Ričina vredi zlata
Razni tekstovi - Rika
… djevojčica zlatnih kosa rasutih po korijenima velikoga zaljeva na jugu Europe, kojega Jadranom nazvaše, u zagrljaju zorničastih nježila obraz okrenula zapadu i zalascima sunca. Namjerno to ona, da osmjehnuti mu se još jednom može kada ono iza Učke odmiče, i namignuti da mu može onako… vragolasto, kako samo mladost zna jer, iako po mnogočemu različita, uvijek jednako mladošću zri. Izrasla u djevojku osunčana i svima čitljiva lica, s osmjehom za dobronamjernike pa i one druge, pokazuje bijelu nisku bisera ispod usnica što poljupcima žare. Dobro je dobrim samo uzvraćala, ali i naivnosti svoje plaćala bremenima djece svoje jer, i rodilja je od mjere oduvijek bila, da u more kada ulije se, svijetu pošten rod bude.
Takva se naša Rijeka razgrće pogledu kroz prozor što s jedne strane na tragove, znakove i smjerokaze predaka puca, a s druge na šarolike vjenčiće želja, htijenja i moženja, ali uvijek voljenja; i danas Rijeka jednako svima, koji ju svojom ćute, krijesnice u očima pali. I jučer i danas i sutra će jer, kvarnerski neverini kada pljuskovito zaplešu, već kišobrane svoje otvara jednakim šapatom: Samo za tebe. Diže ti krila jačim da si, dotjeruje sva tvoja ljeta i more za uspavanke proziva… No nije joj lijepost ova slučajem darovana. Odužuje se Rijeka uvijek i oduvijek, i dragost je i žilavost svoju odužila još tamo u davna vremena, kada je gradske zidine more slanim opominjalo, uzvratila mu je brige, darujući sebe, dio po dio, da ono nježnije obale joj dotiče… Ah, Rijeka - to moj je grad, kojega djedovi naši u pradavna se vremena odužujući pojilici svojoj – Rječini, Rikom svetoga Vida nazvaše.
Sjećanja - Gradsko
Sedam planinskih vila - Darinada
Svi kazivači priča iz davnina jednako tvrde da vila Darinada to ime nosi stoga što nikad ne propušta darovati. Posebice one kojih se nitko drugi ne sjeti. Tako se nju u ovome kraju spominjalo kada se dogodilo nešto dobro, kada bi ljude obradovao neočekivani dar. Drugi su pak naglašavali njezinu neprocjenjivu pomoć ljudima koji gube nadu. Treći su tvrdili da se vila Darinada ipak ponajprije trudi oko onih koji nemaju nikoga te im samoću ispunjava šapatima o darovima koje imaju a da toga nisu svijesni. Uz vilu Darinadu tako neki vežu priču o tome kako je jednome Velikodolincu, koji nije više vidio nikakvog izlaza nakon nesreće u šumi i potom stigle neimaštine, u snu prišapnula da u sanduku zakopan u podrumu leži niskorišten čudotvorni alat njegovog pradjeda, koji je bio poznati zanatlija, te da je nakon toga sna taj Velikodolinac vrlo brzo postao nadaleko poznat majstor. No, uz Darinadu se, kao i uz ostale dobre planinske vile, vežu i mnoge druge priče pa tako i jedna o snu djevojčice Dore i strašnoj tajni Velike doline
Dora je jedne noći sanjala kako joj dobra vila Darinada otkriva tajnu, pričajući joj jednu potresnu priču.
Add a commentSedam planinskih vila - Ričina Srebrena
Kazivači starih priča nerijetko opisuju jutra u kojima je sedam planinskih vila svakoga jutra budilo Veliku dolinu anđeoskim pjesmama. Te su pjesme bile tako čudesne da, kako su tvrdili, nikada nitko od odraslih nije mogao spavati nakon što bi ih vile njima probudile. Štoviše, Velikodolinci su bili uvjereni da upravo te „vilinske jutarnjice“, kako su ih nazivali, određuju tko je odrastao a tko nije. Naime, svaku bi djevojčicu i dječaka, kojih bi planinske vile razbudile jutarnjim pjevom, od tog jutra svi smatrali odraslim. Stoga bi nerijetko, kada se povela neka od priča o grobničkim planinskim vilama, usputno pala i pokoja šalljiva dosjetka o nekom velikodolinskom dječaku ili djevojčici koji su u silnoj želji da ih proglase odraslima prije nego što to doista jesu, uporno pokušavali ostati cijelu noć budnima. S takvom bi se djecom planinske vile, pričali su Velikodolinci, uvijek rado našalile pa bi ih upravo u vrijeme svitanja uspavale. A najzvonkiji glas među vilama imala je Vila Srebrena.
