruke ljudi poslije ponavljali u svakodnevnim situacijama pa su se neke zadržale do današnjih dana. Nerijetko su se ljudi njima poslužili šaleći se na račun onoga tko ih, po njihovoj prosudbi, zaslužuje. No, ako bi nekoga nepravedno ismijavali ili mu se rugali a to nije zaslužio, ubrzo bi i sami bili ismijani. To nitko nije mogao izbjeći, o čemu svjedoči i ova priča.

 Pričalo se tako da je jedan  mladić sklon raznim porocima uporno pokušavao zadobiti naklonost lijepe i vrijedne djevojke iz susjednog sela. Ona je odbijala njegove nasrtaje i bježala od njega, ali on nikako nije odustajao. Dolazio je u njezino selo, slao joj poruke po drugim djevojkama, sačekivao ju… Bahateći se pred drugim seljanima često bi joj nešto dobacivao, sve dok se djevojka jednog dana nije ohrabrila i rekla mu da voli drugog mladića i da nikada neće biti njegova. Ostao je zatečen i ponižen. Od tada  je stalno smišljao raznorazne zločestoće kako bi joj se osvetio i osramotio je.

Nepodopštine razjarenog mladića su se nizale pa ipak nije uspio uništiti ljubav djevojke i njezinog mladića te se uskoro u oba sela proširila vijest da će se dvoje mladih uskoro vjenčati te da će zaruke objavljene na godišnjoj svetkovini. Kad je to čuo, uvrijeđeni je mladić još više nastavio proganjati jadnu djevojku. Kad god bi joj se uspio približiti,  započinjao bi  s nekom od Vilinih rugalica, najčešće s onom kojom bi Vila opomenula neku djevojku kojoj je imala primjedbe na održavanje čistoće:  „Jadni onaj koga snađe, čistu bi ljubio slađe…“  Pričalo se da je izrugivanje ovog  mladića učestalo uoči jednog od najvećih blagdana pradavnih vremena u Velikoj dolini, za kojeg su se objavljivala imena novih zaručnika. Na sve je načine pokušavao spriječiti vjenčanje.

Stanovnici iz svih velikodolinskih sela okupljali su se u Jelengradu na dan koji je, upravo zbog spomenutih objavljivanja zaruka i najavljivanja skorih vjenčanja, tijekom vremena nazvan Zaručni dan. No, tog bi dana već od rane zore u Jelengrad pristizali ljudi iz svih sela i pravili sebi štandove da bi što prije izložili sve ono što su tijekom cijele godine napravili. Budući da tijekom proljeća i ljeta nije bilo vremena za slavlja te se sva kreativanost i trud Velikodolinaca mogla  vidjeti tek krajem ljeta, na Zaručni dan. Stoga su se upravo za taj dan mnogi potrudili  napraviti nešto posebno. Našlo bi se tu i mnogo prehrambenih artikala koje su za tu prigodu pripremile vrijedne žene te izuzetno uspjelih plodova iz Polja. Ipak, ponajviše je u ponudi bilo zanimljivih ukrasnih predmeta od lišća kukuruza, pruća, kože pa čak i kamena. A već su i izvan Velike doline bili poznati izrađivači kutija za nakit svih oblika i od raznih materijala, koje su gospođe u Jelengradu posebice cijenile.

U Jelengradu se na Zaručni dan te godine zatekao i ovaj mladić iz naše priče. Nastojao je stalno biti negdje u blizini djevojke koja ga je odbila. Nije mu bilo važno što je ona bila sa svojim zaručnikom. Štoviše, likovao je kada bi slučajno sreo njezin pogled, kojeg bi ona, zarumenivši se do ušiju, u trenu spustila. On je to doživljavao kao svoju pobjedu i, okupivši oko sebe skupinu sebi sličnih mladića iz raznih sela, započinjao bi neku od Vilinih rugalica trudeći se da ih ona čuje.

Kada su krenule objave novih zaručnika odasvud su se začuli srdačni povici odobravanja a onda su se proglasili i prva imena sretnih zaručnika. Potom se iza svake objave gradom razlijevala razdraganost ljudi, čestitanja, dobre želje… Nakon toga bi, u očekivanju objave imena slijedećih zaručnika, nastala tišina. Kada je na red došla objava koju je ovaj mladić spremno čekao, iz grla njega i njegovog društva potekla je glasna rugalica: „Djevojka ostane sama,  sramota kad nema srama …“

„Nikad takve tišine nije bilo“, ponavljali su ljudi mnogo puta nakon tog događaja, zaklinjući se da su jasno vidjeli kako se u tom trenutku na balkonu s kojeg su se objavljivale zaruke stvorila Vila Srebrna i ubrzano zamahivala krilom svoje srebrne haljine.  Stari su kazivači tvrdili da je zamahujući bez prestanka svojom haljinom Vila Srebrena izazvala toliko snažan zapuh vjetra da je tog prljavca s lakoćom podigao u vis i odnio  ga daleko od mjesta slavlja.