Vila Srebrena je od svih sedam
Add a commentSedam planinskih vila - Mjesečeva Jelina
Ljudi u Velikoj dolini su tvrdili da svaka od sedam planinskih vila ima uvijek iste boje haljinu te da su sve te haljine povezane s njihovim imenima. Tako je vila Janja imala haljinu boje pijeska. Govorili su da je u zimskim mjesecima ta njena haljina bila spletena od najnježnije bijele vune koja se prvim danima proljeća pretvarala u perjanastu. Pjevicu Radosnu su uvijek viđali u haljini boje neba kad je ono najsunčanije, a vilu Zdravilicu su opisivali kao vilu u haljini boje mladih listova. U ovoj ćemo pak priči malo bolje upoznati vilu u haljini boje plavo-sivog oblaka, vilu Jelinu, koja je ponajprije brinula o svakodnevnoj prehrani ljudi u Velikoj dolini.
Svi su Velikodolinci vrlo dobro razaznavali pjev svake od dobrih planinskih vila pa tako i pjev Vile Jeline, posebice kada ih je pjesmom vodila na mjesta gdje se kriju najukusnije gljive. Priča se da bi ova
Add a commentSedam planinskih vila - Zdravilica Čudesna
U davna vremena su ljudi u Velikoj dolini poslije rada u polju imali običaj okupljati se u večernjim satima oko seoskog bunara. Iako tada nisu ni znali za satove, uvijek bi se tamo zatekli u isto vrijeme, kada su planinske vile u ruke uzimale svoje instrumente. Velikodolinci su ih nazivali tamburicama. Vjetrom doletjela melodija do njihovih ušiju, izazivala je usklike: „Čuj naše vile!“ Potom bi uslijedili komentari kao: „Nema do vilinih tamburica. To su tamburice kakvih nema nigdje. Samo naše vile imaju takve“. Danas se zna da je taj instrument bila grobnička cindra, koja se u Podhumu izrađivala skoro do kraja 20. stoljeća i njezin je zadnji graditelj često svirao na nju. A svaku bi cindru, kad bi je napravio, isprobavao pjevajući pjesmu o grobničkim planinskim vilama. Tako su svi, kada bi čuli tu pjesmu, znali da je još jedna cindra gotova:
“Va Podhumu pokraj puta rastu rožice,
vinčići da od njih pletu vile divojke….
Da, jer grobničke planinske
Add a commentSedam planinskih vila - Pjevica Radosna
U dvorcu Jelengrad, ponad Velike doline na brdašu okrenutom prema jugu, živo je u pradavna vremena kralj Grobnikus. Nekada se davno vjerovalo da je Grobnik upravo po njemu dobio ime. Pričalo se da je on dugo vladao ovim krajem a po jednoj od tih priča, u ta se davna vremena dvorac kralja Grobnikusa Jelengrad sjajio za sunčana vremana kao da je od čistog zlata.
Ljudi u okolnim selima živjeli su od svojih njiva, krava, ovaca i kokoši. No, i taj bi mirni primorski kraj, kao i svaki drugi, povremene potresale nevolje. Po vjerovanju ljudi u ta su se vremena ljudi izvlačili iz tih nevolja uz pomoć dobrih planinskih vila, za koje se uvijek vjerovalo da su anđeli koje im sam Bog šalje. Po pričama o sedam grobničkih planinskih vila, čini se s pravom.
Jedana od tih sedam vila bila je i Vila Radosna. Ona je oduvijek pratila tuge mještana svih sela u Velikoj dolini i donosila im nova radovanja. Osim po čudesnom pjevu, ljudi bi je prepoznavali i po čarobnom smijehu.
Add a commentSedam planinskih vila - Pastirica Janja
Dan se budio uredno slažući prozirne oblake po njivama u Polju. Pa ipak, planinski proplanci i jutros nude dovoljno blještavila sunca da, kao uvijek poslije kiše, vile po njima mogu sušiti zlatne dukate. Priča se da je odsjaj sunca na dukatima planinskih vila znao biti toliko snažan da je onima koji bi se zatekli u planini često poslužio za potpalu vatre.
Da, po pričanju starih, u planinama su u pradavna vremena živjele dobre vile. O sedam dobrih planinskih vila prenašale su se priče s koljena na koljeno. Vile je povezivala dobrota, što ih je činilo jačima čak i od Velikog Zmaja, vladara Paklenog. On nije nikada izlazio iz svojeg kamenog dvorca, ali su zato njegovi podanici često činili velika zla i s pravom su mještani podno planina strepili od njih. Stoga su svi osluškivali što im poručju njihove dobre vile jer su one redovito najavljivale dolazeće prijetnje, a kada ih je koja i dosegle, dobre su vile uvijek bile tu da pomognu.