Budući da čudni događaji u kojima su sudjelovale planinske vile Velikodolincima nisu bili rijetkost, slavlje je ubzo nastavljeno, kako su tvrdili pripovjedači, s još većim žarom. Priča se da su se zaručnici iz ove priče vjenčali već iste jeseni te da su živjeli dugo i sretno.

A mladić iz ove priče, koji je izazvao sav taj nered?  Pričaju da ga je onaj zapuh nosio sve do Ričine, gdje ga je spustio i okupao u rijeci. Stari su kazivači tvrdili da se onako posramljen više nikada nije pojavio u Velikoj dolini a po jednoj od verzija ove priče, nije se ni mogao vratiti jer ga je Vila Srebrena prepustila svojoj sestri koja ga je odnijela preko mora, da bude što dalje od Velike doline Naime, u pradavna se vremena vjerovalo da je velikodolinska rijeka Ričina prava sestra Vile Srebrene i čak je nazivali Ričina Srebrena.

• Da, da, naša nas Srebrena oslobodi svakoga smrada i uvijek se brine o čistoći, često su govorili Velikodolinci, a nakon ovog događaja ponavljali to, dodajući: Da, da, dobro se Ričina Srebrena brine o čistoći,  i duše i tijela.

Priziv na devet u Grobniku

Sedam planinskih vila - Mjesečeva Jelina

Ljudi u Velikoj dolini su tvrdili da svaka od sedam planinskih vila ima uvijek iste boje haljinu te da su sve te haljine povezane s njihovim imenima. Tako je vila Janja imala haljinu boje pijeska. Govorili su da je u zimskim mjesecima ta njena haljina bila spletena od najnježnije bijele vune koja se prvim danima proljeća pretvarala u perjanastu. Pjevicu Radosnu su uvijek viđali u haljini boje neba kad je ono najsunčanije, a vilu Zdravilicu su opisivali kao vilu u haljini boje mladih listova. U ovoj ćemo pak priči malo bolje upoznati vilu u haljini boje plavo-sivog oblaka, vilu Jelinu, koja je ponajprije brinula o svakodnevnoj prehrani ljudi u Velikoj dolini. 