Svih sedam vila su po ljepoti i dobroti, po pričama onih koji su tvrdili da su ih sreli, bile poput anđela. Ljudi su im kroz tiskućljeća nadijenuli imena po onome što su im one činile, odnosno u kakvim bi im životnim nedaćama pritjecale u pomoć.
Add a commentSIGMUN I LUCIJA - LUCINSKI VIR
Lucija je čvrsto držala drvene grablje povlačeći mirisni snop tek pokošene trave. I ovoga se puta preplašeno trgnula kada je iznenada pored nje zanjištao konj, a potom je hitro s grabljama u ruci otrčala na suprotnu stranu livade. Osjetila je jednaku nelagodu kao i prethodnih dana, kada se u njezinoj blizini pojavio plemić na konju. I danas je podrugljivo promatrao Luciju, glavu spuštajući i nakrivljujući u stranu, ne bi li se nekako susreo s njezinim pogledom.
Plemić Sigmund je bio gost obitelji de Verneda y Sauleda Rovira, a inače rođak upravitelja dvorca Majer, Antonija de Verneda y Sauleda Rovira. Sigmundovu bahatost su sve sluge u dvorcu osuđivale, a posebice Ivan iz Hreljina koji je već dugo bio zaljubljen u Luciju. Za razliku od Sigmunda, kao od stijene odvaljen kršan mladić i vedra duha, Ivan je bio vrlo omiljen. Slovio je i kao najveći izjelica među njima te su se nerijetko šalili na njegov račun. No on im to nikada nije zamjerio. Štoviše, dočekujući šale širokim osmijehom i sam se znao našaliti na svoj račun. Kako se prepričava s koljena na koljeno, upravo se na njega odnosi i ona: „, z Hreljina pojil vriću merlina i punu zdelu kaše – se do prve maše“. [1]
Čim se tog dana Sigmund približio Luciji, a ona se žurno odmaknula, Ivan je posegnuo za snopom trave što ga je Lucija ispustila. Šutke, naravno, dok je stiskao usne da plemić ne čuje kako škrguće zubima jer s gospodom se nije moglo drugačije nego po onoj „strpljen – spašen“. Tek kada se Sigmund malo udaljio, otpuštali su se do tada stisnuti uzdasi i mrmorenje o tome kada će već jednom taj „glavati gospodin“, kako su ga zvali, otići u svoje dvore i pustiti ih na miru.
Add a commentStaričina klupa
PRIPOVJEDAČ: Raspričale jutros latice se bijele,
da im dićꞌ se gore i one bi sjele…
PRVA: Vidi kolika sam a vjetrić me ljulja,
DRUGA: A vidi tek mene, stara klupa žulja.
PRIPOVJEDAČ:Da joj se odmaknut dalje samo mrvu,
izbjegla bi pogled ka trošnome drvu.
TREĆA: Tko zna što svegꞌ gore na klupici čeka?
ČETVRTA: Misliš da klupica samo na nas čeka?
TREĆA: Sigurno je bolje, nego što je dolje.
PRVA: A za podići se samo treba volje!
DRUGA: Što nam sav trud vrijedi
kad starica gore sjedi?
ČETVRTA: Da, starica je klupu prisvojila
i jučer je na njoj naglas govorila
Nebo Umjetnik
Jedan od pogleda s grobničkog Kaštela
Jedna od beskrajnog niza igara sunca i oblaka
Add a comment
NL / PRIMORSKI LIST 28. listopada 2007
NOVI LIST / PRIMORSKI LIST 28. listopada 2007.: PJESNIKINJA I DOBRI DUH GROBNIŠĆINE VLASTA JURETIĆ O RIJECI DANAS, O RIJECI NEKAD, O RIJEČKOM IDENTITETU...
Iz mojeg rada
Dobro došli i na tren bar pokušajte u ovome danu vidjeti samo ono lijepo. A lijepoga uvijek ima. Jer, negdje tamo gore iznad oblaka ....
U vrtu jednom uvijek je proljeće;
vedrinom se nižu sadnice nove,
pjev tu se vine, milnijim da slijeće,
svemoć kada volje klonule zove.
Uvijek potiho, negdje postrani,
odmaknu tugu kada je duboka
cvjetovi mirisni, voljom ubrani,
klizaje što brišu suze iz oka.
Add a comment