Svi su Velikodolinci vrlo dobro razaznavali pjev svake od dobrih planinskih vila pa tako i pjev Vile Jeline, posebice kada ih je pjesmom vodila na mjesta gdje se kriju najukusnije gljive. Priča se da bi ova Vila zajecala, a ako to ne bi bilo dovoljno, čak i zavrisnula kada bi tkogod posegnuo za otrovnom gljivom. Nažalost, i u ona je pradavna vremena bilo nekih tvrdoglavih ljudi koji bi se na njezina upozorenja oglušili, pa se znalo dogoditi da se takav pametnjaković otruje. A, kada bi netko stradao od otrovnih gljiva, vila Jelina nije likovala već bi se tada, tvrde stari kazivači, danima šumom mogao čuti plač i tužno žamorenje lišća. „Plače šuma“, govorili su ljudi, „s našom Vilom Jelinom plaču i listovi. To je zato jer su svi oni tu za zdravlje nas ljudi a ne za smrt“.
Vila Jelina je posebice bila zaposlena za ljetnih mjeseci i često je imala teške pa čak i neugodne zadaće. Naime, i u ona se vremena znalo dogoditi da su neki ljudi neodgovorni kada je u pitanju hrana. U takvim bi situacijama Vila Jelina u sela slala velike rojeve muha, kao upozorenje. Govorilo se također da su Vili Jelini, ako to ne bi pomoglo, u pomoć priskakali njezini veliki prijatelji – mačke. Njih bi Vila Jelina slala da se pobrinu za hranu oko koje se ljudi ne brinu kako treba. „Sve to ona čini za naše dobro, pazi da se netko od nas ne bi otrovao“, govorili bi ljudi.
O Vili Jelini je do danas ipak najviše puta ispričana priča koja govori o „Jeseni velikih nedaća“, kako su jednu od jeseni tada prozvali Velikodolinci. Naime, bilo je to one godine kada su stanovnici Velike doline branili Jelengrad od divljih Tatarosa pa sav urod nisu uspjeli skloniti na vrijeme. A on je, zbog prethodnih dugih kiša, bio mnogo slabiji nego inače. Da zlo bude veće, dok su oni branili dvorac Jelengrad od divljaka, vladarica morskih dubina Južina uspjela se domoći dobrog dijela ionako mršave ljetine. No, kao što od dobrog uvijek može bolje, tako i od lošeg uvijek može gore, upravo je te jeseni izgorjela kuća jedne obitelji iz Velike doline.
Svi su seljani pritekli u pomoć i ubrzo je ta obitelj opet bila pod krovom. Međutim, što se hrane tiče, svi su i za sebe te godine imali premalo. Ipak, svatko je nešto dao da bi se ta nesretna obitelj održala živom. No, upravo je ta nesreća sve Velikodolince potsjetila da ih čeka duga zima koju će teško preživjeti bez dovoljno hrane.
Velikodolinci su bili radišni ljudi. Navikli su raditi u polju, othraniti blago, pripremiti sve za zimu... A što sada? S jedne strane gladna obitelj kojoj je sve izgorjelo, s druge pak jesen, koja je već bila dobrano poodmakla …
U traganju za izlazom iz teške situacije nekoliko se najutjecajnijih seljana dogovorilo da pošalju glasnika u sva velikodolinska sela s pozivom na okupljanje. I tako su se jedne večeri za punoga mjeseca ljudi okupili u selu najbližem dvorcu Jelengrad.
Iako je bilo doba jeseni, još nije zahladilo pa su se okupili oko najstarijeg bunara u Velikoj dolini. Nekoliko njih, koji su vodili glavnu riječ, stajali su uz bunar a ostali su ih okružili, ispunjavajući sav slobodan prostor posred sela. Ispočetka se govorilo o svemu i svačemu, a kada su došli i oni iz najudaljenijih sela, počeli su padati prijedlozi o tome kako bi se možda mogao pronaći izlaz iz teške situacije u kojoj su se našli. Kako god saslušavali prijedloge, raspravljali i računali, na kraju bi zaključak bio isti – ipak će do kraja zime svima nedostajati hrane. Ta je mučna situacija potrajala pa su se neke žene počele potiho moliti. Također, sve su češći bivali šapati u kojima se spominjala vila Jelina
-Vila Jelina će pomoći, ali ne može svima, dobacili su oni oko bunara na te povike okupljenima.
Koliko god da je bilo mnogo ljudi te večeri u selu, osjećaji tuge i nemoći su učinili svoje pa su i prijedlozi pomalo utihnuli. Tišina je bila prekidana samo molitvama i uzdasima, a kako je vrijeme prolazilo sve se češće čuo i poneki tihi jecaj. I dalje su se glave najčešće dizale ka nebu, na kojem je bilo svega nekoliko oblačića.
Iznenadni žamor, koji je najprije dopro iz pozadine, odjednom je naglo osnažio.
Priča kaže da se tisuće očajnih ljudi u jednom trenutku zaljuljalo kao da je jedno tijelo. Svi su se s velikim uzbuđenjem zagledali u krug koji se stvorio oko mjeseca. Izgledalo im je da je onih nekoliko malih oblačaka čudnovato zaokružilo mjesec i, tvrde kazivači, taj se krug u jednom trenutku još snažnije zavrtio. Taj su vrtlog oko mjeseca poslije uspoređivali s virom koji se stvara kada rijeka ponire u bezdan.
Međutim, taj je čudni i neobjašnjiv događaj bio samo prethodnicom pravome čudu koje je slijedilo samo nekoliko trenutaka kasnije. Kako se priča, svi koji su bili bliže bunaru iznenada su počeli poskakivati uz prestrašene uzvike a, na zaprepaštenje okupljenih ljudi, iz seoskog bunara u zrak su počele iskakati prave pravcate i žive ribe.
Velikodolinci su zabezeknuto gledali što se događa, a onda je zaprepaštenje ustupilo mjesto općem oduševljenju. Ubrzano su stali prikupljali ribe. Ovi, koji su ih okupili, trudili su se upozoravati ljude da svatko uzme koliko mu treba za obitelj, govorili im da ne uzimaju više nego što je potrebno, kako bi bilo za svih dovoljno. Začudno, pričalo se, nitko te noći nije išao praznih ruku svojoj kući. Međutim, slijedećih se dana po selima pričalo da su svi oni, koji su bili bezobzirni i uzimali više nego što treba njihovim obiteljima, već drugog jutra ustanovili da su ribe koje su pretodne večeri donijeli nestale. A od te večeri je iz seoskog bunara iskakalo onoliko riba koliko je tko od seljana zatrebao da mu obitelj preživi. Ali, kažu, od tada nitko od seljana nije uzeo više riba nego što mu je trebalo.
Kada bi ljudi iz Velike doline nakon kasnije sjedili oko svojih ognjišta, često se prepričavao događaj kojem su svi svjedočili. Potsjećali su jedni druge kako su u početku bili zatečeni događajem i mislili da mjesec okružuju oblaci te kako su tek kasnije vidjeli da ustvari u tom krugu skupa plešu Mjesec i Vila Jelina u svojoj haljini boje oblaka. Objašnjavali su jedni drugima da su te večeri Vila Jelina i Mjesec plesali u krug najbrže što mogu baš zato da stvore vrtlog kojim će iz mora izvući sve ribe i prenijeli ih u njihov bunar.
Događaj za „Jeseni velikih nedaća“ u Velikoj dolini i spašavanje ljudi od gladi, dodatno je osnažio priču o čudesnoj moći Vile Jeline. Nadovezale su se priče onih koji su tvrdili da su vidjeli kada je Vila Jelina s lakoćom preskakala svaki ponor i kako bi za mladog mjeseca uobičajeno pjevala ljubavne pjesme, iz kojih se jasno moglo razaznati da su ona i Mjesec itekako povezani a potom bi, pričali bi stari kazivači, Vila Jelnina neobjašnjivo nestajala.
-Da, govorili su Velikodolinci za zimskih večeri sjedeći oko ognjišta - svaka od sedam grobničkih planinskih vila ima svoje posebne prijatelje pa tako i Vila Jelina. – Njoj je Mjesec i prijatelje i zaštitnik. A kada njih dvoje zaplešu skupa, Mjesec uhvati krajičak Viline haljine da se od nas sakriju. Sada bar znamo zašto ga uvijek ne možemo vidjeti cijelog, mudro su zaključili te o Vili Jelini od tada uvijek govorili kao o Mjesečevoj Jelini.

Knjige

Sedam planinskih vila - Zdravilica Čudesna

U davna vremena su ljudi u Velikoj dolini  poslije rada u polju  imali običaj okupljati se u večernjim satima oko seoskog bunara. Iako tada nisu ni znali za satove, uvijek bi se tamo zatekli u isto vrijeme, kada su planinske vile u ruke uzimale svoje instrumente. Velikodolinci su ih nazivali tamburicama. Vjetrom doletjela melodija do njihovih ušiju, izazivala je usklike: „Čuj naše vile!“ Potom bi uslijedili komentari kao: „Nema do vilinih tamburica. To su tamburice kakvih nema nigdje. Samo naše vile imaju takve“. Danas se zna da je taj instrument bila grobnička cindra, koja se u Podhumu izrađivala skoro do kraja 20. stoljeća i njezin je zadnji graditelj često svirao na nju. A svaku bi cindru, kad bi je napravio,  isprobavao pjevajući pjesmu  o grobničkim planinskim vilama. Tako su svi, kada bi čuli tu pjesmu, znali da je još jedna cindra gotova:

“Va Podhumu pokraj puta rastu rožice,

vinčići da od njih pletu vile divojke….

Da, jer grobničke planinske vile su uvijek na glavi nosile vijenčiće - u proljeće i ljeto od cvijeća, u jesenskim danima one spletene od raznobojnog lišća, a za zimskih su dana  spletale vijenčiće od ljekovitog bilja, onog istog kojeg bi prikupile tog proljeća.

Budući da su vile svakoga dana odrađivale svaka svoj dio posla, za branje cvijeća, najljepšeg šarenog lišća i najmirisnijih grančica ljekovitog bilja, bila je zadužena vila Zdravilica. Ne slučajem jer vila Zdravilica je vodila brigu o zdravlju ljudi u Velikoj dolini i uvijek je pomagala ženama koje su skupljale ljekovito bilje. A ljekovitog bilja je u Velikoj dolini bilo u izobilju, o čemu svjedoče i danas još uvijek velike površine ljekovitog bilja na grobničkim obroncima, posebice onim okrenutima moru.

Vila Zdravilica je pronalazila lijek baš za svaku boljku.  Od nje su ljudi u Velikoj dolini naučili koja je biljka za koju bolest najbolja te u kojem se omjeru određene biljke mogu zajednički pripremati da bi postale djelotvornim lijekom, ali i upozoravala je uvijek na biljke koje mogu nauditi. Tako su ljudi u ovome kraju dobro znali da sve boleski koje se tiču disanja mogu izliječiti vodeći stoku na ispašu na obronke okrenute moru, odakle su se spuštali dugački sagovi ljekovitog bilja, sve do morske obale. Tkogod da je ozdravio, tvrdio je da je poslušao što je vila Zdravilica poručivala svojom pjesmom:

S planina šaljemo dolje

svježine zdrave na polje

u sebi ih ponesite

i s morem ih podijelite.

To je zdravlja izvor pravi

domu ćete svojem zdravi.

No, najčešće se u davna vremena o Vili Zdravilici prepričavala priča iz grobničkog dvorskog vinograda kada su jednoga sunčanog popodneva Princeza i njezin zaručnik šetali Vidikovcem dvorca Jelengrad. Budući da je bilo vrijeme berbe grožđa, Princeza je poželjela prošetati se vinogradom. Uz sami zid na ulazu u vinograd rasla je velika smokva. Bila je puna plodova i čim su ušli Princeza je zastala diveći joj se. Princ je produžio nekoliko koraka naprijed, zagledan u velike grozdove  i, dok je dvojio koji će grozd  otrgnuti svojoj zaručnici, Princeza je posegnula za jednom smokvom. Pri tom se oslonila o ogradni zid. U istom je trenutku zavrisnula jer je osjetila da ju je nešto ugrizlo za podlakticu i trenutak je zatim pala bez glasa u nesvijest.

Princ se prestrašeno okrenuo i ukipio kao da ga je neobjašnjiva sila prikovala za zemlju. Zaprepašteno je zurio u zmiju koja je nestajala u suhozidu. Nikada nije bio u takvoj situaciji i nemoćno je gledao u ljude koji su se u trenutku okupili.

Konačno se pokrenuo s namjerom da podigne Princezu ali su mu ljudi pritrčali govoreći da ju spusti natrag. Gledao je u njih s nerazumijevanjem dok su svi redom popadali na koljena i počeli glasno moliti  zazivajući Boga da pošalje vilu Zdravilicu. Najednom se  ogromna krošnja stare smokve zaljulala. iako niotkud nije bilo ni daška vjetra. Princ je zabezeknuto pogledavao u Princezu, ljude, smokvu….Na Princezinu se ruku odnekud spustilo neko tamno klupko iz kojeg su izmigoljili Princu nepoznati stvorovi. Ljudi su pritrčali i, kada je Princ zakoračio ka Princezi, jedva su ga zaustavili.

 - Čekajte, Veličanstvo, što god da je Princezu ugrizlo,  pijavice su spas.

- Ali, od kuda sada pijavice? Otkud baš tamo gdje trebaju, baš na Princezinoj ruci i to u trenu? – pitali su se vinogradari glasno među sobom, a onda su odjednom  ušutjeli i oni i Princ. Još tren ranije bili su sigurni da vide pijavice a sad je Princezinu ruku obavijala široka narukvica od ljekovitog bilja. Prepoznali su čuvarkuću i sikavicu.

- To je vila Zdravilica, naša Zdravilica…. Princ  je čuo kako ljudi radosno usklikuju i ponavljaju, svi u jedan glas. Protrljao je oči i opet pogledao, još uvijek zabezeknuto. Maloprije mu se činilo da nešto tamno ljigavo gmiže po Princezinoj podlaktici a sada se to tamno pretvorilo u zeleno plavkastu narukvicu…  Ništa nije razumio. Oko dvorca njegova oca koji je sred velikoga grada, nema zmija…. I dalje nije razumio, ali se nadao da ljudi iz tog kraja znaju što je u takvom trenutku najbolje.

-      Zdravilica, Zdravilica, ponavljali su oni i dalje, odmičući se kada je Princ ponovno prišao Princezi. Ona je otvorila oči i sa čuđenjem ih promatrala. Trgnula se i  s još većim čuđenjem zagledala u svoju ruku i  neobičnu narukvicu.

-      Ne dirajte, Veličanstvo, ne dirajte, povikali su vinogradari. Princ je podigao Princezu i s njom u naručju bržebolje požurio gore u dvorac.

A gore u dvorcu se sve brzo smirilo jer je kralj Grobnikus dobro znao moć  pijavica te ljekovitost čuvarkuće i sikavice kod ugriza zmije, a i dobro mu je bilo poznato što su sve  u stanju planinske vile učiniti te što čine za sve njih u Velikoj dolini. Kraljeve sluge su poslije pričale da je kralj Grobnikus Princu, koji nikako nije mogao doći sebi od čuđenja, objasnio da su grobničke planinske vile pa i Vila Zdravilica uvijek u nevoljama stizale na vrijeme zbog toga što su u dosluhu s pticama te da je i vila Zdravilica poslala ptice da na Princezinu ruku spuste sve što treba.

Kao po nekom nepisanome pravilu, ovu bi priču o spašavanju Princeze  kazivači uvijek završavali s rečenicom: „ A Princezi je narukvicu od ljekovitog bilja isplela sama naša Zdravilica“, pri tome potanko objašnjavajući kako se  Vila Zdravilica skrivala pod gustim smokvinim listovima i pjevala dok su pijavice upijale zmijski otrov te kako ih je potom pretvorila u ljekovite biljke čuvarkuću i sikavicu koje pomažu kod ugriza zmije.

Princ se ubrzo nakon tog događaja oženio Princezom. Tom je prigodom kralj Grobnikus pozvao sve Velikodolince na veliko slavlje u Jelengradu. Njegove su sluge, priča se tako, puna dva dana dijelile za to posebno napravljene pozlaćene pehare, kako bi svatko imao svoj pehar. Potom ih redom punili. Priča kaže da su tisuće ljudi pobožno držali te skupocijene pehare u svojim rukama i čekali podno dvorca kad će se Kralj pojaviti na balkonu. A kada se Kralj pojavio i podignuo svoj, kraljevski pehar,  nakon oduševljenog klicanja i zdravica Princu i Princezi, Kralj je podignuo ruku. Nastala je tišina u očekivanju što će još izreći o kraljevskom vjenčanju ali je Kralj svih iznenadio:

-      Čujem da se svi oni koji su se onoga dana kada je moju Princezu ugrizla zmija zatekli u vinogradu, zaklinju da su u tamo negdje iza smokvinih listova čuli  kako im  Vila Zdravilica  poručuje: Ako vjeruješ u čuda, čuda se dogode. Je li tako? Iz tisuće se grla čuo povik

-      Tako je!

-      E, pa i ja vjerujem u čuda -  od danas je vila Zdravilica - Zdravilica Čudesna!

       Eto tako je i ova  grobnička planinska vila dobila svoje drugo ime a Kralj je dopustio da svaki svoj pehar ponese sa sobom, za uspomenu na događaje iz ove priče.

Od preko 200 uglazbljenih pjesama, najveća uspješnica: "Vilo moja"

Prva javna izvedba: VINKO COCE I KLAPA "KRK" (Festival MIK 1997.)

Sedam planinskih vila - Pjevica Radosna

U dvorcu Jelengrad, ponad Velike doline na brdašu okrenutom prema jugu, živo je u pradavna vremena kralj Grobnikus. Nekada se davno vjerovalo da je Grobnik upravo po njemu dobio ime. Pričalo se da je on dugo vladao ovim krajem a po jednoj od tih priča, u ta se davna vremena dvorac kralja Grobnikusa Jelengrad sjajio za sunčana vremana kao da je od čistog zlata.

Ljudi u okolnim selima živjeli su  od svojih njiva, krava, ovaca i kokoši. No, i taj bi mirni primorski kraj, kao i svaki drugi, povremene potresale nevolje. Po vjerovanju ljudi u ta su se vremena ljudi izvlačili iz tih nevolja uz pomoć dobrih planinskih vila, za koje se uvijek vjerovalo da su anđeli koje im sam Bog šalje. Po pričama o sedam grobničkih planinskih vila, čini se s pravom.

Jedana od tih sedam vila bila je i Vila Radosna. Ona je oduvijek pratila tuge mještana svih sela u Velikoj dolini i donosila im nova radovanja. Osim po čudesnom pjevu, ljudi bi je prepoznavali i po čarobnom smijehu. A uvijek su prozivali Radosnu i onda kada bi se oblaci predugo zadržavali nad Dolinom i nanizali kišni dani. Jer, u pradavna se vremena vjerovalo da vila Radosna svojim pjevom i zvonkim smijehom doista može otjerati oblake i dozvati lijepo vrijeme. Po pričanjima starih reći bi da je ona to činila često, ali je isto tako često imala i žestoke okršaje s vladaricom morskih dubina, Južinom. No, da krenemo redom.

Vladarica Južina je svoje carstvo imala ispod mora a do tamo i od tamo dolazilo se   kroz duge mračne tunele. Imala je vrlo brojnu i snažnu vojsku a hranili su se ribama. Budući da  u njezinom cartstvu nije bilo sunca, u potrazi za preostalom potrebnom hranom redovito je na kopno slala svoje čete. Pričalo se da ih je slala uvijek kada bi počeli tmurni dani ali i da su njezini vojnici uvijek imali poveze na očima da na suncu ne bi oslijepili ako slučajno grane. Uobičajeno su ti pohodi Južinih vojnika bili u ranu jesen. Te bi najezde Južinara, kako su ih ljudi u Velikoj dolini nazivali, uvijek najavljivale dobre planinske vile, nakon čega bi na Polju i u selima nastala prava strka jer su se svi požurili spremiti što više ljetine na vrijeme.

Vojnici vladarice Južine bili su tromi ali i vrlo snažni. Također, ljudi u Dolini govorili su da i nisu bili baš probirljivi pa bi u šali znali reći: „To sam ostavio za Južinare“. Bilo je zastrašujuće čuti njihovo potmulo hukanje u točno određenom ritmu i zlokobno, moglo bi se čak reći.

No, Radosnin su smijeh Južinari teško podnosili. Za njih je on bio prezvonkim i prečistim te nevjerojatno jakim, tako da je nadglasavao njihovo prijeteće hukanje pod vlastitim teretom. I, ma kako bili izdržljivi, uvijek bi se prije Radosne umorili te odlazili nikada do kraja obavljena posla. Ljudi u Velikoj dolini su se jako bojali Južinara jer su o njima kolale strašne priče i bili su  jako zahvalni vili Radosnoj.

Ipak, jednom u davnoj prošlosti o vilu Radosnu su se ljudi ogriješili. A to se zbilo kada su se bili jako okomili na dobru vilu zbog toga što je za dugog kišnog razdoblja uporno šutjela. Ma koliko je oni prozivali i dozivali, ona je uporno šutjela. Ljudi kao ljudi, uskoro su počeli govoriti o njoj kao o izdajici. No, kada se s planine razlio njen pobjednički pjev, u kojem se sve razbistrilo, u hipu su zašutjeli. Štoviše,  pokunjili su glave od stida.  Kao i inače, Radosna je s njima komunicirala pjevajući pa je tako i to dugo kišno razdoblje, u kojem se nije  javljala, bilo vrlo brzo razjašnjeno njezinim pjevom:

Ljutili se, mene prozivali,

ali niste znali

da je s istoka i juga

naše Polje pritisnula

povorka preduga.

svi zlom tkani i bez duše

došli da sve sruše,

htjeli da vas sve porobe,

da djevojke sobom vode…

Ali nebo

sve molitve uslišalo;

nije dalo,

zlu je hordu otjeralo…

Iz tog su Radosninog pjeva ljudi shvatili da je ona ustvari svojom šutnjom sve njih spasila od velikog zla. A potom se doista sve razjasnilo. Naime,  vladarica Južina se u to vrijeme bila povezala  sa zlim vladarima na istoku, Tatarosima. Oni su dojahali u teškim oklopima s mnogo oružja i već počeli podizati svoje tamne šatore na njihovim njivama uz rub Polja. Nahrupili su s namjerom da opljačkaju sva sela u Velikoj dolini i mnoge ljude odvedu u roblje. No, silne su im kiše pomrsile račune. Jer, prije svega su se morali obračunavati s poplavama u svojim šatorima, koje su na kraju bujice počele rušiti jedan za drugim. Stoga Vila Radosna dugo nije prizivala lijepo vrijeme a oni su na kraju bili prisiljeni otići neobavljena posla.

Neki kažu da je upravo tada rođena stara poslovica: „Najprije skoči pa onda reci hop!“ Ljudi su bili postiđeni što su prerano osudili vilu Radosnu i što su  tako ružno govorili o dobroj vili. Strepili su od toga da im ona možda više neće htjeti pomagati u nevoljama.  I dugo se nisu usuđivali pozivati je u pomoć. 

No, priče o dobrim grobničkim vilama pustile su nam i za to pojašnjenje, posebice kada se pričalo o čudesnoj snazi Radosnina smijeha. A zbilo se to za jednog od napada divljih hordi na Jelengrad iznad Velike doline. I taj je napad neuspio upravo zbog čudesne djelotovornosti Radosninih pjeva i smijeha. I  to na obje strane. Kako na obje strane?  Odgovor na ovo pitanje koje djeca na ovom mjestu često postavljaju je u nastavku priče.

Priča se da su čete Tatarosa s istoka tri dana i tri noći pokušavale osvojiti Jelengrad. Vojnici kralja Grobnikusa su u nekoliko navrata bili na kraju snaga a onda bi se začuo pjev s planina. Čim bi se Radosna oglasila, kraljevi su vojnici dobivali neku novu snagu a napadači slabili. Ipak, mnogo brojniji Tatarosi i dalje su navaljivali. Napadi su bili sve žešći. I vatrene kugle, koje su na Grad bacali divljaci, činile su svoje. Širili su se požari. Sa svih su se strana iza zidina čuli jauci. Na iznenađenje svih najednom se u najpresudnijem trenutku, jače nego ikada, oglasio zvonki Radosnin smijeh. Divljaci su na tren zastali zagledavajući se s nerazumijevanjem, a potom navalili još jače, na što se vila Radosna samo još glasnije smijala.

Ni vojnici, ni kralj Grobnikus a ni svi ostali u prvi mah nisu razumijeli čemu taj silni smijeh u tako teškim trenutcima. Čak je prijetilo da zavlada panika jer se među ljudima počela širiti priča da se Radosna osvećuje zbog nepravde koju su joj ranije nanijeli ljudi iz Velike doline.  I, kada je već izgledalo da će Jelengrad pasti, najednom su divljaci, hvatajući se za uši, počeli bježati.

Tišinu, koja je potom nastala, narušavala su zapomaganja ranjenih. No, svi su odahnuli i shvatili da je  Radosnin zvoki smijeh pomogao. Izbezumio je Tatarose ali ne samo to, taj je njezin smijeh nakon što je zazvonio u njihovim glavama postajao sve snažnjim i snažnijim... Nisu odustajali dok ih nije presjekla užasna bol, od koje su na kraju i oglušili.

Tako gluhi i izbezumljeni rastrčali su se na sve strane svijeta. Nakon tog se događaja ti divljaci, kako se pričalo, nikada više nisu pojavili u Velikoj dolini.

Nakon što je u Velikoj dolini opet zavladao mir, kralj Grobnikus je priredio veliko slavlje na kojem su se okupili mještani svih okolnih sela. Radovanje ljudi se ćutilo na svakom koraku. Ne samo zbog toga što im je dobra vila pomogla u velikoj nevolji nego i zbog toga što su shvatili da nijedna dobra vila ne zna za osvete, da one praštaju te da i da ih i dalje mogu prozivati  u nevoljama koje ih zateknu. Priča se da je to slavlje trajalo tjedan dana te da su od tog događaja dobru vilu ljudi nazivali Pjevica Radosna.

NL / PRIMORSKI LIST 28. listopada 2007

NOVI LIST / PRIMORSKI LIST 28. listopada 2007.: PJESNIKINJA I DOBRI DUH GROBNIŠĆINE VLASTA JURETIĆ O RIJECI DANAS, O RIJECI NEKAD, O RIJEČKOM IDENTITETU...

Opširnije...

Sedam planinskih vila - Pastirica Janja

Dan se budio uredno slažući prozirne oblake po njivama u Polju. Pa ipak, planinski proplanci i jutros nude dovoljno blještavila sunca da, kao uvijek poslije kiše, vile po njima mogu sušiti zlatne dukate. Priča se da je odsjaj sunca na dukatima planinskih vila znao biti  toliko snažan da je onima koji bi se zatekli u planini često poslužio za potpalu vatre. 

Da, po pričanju starih, u planinama su u pradavna vremena živjele dobre vile. O sedam dobrih planinskih vila prenašale su se priče s koljena na koljeno. Vile je povezivala dobrota, što ih je činilo jačima čak i od Velikog Zmaja, vladara Paklenog. On nije nikada izlazio iz svojeg kamenog dvorca, ali su zato njegovi podanici često činili velika zla i s pravom su mještani podno planina strepili od njih. Stoga su svi osluškivali što im poručju njihove dobre vile jer su one redovito najavljivale dolazeće prijetnje, a kada ih je koja i dosegle, dobre su vile uvijek bile tu da pomognu.

Svih sedam vila su po ljepoti i dobroti,  po pričama onih koji su tvrdili da su ih sreli, bile poput anđela. Ljudi su im kroz tiskućljeća nadijenuli imena po onome što su im one činile, odnosno u kakvim bi im životnim nedaćama pritjecale u pomoć.

Onu, koja je  posebno brinula o pastirima, u davna su vremena ljudi prozvali Pastirica. Bila je najmirnija od svih sedam vila – kao janje pa su je neki nazivali i Janja, tvrdeći da su  tako i među sobom vile zvale Pastiricu.  Jer, pričali su stari, kada bi se kojom nesrećom pokušao i među same vile  uvući nemir,  sve bi one već samo pogledom u Janju opet bile ono što jesu – dobre vile. Pastirica Janja je pastirima najavljivala dolaske gladnih vukova, pronalazila izgubljenu janjad te pomagala u mnogočemu u njihovu svakodnevnom životu.

O dobrim planinskim vilama kolaju mnoge priče. Među ostalim je pričama o dobrim vilama i ona o Pastirici Janji i nestala tri janjeta. Kada je pastir htio odnijeti janjad, koju je gospodar dvorca Pakleno dan ranije odabrao, ničega nije bilo. Tri janjeta su nestala. A namjeravao je popraviti ogradu kad ih proda. Uzalud ih je jadni pastir tražio. Bio je očajan, najviše zbog straha pred Paklenim, koji je bio poznat po surovosti.

Nakon neprospavane noći već je zarana pohitao do dvorca objasniti što se dogodilo. No, Pakleni nije imao razumijevanja. Razjaren je dao nalog da nesretnog pastira grubo  izbace iz dvorca, prethodno mu zaprijetivši da janjad bez pogovora  mora biti u dvorcu još istog dana do večeri. U protivnom, bit će osuđen na smrt.

Sluge zloglasnog gospodara Paklenog su pastira tješili da je još dobro prošao time što mu je Pakleni dao vremena za pronaći izgubljenu janjad. Međutim, jadnom je pastiru to bilo slabom utjehom. Vratio se u selo i potom odmah uputio u potragu. Svuda ih je tražio. Uzalud. Već je u ranim popodnevnim satima bio na izmaku snaga, prizivajući vilu Janju u pomoć. Umoran i gladan, u jednom se trenutku spotaknu i skotrljao niz strminu. Glavom je pri padu udario u stijenu te je izgubio svijest. Kada je nakon nekoga vremena došao k sebi, pridigao se ogledavajući oko sebe. Shvatio je da leži na livadi u blizini dvorca Pakleno. Još uvijek ništa ne shvaćajući, nemalo se iznenadio kada je nedaleko u travi ugledao svoja ranije nestala tri janjeta. Obradovao se ali i zamislio pokušavajući shvatiti što mu se dogodilo. Dosjetio se da je padajući niz onu strminu glasno prizivao Pastiricu Janju da mu pomogne.Glasno se nasmijao gledajući u planine – ako kažem svojima kako je stvarno bilo, neće vjerovati, rekao je glasno krenuvši ka ulazu u dvorac.

Predao je janjad vojniku na ulazu i pričekao da mu neki od slugu donesu novac. Čekanje se otegnulo. Pomislivši da su u dvorcu zaboravili na njega, ponovno je podigao tešku željeznu kariku i snažno zalupao njome po debelim drvenim vratima. Kroz mali otvor pored velikih ulaznih vratiju samo na tren je provirila glava čuvara. Budući da se nakon toga ništa nije događalo,  pastir je nakon nekog vremena opet nestrpljivo zakucao. Čuvar se s druge strane zidina ne provirujući razderao na njega, dobacujuči mu da ode. Pastir mu je odvratio da ne može otići jer čeka novac za janjad.  Tada se vojnik opet pojavio na prozorčiću dovikujući mu da bježi dok ga nije čuo gospodar Pakleni. Kada je pastir htio protusloviti, vojnik ga je zaustavio, dodavši da je Pakleni na njega jako ljut zbog toga što je janjad predao tek predvečeer te da je još dobro prošao što ga nije dao bičevati.

Jadni je pastir ostao nijemo gledajući u drvena vratašca koja su se zatvorila s treskom.

Okrenuo se šireći ruke i uzdišući od muke. Što sad? Na pola dukata za ta tri janjeta je računao. Kako će njegova obitelj prezimiti? Kod kuće su ga čekala mnoga gladna usta - žena i petoro djece. Nevoljko se pokrenuo.

Zastao je na ulazu u selo. - Kako im reći što se dogodilo? Stavio je ruku u džep da potraži maramicu. Naglo je poskočio gledajući u svoj dlan. Ne vjerujući da vidi ono što vidi, zagledao se u zlatni dukat koji je izvukao iz svog džepa. Dukat je zablijesnuo na zalazećem suncu. Ogledavao ga je s jedne pa s druge strane….

Eh, uzvikuno je na glas razvlačeći osmijeh od uha do uha gledajući u planine - sad će mi ipak svi povjerovati da mi je Pastirica Janja pomogla i da mi je ono baš ona mahnula s planine.

Iz mojeg rada

 

                                            

SIGMUN I LUCIJA - LUCINSKI VIR

Opširnije...

Gospodin Prosinac